Irena Javorski
Kritika romana Suha palma Rade Jarka
Samo se treći Zavet vrti na sebi samom…
Zbog toga Zaratustra poriče da je vreme krug
i odgovara patuljku: „O duše teže! Ne
olakšavaj sebi previše!“
Delez
Kako čitati novi roman Radeta Jarka? Da li zapasti u teorijsko ograničenje postmodernistički fundirane kritike, posmatrajući Suhu palmu (VBZ, 2018) kao ljubavni roman koji tematizuje dominantno sado-mazohistički tip ljubavnog odnosa poigravajući se sa različitim literarnim i neliterarnim žanrovskim modusima (dramom, pismom, dnevnikom, bajkom, jelovnikom, fantastičnom i detektivskom fikcijom, ljubićem, pseudo-biografijom u formi žive mentalne predstave – fantazma, itd). S tim da su svi ovi modusi, kao i njihova pretpostavljena heterogenost dati u svom reduciranom vidu, svedeni na nivo vlastite estetizacije. Isti će slučaj biti i sa mestom i vremenom dešavanja radnje koja je smeštena u romantizovane šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine u Jugoslaviji, koje postaju značajan dekor kao oznaka zajednice koja će se kasnije raspasti. Paralelno sa Jugoslavijom, radnja se povremeno premešta u Buenos Aires u funkciji toposa južno-američke književne tradicije, koju Jarak u svojim tekstovima često reprodukuje (najočiglednije u romanu Tango). Čak i pokušaj razvrstavanja različitih tipova ljubavi koji se javljaju među likovima (prijateljska, ljubav-strast, roditeljska, istopolna, incestuozna, nasilna itd), samo su naporednosti, ili obrisi centralnog sado-mazohističkog odnosa. Forma i sadržaj postaju izlišne komponente za razumevanje ovog romana, koji se otvara ka drugačijim oblicima čitanja. Jedan od njih može voditi ka savremenom, afektivnom čitanju. Tradicionalniji pristup može dati smisao Jarkovom literarnom konstruktu preko romana s tezom, odnosno načina na koji se ovaj konstrukt podređuje polaznoj tezi ne bi li je potvrdio.
1.
Teza koju autor nastoji da proveri u ovoj knjizi, bazira se na stavu da se prava ljubav nikada ne može realizovati, to jest da je njena realizacija neostvariva, jer se muško-ženska seksualnost vidi kao apsolutni (nepremostivi) antagonizam. Glavna narativna linija – koja roman i uokviruje – jeste priča o dvoje ljubavnika (Mariji i Urošu) i posledicama njihove nemoguće ljubavi. One nastupaju već od prvih stranica, odmah nakon Uroševog insceniranog nestanka (sa dalmatinskog ostrva Lokrum), s ciljem svesnog gubitka identiteta. Analogno ovom ljubavnom odnosu, kao njegov ekvivalent uvodi se lezbejska ljubav koja se rađa kasnije, između Marije i Alejandre, u Buenos Airesu. Ako se pored ove dve sižejne linije uračunaju i ostale vezane za ljubavnu problematiku, dolazi se do druge Jarkove teze o nedeljivosti ljubavi, u smislu mnoštvenosti oblika njene pojavnosti. Ljubav između dve žene postaje središnja ljubav unutar teksta. Međutim, to ne povlači anuliranje centralnosti koju autor dodeljuje heteroseksualnom odnosu u odnosu na homoseksualni, koja vodi pozivanju na dublje upoređivanje ovih relacija i analizu razloga zašto se na strani protagonističkog muško-ženskog para otkriva najveća nesamerljivost razlika – suprotstavljenost, to jest antagonizam. Treća Jarkova teza proizlazi iz prve dve, upućujući na prirodu idealne ljubavi, a to je da mora da bude sado-mazohistička.
Jarak sledi obrazac prema kojem sadizam podrazumeva mazohizam i obrnuto, kao i povremenu zamenu uloga, kada je reč o upletenim akterima. U slučaju lezbejske ljubavi, on se odlučuje za realizovani sado-mazohistički odnos, dok će ljubav između protagonista (Uroša i Marije) posedovati sado-mazohstičke elemente, i koji baš zbog toga što ostaju na latentnom nivou vode ka još većem stepenu pervertiranosti, što dodatno problematizuje smisao i reflektirajuće saodnošenje obe pozicije. U pitanju je obrnuta proporcija: ono što je u heteroseksualnoj opciji najveće – antagonizam između polova, i najmanje – aberacija u pravcu pervertiranosti seksualne želje, to je u homoseksualnoj najmanje. Iako neće doći do potpunog ukidanja protivrečnosti koja se javlja između njih, Alejandra je ona koja pokreće, vodi i prekida sado-mazohistički odnos, dok glavna junakinja Marija istraživanje sopstvene perverzne želje opravdava potčinjivanjem Alejandri; a kategorija najvećeg ove opcije – jeste seksualnost koja se svodi na sado-mazohistički užitak. Međutim, ovakve paralele ne upućuju ni na kakvu rodnu hijerarhizaciju (kojom bi se tvrdilo da samo heteroseksualna ljubav može biti idealna ljubav), posebno s obzirom na Jarkov nomadski pristup seksualnom identitetu, već je pre reč o različitim vrstama ljubavi: 1) ljubav-strast postavljenu u kontekst lezbejske seksualnosti, koja svoju predstavnu određenost delezijanski posmatrano zadobija u spoljašnjoj operativnosti viška identitetski mišljene (rodne) razlike pod koju potpada – kao pervertirana strast svedena na sado-mazohizam; 2) idealna ljubav vezana za kontekst heteroseksualnosti koja se određuje na osnovu ljubavi-strasti kao njenog manjka, odnosno njene (vrsne) razlike u identitetski sličnom postajući (kao njen manjak) njeno naličje – odloženi ili latentni sado-mazohizam. Tačnije, ljubav-strast se kao vrsna razlika misli uz pomoć identiteta rodnog pojma idealne ljubavi, ali na osnovu sličnosti sa njim: preko ekstenzije (procesa kvantifikacije, deljenja, udaljavanja od istog) i istosti sa istim (procesa kvalifikacije, posedovanja istog kvaliteta, približavanja). Ovako se može opravdati smisao naporednosti Jarkovih konstrukta o ljubavi, koji se međusobno određuju (preko pojmova) u protivrečnosti kao najvećoj razlici (između malog i velikog) u identitetu.
2.
Jarak idealnu ljubav vidi kao opasnu: ona podrazumeva apsolutno fokusiranje na predmet ljubavi i traži bezuslovno predavanje, dok se antagonizam vezan za muško-ženski seksualitet vidi kao nepremostiv, pa se takva ljubav može održati jedino u odsustvu kontakta. Njegov protagonista beži, oslobađa se od ljubavi, menja identitet, to jest gubi jedan i zadobija drugi (od Uroša postaje Mladen), napušta Jugoslaviju i sedamnaest godina luta odlažući povratak, to jest suočenje sa ljubavlju: „Nešto mi tu nije odgovaralo, nešto nije štimalo, a ne znam što je to bilo, govoreći uprošćeno, radilo se o čistom instinktu. Jednostavno sam osjetio neodoljiv poriv za bjegom“ (122), da bi na kraju Suhe palme isto postupila i Marija, namerno odbivši da ga prepozna: „Bio to Uroš ili ne, sada je svejedno“ (171); dok je njen boravak u Buenos Airesu predstavljen kao pandan Uroševom odlasku: „Nakon prvih mjesec dana počela ju je progoniti jedna misao. Pomislila je da nema više nikakvog posla u životu, osim da riješi pitanje vlastite smrti“ (30). Antagonizam koji se javlja i realizuje preko sado-mazohističkog uskraćivanja ljubavi, podrazumeva princip negacije koji je takođe vezan za mišljenje razlike u predstavi, gde ono što apsolutno nije, postaje ono što jeste, na čemu je u Suhoj palmi zasnovana dihotomija muško-ženske sekusualnosti, dok je sado-mazohizam prag/granica idealne ljubavi. S druge strane, u Suhoj palmi očigledan je psihoanalitički kontekst – u koji bi se pored ove dihotomne problematike moglo smestiti Uroševo i Marijino zasebno ispitivanje granica vlastite seksualnosti (pitanje želje, objekta malog a), uključujući i pitanje koje se tiče “Alejandrine priče“ koju ona deli sa Marijom ne bi li je na taj način zavela (fantazma), kao i drugi primeri. Međutim, ovaj kontekst ostaje samo naznačen od strane autora, koji zauzima ambivalentnu poziciju poigravajući se sa njim, svodeći ga na opšta mesta unutar različitih registara – od herc romana (koji zapravo predstavlja Suhu palmu u celini) do pinčonovske novele (kada se uvodi lik mornara „Piga“).
Pa tako, opisujući lezbejsku ljubav Jarak sledeći mazohovsku tradiciju polazi od premise da nema jednakosti u ljubavi, to jest da je uvek reč o odabiru između vladavine ili trpljenja. Alejandrina životna ispovest data je u formi devetnaestovekovne gogoljevske fantastične priče, i u tom kontekstu shvaćena tek može zadobiti smisao izvan žanra herc romana: „Kada ti sve ispričam, sigurno će ti se učiniti nevjerojatno. Ali, život je takav, ne kažu uzalud da život piše romane. Netko bi se mogao zapitati kako sam sve to uspjela izdržati“ (37). Objekt malo a kao želja projektovana od strane subjekta u želju Drugog, čiji takav oblik podrazumeva njenu subjektivnu neprozirnost kao uslov potrebe, pojaviće se na dva mesta u romanu. Jedan je susret u Parizu, Marije sa parom pripadnika druge generacije izbeglica pred socijalističkom revolucijom, jednom kineskinjom i rusom, sa kojima će stupiti u sekusalni odnos koji će biti prekinut „jednom munjom“ (34); neprozirnost želje kao tajne ovde je data kao virtuelna. I drugi put, u priči o amerikancu Pigu i njegovoj devojci, indijki Baby Kochi; u ovom slučaju želja će biti šifra (kodirana tajna). Ovu kodiranu tajnu Pig mora da odgonetne – u pitanju je kutija određenog sadržaja čiju simboliku mora da dokuči, da bi zaslužio i spasio udovicu Kochu od prodaje u ropstvo. Za Jarka, idealna ljubav kao harmonična ljubav moguća je samo ako izgleda kao ljubav iz bajke, to jest ako je sudbinska – ako je „Svemir pošalje“ (165). Dok u pravoj/idealnoj ljubavi poverenja nema (čas je dato u formi viška, a čas manjka), u ljubavi koju vodi slučaj (ili Bogovi) ono je neupitno. Vođeni slučajem, i Pig i Kocha su oboje intuitivno očekivali jedno drugo. Samo na ovom meta-nivou (nivou bajke) Jarak dozvoljava pojavu harmoničnog ljubavnog odnosa. I tako se dodatno potvrđuje treća teza, prema kojoj idealna ljubav ukoliko nije idealna ljubav iz bajke, mora biti sado-mazohistička.
3.
Kada je reč o afektivnom čitanju Jarkove Suhe palme, ono bi počivalo na ispitivanju afektivnosti koja se javlja pri njenoj recepciji. Mnoštvo ljubavnih priča, glavnih i sporednih narativnih tokova posmatranih zajedno sa tri Jarkove teze o ljubavi, otkrivaju se kao puki (literarni) konstrukti, pomoću kojih se zapravo o ljubavi ne može ništa reći, a to znači ni pisati. Jarak se tako približava opasnosti da ljubav (afektivno stanje) izjednači sa ideologijom. Međutim, ukoliko se primeni afektivno čitanje na Suhu palmu koje je bazirano na procesualnosti, jer implicira interaktivnost – afektivni susret sa potencijalno transformativnim materijalima – doći će se do autorovog podvlačenja prirode društvene konstrukcije ljubavi (pa čak i one meta-književno-imaginarne kao idealne). U tom smislu, čitalac bi sračunato bio onemogućen da ostvari emotivnu povezanost sa Jarkovim tekstom (kao u modelu literature koja reprezentuje i prenosi emocionalnu specifičnost ličnog iskustva) – jer se ona od njega ni ne traži; niti bi to bila suprotna impersonalna povezanost (koja se odnosi na literaturu sa avangardističkijim pretenzijama, koja dovodi u pitanje principe subjektivnosti zasnovane na transparentnosti emocija s ciljem sprovođenja ideološke kritike) – jer bi u tom slučaju Jarkov tekst mogao izražavati izrazit antikapitalistički karakter. Pre će biti da se od čitaoca zahteva izostanak povezanosti, a nju može smeniti afektivnost – zasnovana na afektu kao impersonalnoj sili ili intenzitetu – koja vodi ka različitim svesnim i pre svega predsvesnim reakcijama, koje su u slučaju Suhe palme vezane za suspendovanje afektivnog intenziteta.
Mesto ideologije u ovoj knjizi jedino može biti Jugoslavija. Jarak radnju smešta pre njenog raspada. Romantizuje to doba, čime ukazuje na njegovu (već tadašnju) izgubljenost, ironizacijom bezbrižnosti potomaka predratnih dubrovačkih porodica (što se odnosi i na Mariju i Uroša). Uroš će čak u jednom trenutku početi da radi za Udbu, ali će uspeti da pobegne od njih (kao u avanturističkom romanu) i da se otisne na more i postane mornar.
Kao što se ideologija svodi na dekor, a sam tekst fukcioniše kao konstrukt koji vodi ukidanju čak i informacija afektivnog tipa (ne može se govoriti ni o tradicionalnosti, niti eksperimentalnosti Suhe palme), tako i pojam ljubavi ostaje zarobljen u spoljašnjoj operativnosti rada identitetske razlike koja pomenuti pojam gura do svoje beskonačnosti, dočaran mnoštvom literarnih konstrukata. Možda bi odgovor na ovaj problem ležao u uvođenju delezijanske razlike u intenzitetu, vezane za mišljenje nejednakog i različitog, preko intenziteta kao bića čulnog, kojem različito dolazi u odnos sa različitim.
I na kraju, ostaje na čitaocu i njegovoj ličnoj slobodi da da život komplikovanoj temi ljubavi, kojom se Jarak bavi u Suhoj palmi.