Maja Marchig, poezija
Kamenčići
Za suše,
bijeli, nejestivi puževi
spavaju u korovu pod lišćem.
Okamenjeni turbani sitnih neprijatelja.
Naše se betonske staze groze
slinavog puzanja.
Naše se klompe ježe
od krckanja.
A, otkako se traži dozvola
za pužomor
naše su mesnate biljke
pune sasušenih ožiljaka.
Okamenjeni turbani sitnih neprijatelja
neometano spavaju u korovu našeg vrta.
Tiho hodamo toplim stazama,
pravimo se da su kamenčići.
Sve što gmiže, puže i leti
Sve što ruje, siše i buši,
sve što okreće lišće prema suncu
šuti
i uporno se uvlači
kroz pukotine,
krči prolaze kroz propuste
ne bi li nam ušlo u sobu.
Sve sitno, sve što zuji,
sve što se penje viticama,
urotnički vreba
pod našim prozorima.
Sve što bode, grize i truje,
gnječimo, čupamo i gazimo.
A ono se vraća,
množi
i navaljuje.
Mjesečari
Hodaju na bosim prstima,
uranjaju u lokve lišća,
šutiraju pikule kestena
i spuštene tragove
ostavljaju u blatu.
Udišući maglu
iz podnih rešetaka,
udišući miris klora,
lavande i peglanja.
Miris uškrobljenog ravnala.
Nesvjesni ruba kretanja.
Pokupim
Sve što se izgubi,
otkotrlja i baci,
uvuče u pukotine,
padne u odvode,
zaglavi u otvorima.
Taloži se šuškavo
uz rubove.
Svjedoči koracima.
Pokupim, zapamtim
zadržim i činim.
Sve što se mrvi,
sve što je tvoje.
Udišem,
kihnem.
I dobro je
.
Toplina
Sve vuneno, dlakavo, pokrivenog lica.
Sve što se navuklo na cestu
i što se skriva u narančastom mraku
nadomak Hlebina.
Paučinasto što omata grane
s druge strane zamagljenog stakla
i glasova što se skupljaju
na svjetlo, u utješnoj toplini.
Sve što se stislo, ukočilo
i steglo u muklo ništa.
U vidljivi izdah, u šuštavi pokret.
Uvuklo se naslijepo, duboko
u mekoću svojeg.