Ante Alerić
Eimear McBride: Manji smo boemi,
Adaptacija: Anda Bukvić Pažin,
Fraktura, 2018.
Čitajući roman od Eimear McBride “Manji smo boemi” zgodan je trenutak zapitati se što bi to bio književni lanac života. Primjerice, autorica je godinama ovo pisala, prevoditeljica mjesecima prevodila, čitatelji će je satima čitati, nadahnutiji kritičar će minutama o njoj pisati dok će izdavač sve to mirno sa strane, van vremena, promatrati. Kao voajer koji se gledajući grupni snošaj smješka pokraj noćne lampe, uz krevet i povremeno ubacuje kakvo seksualnu pomagalo da bi ta jezična predstava dobila na atraktivnosti. Jedini problem sa Frakturom je taj što će se dogoditi nered ako im onaj stilizirani čekić padne kojem oznojenom dioniku književnog kruga u ruke…
Šalu ne na stranu već u stvarnu: kako ovu knjigu predstaviti i koju strategiju promocije napraviti jednom kad je izdana? Zasad izgleda da je prevoditeljica par koraka ispred nakladnika i kako se trudi doprijeti do što više čitatelja, a razlog je i više nego opravdan – Manji smo boemi knjiga je za velike čitatelje. Da, za onu kariku u lancu književnosti koja se pogubila negdje između interneta i ambicija, prodaje i taština – čitatelj sa velikim V može biti i bilo tko van gore navedenog kruga, bez ambicije da napiše nešto veliko u životu ili ostavi svoj mali zvjezdani trag jer, eto, pobogu, postoje i ti ljudi koji se ne žele žrtvovati bogu lijepe riječi već su samo gladni pojesti ono što nije usput izgorilo na književnim lomačama. E, ovo je roman za takve; roman koji, po svemu sudeći, kod nas neće postati bestseller već bestteller: “Ej, znaš što sam upravo pročitala. Oborit će te s nogu. Sigurno, znam.”
Na youtoube-u se da naći intervju sa autoricom (Fraktura sa svojim reachom od tridesetak tisuća nas Facebook voajera uspjela je skupiti 5 podignutih palaca stavljajući ga na svoj zid), u kojem, ona, između ostalog, priča svojim bloody irish akcentom (na kojem, by the way, moćno čita svoju prozu): Nisam kao Joyce, koji kaže: Ovo je djelo genija, progutajte ga ili budite prokleti… Mada moj stil puno traži od čitatelja.
A kako je Eimar po profesiji glumica ispod čijeg se teksta odigrava ono bitno, modernistički neverbalno, pitam se koliko je i pisanje o njenoj knjizi gluma. Ako uzmemo da glumim kritičara koji piše ne sa sviješću da to radi za čitatelja već da će biti čitan (bar od nekoga) i koji si uzima za pravo da igra ulogu onoga koji razumije čitateljske potrebe, muke po prevoditelju i kreativni doseg romana, uz gore opisane slatke brige nakladnika, krug se zatvara i u rukama ostaje samo knjiga. Krenimo od naslovnice. Preskočimo naslovnicu.
Kupujem je u knjižari, sjedam na bicikl, pedalam i skidam najlon. Nakrivim knjigu i udahnem. Nove knjige mirišu na povraćanje. Ljuljuška se u torbi, među spizom, vrijednost mjesečnog flat interneta sprema se na audiciju. Čujem kako šuška: kao da si i ti jednom govorio tekst za kojega znaš kako će leći u nečije uho dok si neprestance bio daleko od njega i mislio na nešto drugo: “Ne znam ali to se tim nekim prekidačem u mozgu radi, nasamarim djevojku koja je ja.” I krene. Glasovi, glasovi. U glavi. Jebote, što je ovo? Tok svijesti? Ne. Ovo. je Tijek svosti! Kad se sve svede na. Slike su između slova iza kojih su pokreti. Sve, od tebe. Sebe. TO JEST, mlada Irkinja dolazi u London na studij glume. Priča, hallelujah, ima nit po kojoj možete pedalati. Piše na koricama, onim manje ružnijim, odostraga.
Čitanje na više nivoa podrazumijeva pročitati i ono što su drugi pisali o ovoj knjizi. I tu moram odmah priznati da me onaj nivo na kojem je žena napisala ovakav roman, uopće ne zanima. Posebice zbog toga što se, igrom slučaja, dogodilo da mi je ovo treća fikcija u nizu koju čitam, a napisale su je žene. Za Istinitu priču Delphine de Vigan ne bi propustio nešto velebno, ali mi je drago da sam je ipak dovršio dok sam Vernon Suboteksom Virginije Despentes apsolutno oduševljen: “Svatko je reagirao na svoj način. Instinktivno. Inteligencija je korisna kad treba opravdati donesene odluke, naknadno. Njome se služimo da bi sebi složili prihvatljivu priču.” A “Manji smo boemi” trokorak je dalje od ovakvog diskursa, tako da, i s obzirom da je jedan od rijetkih mi čitatelja (neubrojivi na prste jedne ruke) rekao da imam tu neku misiju pisanja teško prohodnih tekstova, ne bi uopće zamjerio nekome tko bi nakon dvadesetak stranica ovog romana odustao i ostavio ga za penziju. Tamo gdje će, kao, fokus i koncentracija biti izoštreniji.
Pokidane rečenice koje završavaju gdje ne bi trebale, praznine u njima, manjak interpunkcije u narativnim nitima koje staju, nastavljaju od njega (više nego duplo starijeg glumca s kojim se ona više splete nego spetlja) preko kolegica s fakulteta, do divljih londonskih noći sa lepezom likova i turobnijih dana s gazdaricama malih soba i fontovima koji poniru. Unutra, dublje do i od smijeha i delirijuma poetske zaigranosti riječima (zgodno za lingvističke disertacije), sve u teatarskom ne trompe l’oeil-u već u čitateljskoj kameri koju nam Eimar McBride tekstom montira u glavu. Više ne pričamo o likovima u romanu, sad ih živimo. I seksamo se s njima. Po semestrima, kako je roman i podijeljen.
“Manje smo boemi” roman je koji već na polovici knjige čitatelju više puta slomi kičmu. Nema to toliko veze ni sa eksperimentom, čitanjem sa bez na očima klasičnog narativnog poveza, dobrog izdavačkog uveza ili revolucije u pisanju – stvar je u disanju. Strasti, njih dvoje koje nas sve više usisava u sebe dok pršljenovi pucaju svakim njezinim odlaskom na praznike u Irsku.
U pauzama čitanja ili hvatanja daha, koje ovakva literatura i te kako zahtijeva, naletio sam na dva kuroziteta: najava knjige završila je na portalu jedne osječke osnovne škole (čitamo li mi stvarno? Ili samo produciramo ono što su drugi iščitali?) uz misterij naslovnice koji je razriješen. Naime, francuski prijevod na istoj sadržava onaj vječni motiv voća, povrća, mrtvih priroda dizajnerske neinventivnosti.
U drugom dijelu neočekivana promjena ritma, iz prštavog mozga osamnaestogodišnje studentice glume upadamo u potresni, ali jasni monolog tridesetdevetogodišnjeg glumca koji joj se otvara. Ožiljci šibaju na sve strane, doslovno ih osjećamo na koži, kroz kožu. Uznemirujuće bolno, bolesno, toliko potresno da se njezin lik utapa u njegovom monologu i samo ga na momente čujemo, pardon, vidimo. Sve njihove dotadašnje pomaknutosti djeluju kao benigna igra ljubavnika koji se privlače, te na momente i uspijevaju skinuti sa sebe rane iz prošlosti. I ako ste ikad u životu dotakli dno ovaj roman će vam osvježiti pamćenje i nije nikakva utjeha to što su neki i dublje padali.
I duga noć krene, kaže ona. Dugih pedesetak stranica traje. Sex, Drugs and Broken Roll.
Bližeći se kraju romana, pitam se što nam je to Eimar (p)ostavila: ljubavni ili komad očaja. Kaže Eiry da sad vidi kako su to dvoje na suprotnim stranama. Tu je negdje citat, pričekajte malo da ga pronađem.
I na kraju, je li kraj sladunjav kako su ga vidjeli neki kritičari (kaže u jednoj kritici Anda Bukvić Pažin, ona koja je adaptirala roman za našu scenu) ili je, ustvari, samo potvrda da će u ovom više teškommoćnominventivnom nego li kontroverznom romanu svi oni koju budu privučeni pričama o književnom seksu jednostavno… najebati.