Piše: Rade Jarak
Alessandro Baricco, Emmaus
BuyBook, Sarajevo
Kratki roman Alessandra Baricca dotiče se kršćanstva. Biblijska priča o večeri u Emmausu govori o događaju kada se Isus Krist nakon uskrsnuća, nakratko pojavio na jednoj večeri. Kasnije Baricco razvlači tezu iz te kratke crtice. U kratkom romanu riječ je o nekoliko mladića koji sviraju u crkvenom orkestru. Oni su opčinjeni „vanjskom“ djevojkom Andre, koja se u životu ponaša sasvim drukčije. Konačno, ovdje se može postaviti tumačenje – kakvo postoji o čuvenom djelu Henry jamesa „Stezanje zavrtnja“ – otprilike, da je Andre samo njihova histerična projekcija, ili da tako kažem „religiozna histerija“.
Međutim kasnije ispadne da ti „crkvenjaci“ uopće nisu nevini, niti ovce, pa negdje sve to ide u prilog tome. Ali ne želim dalje ulaziti u analizu, kao i davati svoje pohvale i zamjerke jer bih onda ispričao veći dio sadržaja i postao „kvaritelj igre“.
Također, od početka me iz određenog „pogleda sluge“ kojega rabi pisac u prvom licu, povukla asocijacija prema Walseru (Jacob von Guyten), a onda, naravno i Kafki (koji ne rabi prvo, nego lažno treće lice), ali dosta o tome.
Na ovom mjestu je Baricco ušao u određeni tretman proze koji se bliži filozofskom. Dok je kod Kafke taj sloj dobro skriven, Baricco ga rabi, ponekad iznenada ubacujući pojmove, za koje ne znamo što točno znače (rijetko ih kasnije objašnjava), slično je pisao – ako se dobro sjećam – u svom esejističkom djelu „Next“.
Sve u svemu, meni je čitanje Emmausa bilo zanimljivo – dok ipak mislim da je Baricco bio najbolji u ultrakratkom romanu „Novecento“, po kojemu je kasnije snimljen odličan film „Legenda o pianistu“, s Tim Rothom u glavnoj ulozi.