Torba

Piše: Ivan Ilakovac

I

Ova priča kružila je Gradom iz Bajke mjesecima, iako je nitko nije ozbiljno shvaćao, niti je ikome bilo stalo do nje.

U tom smislu bila je poput sapunice — u javnosti ismijana i prezrena, ali unutar četiri zida ili u četiri oka ispričana je bezbroj puta i svaki put je s pažnjom poslušana.

II

O postupcima Nikoline K. pričalo se svašta. Svatko bi među činjenice upleo manje ili više primjetno vlastitu interpretaciju, a mnogi su uz to neke činjenice izmijenili, okrenuli naopako ili naprosto izmaštali.

Zbog toga nije moguće točno utvrditi sve detalje, kao ni njenu motivaciju u cijelom slučaju.

III

Svi pripovjedači slagali su se u jednom i kraj priče bio je nedvojbeno utvrđen, čak službeno zabilježen: Nikolina K. donijela je žensku torbu u kojoj je stajalo 70 000 eura gotovine na policijsku postaju 28. travnja u sitnim satima. Ušetala je u postaju  s torbom u jednoj a kišobranom u drugoj ruci. Njega je ostavila kod ulaznih vrata na stalak da se cijedi i predala osobnu iskaznicu službeniku za pultom.

Dok je službenik zapisivao njezine podatke, objema rukama gnječila je remen torbe.

Službenik je pozvao dežurnog kolegu koji je odveo Nikolinu u prostran i zadimljen ured. Tamo je prijavila pronalazak torbe. Reče i mjesto: u kafiću na Bajkovitom trgu, gdje je radila kao konobarica, tog dana drugu smjenu do fajrunta. Zamuckivala je govoreći.

Ispitivanje i administracija bili su na brzinu obavljeni, jer nikome nije bilo u interesu da se ona tu zadržava. Policiji se činilo sumnjivim to što nitko nije prijavio nestanak pola milijuna kuna, kao da je novac prljav, i željeli su istražiti tu pretpostavku, pa je službenik nestrpljivo potapšao Nikolinu po ramenu i srdačno joj stisnuo ruku, a ona ode svojim putem, pokupivši kišobran s kojim je došla. Na ulici se zaputila lijevo ka majčinu stanu.

Puhao je slab vjetar i kiša je sipila, sadistički, kao da će padati vječno.

IV

Tri dana kasnije jedan gradski portal pisao je na naslovnici:

“Izgubljeno i nađeno pola milijuna kuna, ali vlasnik se još nije javio!”

U članku su bili spomenuti svi bitni detalji slučaja: vrijeme pronalaska, količina novca, ime i prezime poštene nalaznice i slično, ali novinar, autor članka, nije se zaustavio kod toga. Nastavio je dalje i usput složio prvu verziju priče o pronalasku torbe. Priča je bila sastavljena od: nekoliko izjava Nikoline K., nekoliko rečenica s detaljima slučaja, jednog odlomka koji budi nadu u poštenje svih građana Grada i jednog koji postavlja temelj kako prve tako i druge verzije. Obje verzije povezale su novac sa srpskom mafijom.

Najvažnije od svega novinaru je bilo, čini se, istaknuti vezu između postupka mlade konobarice i tadašnjeg stanja u gradu. Kaznenih djela i nezaposlenih građana nikada nije bilo manje, a ulaganja nikad nikad nisu bila veća — Grad je živio zlatno doba pod novom gradskom upravom, a građani su uzvraćali takvu brigu, kao djeca iz dobrostojeće obitelji, uzornim vladanjem. Umjesto da kupi jednosobni stan u centru Grada i odseli se od majke, mlađeg brata i sestre, Nikolina je novac, pola milijuna ničijih kuna, predala policiji.

Takvu perspektivu novinar je zauzeo jer su ga na tu stranu nagnula dva utega. Jedan uteg bio je gradonačelnik koji se na portalu njegovog šefa oglašavao, što otvoreno što prikriveno, a drugi uteg bio je narativ same Nikoline. Ona je ponavljala fraze “Tako sam odgojena” i “Da, svakako.”

Bez obzira na sve to, ova verzija nije bila dugo u opticaju. Već sutradan pojavila se nova, najpopularnija od tri glavne.

V

Ovome što ćete sada čuti ne zna se autor. Ta priča nastaje na par mjesta istovremeno, to jest u istom danu, a svaka od njenih varijacija imala je različite detalje.

Nekada čak ni mafija, vlasnik novca, nije bila srpska nego albanska ili bliskoistočna. Količina potrošenog novca također je naširoko varirala, od 0 do beskonačno mnogo, ovisno o tome koliko je gotovine netko mogao zamisliti.

Poanta je, međutim, uvijek bila ista: Nikolina je novac našla ranije, počela ga trošiti i trošila ga je sve dok vlasnik novca nije stupio s njom u kontakt.

Kakav kontakt je to bio! Mašta građana na Bajkovitom Trgu pored Medene Rijeke gorila je od silnih mogućnosti. Mafija je okrutna i mnogi su izmaštali fantastične priče, vođeni vlastitim nagonom prema sadizmu, poput jednog masnijeg, bradatog muškarca kojeg je preko kurca slušala niska i čunjasta žena; dok je miješao šećer u kavu i otresao plastičnu kašikicu o rub šalice, gledajući s najbliže terase u blještavu Rijeku iza sunčanih očala, pričao je da su Srbi nazvali Nikolinu i potanko je opisivao kakve prijetnje su iznosili.

Što je Nikolinu nagnalo da novac ipak preda umjesto da zadrži, to nije rekao, nego se zadubio u detalje poziva i prijetnji.

Sve te priče imale su neku rupu, nelogičnost. Rupe su činile priču zanimljivom, poticajnom za raspravu, za svađu i nadmudrivanje.

VI

Terasa Gradske Kavane na Bajkovitom Trgu bila je kao čvorište podataka, server na koji se znanje i naklapanje polagalo i s kojeg se dohvaćalo. Ona je bila i borilište ideja, mutnih i bistrih, poprište bitki, nekad i masovnih kada bi se rasplesali jezici uz pivo i rakiju i kad bi pale maske nezainteresiranih promatrača.

Svi su imali mišljenje o torbi.

Teško je zamisliti koliko bi trajala graja — možda dan ili dva, možda tjedan — da se na terasi Gradske Kavane nije pojavila treća, najdugovječnija verzija koja se još i danas priča kao vic i urbana legenda.

VII

—Nikolina nije baš bistra — reče jedna bitanga — i nije imala ideju kako ga potrošiti.

—A ona, baš suprotno, obožava novac — dodala je druga bitanga.

Njih dvojica sjedili su na već spomenutoj terasi okruženi većim društvom i gledali šetače kako se spuštaju niz Trg do šetališta uz Medenu Rijeku. Društvo je upravo započelo novu rundu trača. Ako je vjerovati sudionicima, to jest svjedocima trača, on je bio impersonalna i neželjena sila, nešto poput oluje. Nitko ga ne bi prizvao, izazvao, dapače nitko u njemnu ne bi ni sudjelovao, ali trač se ipak događao. Jedna djevojka isticala je kako se Nikolina dobro držala pod najezdom novinara i znatiželjnika, uzevši u obzir da je tek nekoliko tjedana ranije prekinula s dečkom. Ona je bila baš dobra osoba, zaključila je njena poznanica, jer ni u jednom trenu nije se pokajala — navodno je u nekom drugom društvu izjavila da bi to učinila ponovno unatoč pritisku izlaska iz anonimnosti. Nato su se nadovezali ostali sa svojim komentarima. Otpočelo je tako još jedno prekopavanje i preslagivanje Nikolininog karaktera, obrazovanja, obitelji, i svega što čini nečiju javnu ali i manje javnu stranu ličnosti. Onda se oglasio bitanga broj jedan.

—Gle’ajte, vi svi vjerujete u pizdarije, u zlatnu pičku… Kao prvo, kako je mafija upratila Nikolinu, kako je došla do njenog broja? A drugo… Nikolina nije baš bistra.

I tako je nastavio, dok se povremeno u priču ubacivala druga bitanga.

Stvar je bila u tome da Nikolina nije torbu predala zbog neke veličanstvene, prastare emocije poput straha, niti zbog vrline s vrha planine vrlina — integriteta — niti zbog istine i časti. Na djelu je kao motivator, pričao je bitanga broj jedan, bila: tupost.

Ne glupost, ono kada ne razumiješ, nego tupost, ono kada ne misliš i ne maštaš. Nikolina je, pričaju neki još uvijek, našla točno stotinu tisuća eura, dok se drugi i treći razbacuju i većim iznosima i drugim valutama, francima, funtama i tako dalje. Ono što povezuje različite odjeke treće verzije, motiv je osobe bez mašte, koja ne može izaći izvan kutijice koju je za nju brižno posložila njena majka. U toj kutijici živjela je svih dvadeset i nešto svojih godina. Upoznala je razne ljude i krajeve, ali tupost je ostala kao ožiljak od straha, ili sramoćenja — razišli su se pripovjedači i kod toga. Možda ju je majka učinila ograničenom urlanjem i batinama, možda toplinom i hladnoćom naizmjence, a možda ju je takvu rodila. Mašta građana i tu je radila prekovremeno.

Nikolina je navodno imala namjeru potrošiti taj novac, i trošila ga je neko vrijeme, sve dok joj se nisu zgadili: kava s Coca-colom, sladoled u hotelu i noći u Pijanoj ulici. Osim toga kupovala je samo male luksuzne predmete za izazvati ljubomoru, koje može sakriti od majke. Novac je počela trošiti tamo gdje ga inače zarađuje. Častila je društvo za šankom i šefa jer se osjećala dužnom, tako im je govorila, a oni su dobro upamtili to vrijeme, jer je tek nešto ranije prekinula s dečkom pa su i tada razgovori o njoj bili strastveni. Raspuštenica ili veliki uzor, presuda nikada nije donesena.

Možda je prekid s dečkom bio njena propast u ovom slučaju. On bijaše prijatelj druge bitange, a Nikolina ga je ostavila jer troši previše, puno više nego zarađuje, što je ironično, rekao bi bitanga broj dva, jer upravo bi on mogao zamisliti bezbroj načina za potrošiti troznamenkaste tisuće bilo koje valute. Naravno,

i tu je priča skrenula u novom smjeru. Možda je Nikolina, pričalo se, dečka zapravo ostavila nakon što je pronašla torbu i slobodu koju je inače on za njih kupovao na kredit.

Sve u svemu, najveći problem za autore i pristaše ove verzije bilo je pitanje: Kako je jedna osoba tako ograničene mašte, gotovo slijepa na očigledne prilike, mogla zamisliti i izvesti povratak na policiju a kamoli uvjierljivu priču koja nju prikazuje u najboljem svjetlu?

Prvi odgovor na taj problem ponuđen je već istog popodneva na terasi Gradske Kavane.

Novac je vratila iz očaja. Taj dan je padala kiša i Nikolina se osjećala siromašno s pola milijuna kuna u torbi. Nije ih imala gdje potrošiti. Zato ih je donijela na policiju, jer tamo se novac ostavlja ako ga ne možeš potrošiti…

Što se njene priče za novine tiče, bitange rekoše, ona je sama vjerovala u nju. Osim što je zbog majke bila tupa, Nikolina je naučila dobro savijati istinu da bi zaobišla kaznu. Nosila je sa sobom u sjeni gomilu raznobojnih laži. Njena majka imala je karakter Staljina, paranoičnog diktatora, a najbolje ga je od svih upoznala baš ona, najstarija kći. Na njoj su se kovali alati kojima će mlađa djeca biti praćena i ukroćena, ali ti alati kovali su se metodom pokušaja i pogreške; zato je ona najteže prošla — i najviše naučila. Prvu noć kod bivšeg dečka provela je nakon priprema koje su trajale efektivno nekoliko sati, a u mislima možda i nekoliko tjedana. Trebala je organizirati dvije prijateljice — jednu koja će reći kako je bila doma dok su Nikolina i druga prijateljica bile vani, nakon čega su njih dvije došle tamo u goste noćiti, i drugu koja će to potvrditi. Domaćica iz te priče mogla je držati ključeve priče o torbi da nije nekoliko godina ranije preselila u Italiju.

Dakle, Nikolinu je najbolje poznavala njena majka, a ona je šutila, držala se po strani, šokirana i ponižena time što opet pričaju o njenoj nesretnoj kćeri. Čini se da će zauvijek pričati. Novi detalji nastaju i savijaju se, a dokazivanje vlastite istine i trač popularni su kao što su bili i tada