Federico Garcia Lorca, Blood Wedding, drama
Prijevod: Gwynne Edwards
Piše: Rade Jarak
Radnja tragedije postavljena je jednostavno, otkrivajući se već u samom naslovu (koji otkriva skoro sedamdeset posto radnje) i razvija se kroz shematiku likova kao u pučkoj drami ili Commediji dell’ arte; Mlada – Mladoženja – Majka – Punica – Otac – Susjede – Leonardo. kao i jednostavnošću i izražajnošću interijera i odjeće.
A sve to u engleskom jeziku, koji svojom jednostavnošću, ali i dubinom (raznovrsnošću na tragu Shakespearea), može izraziti španjolsko andalušku narodnu jednostavnost. I tako, glatko prolaze prva dva čina.
U završnom činu, u raspletu, Lorca je odviše artificijelan, bar za moj ukus. Drugim riječima, malo je udavio forsirajući “pjesničke slike”. Vrhunski pjesnik, jedan od najboljih, ipak nije toliko dobar u drami, koja generalno ipak naginje proznom obliku. Ili bar traži ravnotežu između proze i poezije.
Uz niz klasičnih dijaloških “opozicija” u razvoju zapleta Krvave svadbe, zanimljiva je i svježa zadnja opozicija “Punica – Mlada” s kojom Lorca, prilično originalno zatvara inače klasičnu shematiku radnje.
Ay, ay, ay, Federico!
Svakako preporučam čitanje ukoliko vam ova knjiga dođe pod ruku.