Damir Radić, pisac, režiser i kritičar, imao je vrlo uspješnu godinu. Dovršio je igrani film “Posljednji dani ljeta” i objavio zbirku poezije “Ranije”.
Rade Jarak: Damire, snimio si četrdesetak filmova, uglavnom kratkometražnih, a ove je godine tvoj dugometražni igrani film “Posljednji dani ljeta” prikazan na festivalu u Puli. Film je lirski, nabijen erotikom, i ima poseban fokus na boji i zvuku. Kamera lovi nijanse svjetla i sjene, sunca i mora. Što će dalje biti s filmom i kakve su mogućnosti njegove distribucije u kino dvorane?
Damir Radić: Rade, film je premijerno prikazan na zagrebačkom Subversive Film Festivalu u svibnju, potom na Pulskom festivalu u srpnju, a u rujnu slijedi i splitska premijera, na Međunarodnom festivalu novog filma, najstarijoj internacionalnoj filmskoj manifestaciji u Hrvatskoj od stjecanja državne nezavisnosti. Prijavili smo film i na niz festivala u inozemstvu, vidjet ćemo hoće li se uspjeti probiti na neki od njih do kraja godine. Postoji i mogućnost distribucije unutar nezavisne hrvatske kino mreže, što bi bilo lijepo realizirati, ali vidjet ćemo hoće li se to dogoditi ili ne. „Posljednji dani ljeta“ imaju poetiku koja se u hrvatskoj kinematografiji, barem onoj dugometražnoj, ne prakticira u zadnjih više od trideset godina, a i ranije u povijesti te kinematografije jedine dodirne točke, čisto načelo govoreći, neki su filmovi Vatroslava Mimice i Lordana Zafranovića, možda Ante Babaje. Mediteranizam, dugi kadrovi, verbalni minimalizam, izrazito oslanjanje na slikovnost i zvukovnost, građenje atmosfere, modernistički pristup naraciji, mjestimično prožimanje igranog dokumentarnim, liričnost – sve su to odlike filma koje ga ne mogu učiniti rado viđenim u redovnoj kino distribuciji, no putovi plasmana u javnost postoje; osim festivala i nezavisnih kina, tu su internet i potencijalno televizija. Inače, želim istaknuti da „Posljednji dani ljeta“ nisu (samo) moj film, film je kolektivna umjetnost par excellence i bez obzira što sam ja inicijator projekta, režiser, scenarist i jedan od producenata, filma ne bi bilo bez dragocjene producentsko-prijateljske podrške Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena, tj. njihove umjetničke udruge Zvona i Nari iz Ližnjana, niti bi ga bilo bez središnjeg ambijenta prepunog atmosfere u Peroju, svega pedesetak metara od mora, za što zahvale idu vlasniku tog imanja Krešimiru Košutiću (inače i član ekipe, asistent režisera) i njegovoj obitelji; također nemjerljiv kreativni doprinos dali su direktor fotografije Antonio Pozojević, glumci Tanja Kordić, Antonija Šitum i Ivica Gunjača, montažer Damir Čučić, a jako sam zahvalan i ostalim suradnicima iz malog tima filma ostvarenog u gerilskoj produkciji i sa skromnom postprodukcijskom pomoći HAVC-a i Grada Pule.
Ivica Gunjača i Tanja Kordić na setu
Rade Jarak; Ovih dana izašla je i tvoja četvrta tiskana zbirka poezije “Ranije”. Dok sam je čitao kao da sam gledao neki novi film, sličan “Posljednjim danima ljeta”, toliko se ta dva medija kod tebe dodiruju. Zbirka je odmjerena i zrela, prilično suptilna. Kakav je osjećaj u ovim prilično banalnim i prozaičnim vremenima baviti se poezijom?
Damir Radić: Osjećaj je divan, iako ne mislim da su ova vremena mnogo banalnija i prozaičnija nego prethodna. Za mene, sva je umjetnost, pa tako i poezija, prostor slobode i ljepote, duha i emocija, i svakako maksimalne moguće iskrenosti. Uvijek sam mogao pisati samo onu poeziju koju sam osjećao svojom, koju sam osjećao vlastitim domom, i nikad se nisam osjećao ‘profesionalnim’ pjesnikom, onim koji ima potrebu graditi pjesničku karijeru, pjesnički se ‘razvijati’, na tom putu nužno isprobavati različite poetike i slično. Moje pjesništvo ima dva osnovna oblika koje prigodno i pojednostavljeno mogu nazvati intertekstualno-objektivnokorelativnim, ili kraće eliotovskim, te izravnorealističkim, ‘mimetičkim’, gdje nakon prethodne intertekstualne i transmedijalne poetske trilogije „Lov na risove“, „Jagode i čokolada“ te „Pokopana tajna“ pripada nova zbirka „Ranije“. Veza između ove knjige i filma „Posljednji dani ljeta“ je u slikovitosti i atmosferičnosti, neskrivenoj emotivnosti, u nekim trenucima povezuju ih i more i borovi.
Rade Jarak: Dugo godina se baviš filmskom kritikom, a jedan si od boljih poznavatelja naše književne scene, pa te moram pitati kako je vidiš danas, u strukturalnom, ali i tematskom smislu (jer smo izloženi velikom utjecaju Zapada)?
Damir Radić; Podosta godina bavim se i književnom, ne samo filmskom kritikom, ali pitanje koje si postavio jako je široko i nije mi lako na njega odgovoriti, tim više što nisam siguran da točno razumijem na što preciznije misliš kad kažeš „u strukturalnom smislu“. Ono što mogu reći jest da iako smo mala zemlja s malim brojem stanovnika i slabo razvijenom kulturom, književna nam scena nije slaba. I dalje se objavljuje mnogo knjiga pa nije lako ni polovinu toga pratiti, no ono što mi se čini da mogu detektirati jest veliki povratak metafore i zakrivanja smisla u pjesništvu, gdje je vjerojatno ključni prijelom, s obzirom na svoj ugled i utjecaj, izveo Marko Pogačar, pa većina istaknutih mladih pjesnika, uz rijetke izuzetke, takoreći bježi od ne tako davno popularne stvarnosne poezije. U prozi, a pod njom ponajprije mislim na roman, čini mi se da najviše nedostaje umjetnički ambiciozne standardnije narativnosti, tj. nedostaje visoko kvalitetno izvedene jake fabularnosti s jakim karakterizacijama odnosno profiliranošću likova, sa ili bez (određenijeg) žanrovskog okvira. Imam dojam da velika većina naše romaneskne proze nastaje povezivanjem visoko autonomnih epizoda, često autobiografskog karaktera, što je sjajno kad to radi Damir Karakaš, ali nije sjajno kad postane manira koju uglavnom prakticiraju osrednji autori. S druge strane, autori koji visoko kompetentno barataju ‘tekućom’ naracijom, koja naravno može biti itekako složena, sastavljena od više fabularnih nizova i očišta, vrlo su rijetki, pa nije čudno da romani poput „Područja bez signala“ Roberta Perišića ili zadnja dva uratka Kristijana Novaka, „Črna mati zemla“ i „Ciganin, ali najljepši“, koji bi u recimo američkom kontekstu vjerojatno bili dio mainstreama, odnosno primjerci zanatske narativne kompetentnosti koja se naprosto podrazumijeva, u nas izazovu superlativne reakcije stručne i šire javnosti. Da ne bi bilo zabune, te reakcije potpuno su na mjestu jer se kod naših romanopisaca zanat nipošto ne podrazumijeva, pogotovo ne kreativno ambiciozan, a tako uvjerljivi umjetnički dometi, kao kod te dvojice pisaca, vrlo su rijetki.