Piše: Ante Alerić
Ljepota književnosti je u tome što je ona sve i ništa: obična slova na papiru koja mogu sublimirati najdublje životne tajne. Ali kad joj se dogodi da zamijeni sam život i postane preozbiljna (zato joj se, u biti, moramo više veseliti kao malom djetetu nego li se mrštiti s njom u sjeni s mrtvačkom kosom) razlog je što sve smrtno ozbiljne pisce neobavezno i neozbiljno čitam.
I zbog svega toga, plus jedna fina doza iracionalnosti, tu i tamo pišem o knjigama. Ponekad sumanuto i brzo, a katkad na rubu da to više nikad ne ponovim. Ne motivira me strast samopromocije, a za nešto ozbiljnije, ukoričenije, niti imam vremena, niti daha, a još ponajmanje ciljanu publiku. Za svoju dušu mi se baš i ne piše – to ukradeno vrijeme potrošim na čitanje. Ozbiljno vam kažem.
Siguran sam da postoje ljudi koji s lakoćom pišu. Probude se i uz kavu natipkaju trinaest kartica s osmijehom. Sve stoji, vrijeme ne prolazi, samo se slova množe – taj film osobno ne poznajem. Ako isključimo uspjeh, ime i određenu vrstu moći, čovjek se može zapitati, recimo: nekih šest ili šesnaest ili šezdeset šest mjeseci predanog rada ili, nasuprot tome, period mira i okrajci sreće? Isplati li se takvo pisanje, i za koga? Ja sam odustao prije prve rečenice.
Uostalom, sebičnjaci žive duže. Oni što mijenjaju svijet sobom obično se unište kad odjeknu. A i onu mrvicu literarnog talenta koju sam u vremenu iz nastavka teksta imao, vrijeme mi je progutalo.
Zbog par rečenica iz moje priče (netko se usudio seksati dok je umirao prvi hrvatski predsjednik) jedan je fanzin u cijeloj nakladi plutao hercegovačkom rijekom prijeteći da uništi festival na kojem su kasnije nastupili TBF, Bajaga, Dubioza, Parni Valjak, Vojko V… Zamislite muzičke štete da me se iščitalo. Jedna je pjesnikinja na kavu pozvala cijeli facebook jer sam joj tipfelerao ime i za knjigu napisao samo da je dobra.
Palo je i grubih riči, ali kako oni što pišu ne odvajaju napisano od sebe, bez problema sam se uključio u komentare i potvrdio da je pisac prikaza Ante Alerić sigurno bio napušen. Ko piše, nek’ ne zbriše.
Knjiga je kasnije dobila i neke nagrade, neka joj bude. Ako nema boljih, onda je to dobro. O knjigama se piše interesno, a kad nemaš nešto ušićariti, nema smisla bilo što dokazivati.
Nedavno sam za portal Lupiga slučajno otkrio roman Aminatte Forne “The Hired Man”. Ne samo zbog toga što se radi o dobroj književnosti (radnja romana smještena u Hrvatsku), niti zbog toga što nije preveden na naš jezik, već poradi i nenametnute slučajnosti u personalnom izboru osobne literature. Kad bi samo slijedili trendove i knjiški hype više bi čitali zbog i za druge, a ne za sebe. Oko samog pojma književnosti sjatilo se toliko ljudske pameti da pomislim kako je ponekad lepo biti glup.
Ali zar bi i bilo književnosti da je ovaj svijet samo racionalan? Da su književne kritike samo suhe (pisane da ih se ne čita već koristi kao robotske informativne reference), u kojima se odrasli igraju formulama diskursa, formama rečenice, bez fora riječi; da je knjiga sveta religijska krava samo za upućene i titulirane; da je svaki tekst predvidljiv, svaki nakladnik tašt, a svaki portal na koji prodire literatura snobovski i elitistički intelektualan.
I iz kojeg bi razloga onda sada na istočnoj istarskoj obali čitao jednu englesku staricu, koja je počela pisati u sedamdeset prvoj te napisala par romana i ostavila jednu klišeiziranu rečenicu, u slobodnom prijevodu: Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Čisto zadovoljstvo, Mary Wesley, odgovorio bih na tvoj “Razborit život” koji čitam u francuskom prijevodu. I ništa više.