Piše: Rade Jarak
Nobelova nagrada, nagrada dinamitaša, uvijek je donoslia slavu, pa samim tim i kontroverze. Teško je ulaziti u opširniju analizu nagrade, jer ona obuhvaća jedno, dva – pa čak i tri različita “vremena” (prije svega mislim na različiti status književnosti, kritike, intelektualaca, te same knjige u zadnjih sto i kusur godina. Na primjer, velika je razlika u statusu knjige prije i poslije kompjuterske ere. Ako je početna tiraža nekog istaknutog pisca prije ere kompjutera bila recimo 30.000 primjeraka, danas je oko 2.500 – 3.000).
Nobelova nagrada uvijek je donosila veliku reputaciju za dobitnika. Tko je dobije, slijedi mu niz prijevoda, intervjua, tv-emisija širom svijeta; a to je oduvijek bila određena “estradizacija” nagrade pa i samog pisca, ili spisateljice. Zato je Sartre odbio nagradu, u jeku intelektualne ere, želeći pokazati da je iznad toga, jer je na vrhuncu moderne vladala intelektualna riječ i ozbiljna društvena kritika.
Danas je zavladala “estradizacija”, kao “prirodni oblik stvari”, pa je teško komentirati nagradu.
U usporedbi s nekim dosadašnjim dobitnicima, na primjer s Le Cleziom, E. Jelinek, Llosom, Modianom, Coetzeeom… sve vrhunskim autorima na kraju moderne/postmoderne, ne može se reći da je Handkeov “Strah golmana od penala” (moj slobodni prijevod naslova) ništa lošiji. Dapače, može se čak uspoređivati s Hemingwayem, Faulknerom ili Marquezom – ako nije jednako dobar, onda je bar na tragu njihove jezično umjetničke tradicije i njihovih velikih djela.
Druga su mu djela nešto lošija – nisam čitao sve (recimo “Pouka planine Sainte-Victoire” je solidno djelo)– ali dovoljno je i to jedno, taj čuveni Golman.
Golman je također vrhunski umjetnički uvid u svijet shizofrenije (ali ovo nije analiza tog kratkog romana).
Uz to, Peter Handke se prilično izblamirao, želeći vjerojatno privući pažnju, jer je bio na zalazu karijere i bez inspiracije, dodvoravajući se Miloševićevom režimu.
Na stranu odlična Olga Tokarczuk, koja u ovom slučaju postaje kolateralna žrtva i pada u drugi plan (stjecajem nezasluženih okolnosti).
“Estradizacija” koja se ucijepila u jezik i tako zavladala svim sferama života nije uopće slučajna. O tome bi sigurno nešto mogao reći i Krešimir Mišak.
Estradizacija koja možda danas djeluje bezazleno, “prirodno”, čak “nužno”, ili “tržišno”, samo je prvi korak u uništenju jezika, a to podrazumijeva uništenje slobode općenito i društvene kritike, i uvod je u vladavinu gluposti i nemilosrdnu globalnu diktaturu.
Stoga rasprava “za i protiv Handkea” može trajati vječno, jer za nju zapravo nema rješenja.