Piše: Rade Jarak
„Koliko fašizma“ naslov je zapažene teorijske knjige slovenskog profesora Rastka Močnika s kraja devedesetih, ali ću taj naslov ovom prilikom iskoristiti kao polaznu ideju (jer u sebi krije vrlo snažnu poruku), ali prije svega ću ga pokušati projicirati u drugi kontekst, na globalnu situaciju dvadesetak godina kasnije, to jest danas.
Današnje stanje: birokracija, antiintelktualna klima, korona virus, teorije zavjere, povezanost liberalnog kapitalizma s fašizmom.
Sveta birokracija:
Močnikova knjiga je napisana u nešto drugačijem kontekstu, za vrijeme „tranzicije“. Bavi se političkim odnosom novonastalih demokratskih stranki, i taze pečenih kapitalista s jedne – i još uvijek „svježe“ i nimalo neaktivne „komunističke partije“ (SKJ), koja je praktički do jučer bila na vlasti, a zatim je prešla u tranziciju i aktivni underground. Taj se vrlo zanimljivi proces „tranzicije“ iz socijalizma u kapitalizam, s vremenom (pogotovo ulaskom Hrvatske u EU, 2013.) djelomično slegao i pretvorio u pravi mulj, iz kojega je nikao suludi, kontingentni, „divlji kapitalizam“ i „dirigirana demokracija“, ili šarena laža liberalizma, koji je – kao i svaki kapitalizam – pupčanom vrpcom povezan s fašizmom. Sad je to vrlo vidljivo. Socijalizam, iako strukturno donekle sličan – pa zbog toga nudi krivu sliku – ipak je bio protivnik fašizmu (i nacionalsocijalizmu.), a pravi saveznik fašizma i njegov tvorac, bio je i ostao – kapitalizam. Međutim, Močnik je upravo lucidnom intuicijom imenovao – uz fenomen tranzicije socijalista u kontingentne kapitaliste i demokrate, dakle retro proces, a kroz naslovno pitanje – temeljni problem današnjeg globalnog društva. Dakle, naslovno pitanje, iako postavljeno u nešto drugačijem kontekstu, nije ni najmanje retoričko, nego je suštinsko: Koliko fašizma ili koliko kapitalizma.
Antiintelektualna klima:
Odjednom birokracija, po stoti put u povijesti, osvaja nevjerojatnu važnost u društvenoj hijerarhiji. Ali ovaj put ta „pokondirena“ birokracija, nije lansirana iz kvaziintelektualnog socijalističkog bloka, nego iz globalno kapitalističkog – ili kako mu se tepa u namjerno proizvedenoj kakofoniji naslova: globalno liberalnog (što je samo vanilla termin). Predsjednici kućnog savjeta, portiri, vozači, liftboji, činovnici svih vrsta, da ne nabrajam više, grabe sve veću realnu moć. Oni postaju „intelektualci“ i stručnjaci. Ne živimo danas orvelijanski, nego kafkijanski užas – koji je puno sivlji i puno okrutniji, a zbog neznanja (dakle antiintelektualizma) nadasve puno gori. Dok te u Orwellovoj „Osamdeset i četvrtoj“ ubijaju jer si protiv većine, u Kafkinom „Procesu“, netko će te na kraju priklati u nekom pustom kamenolomu, a da nećeš znati zašto. Jednostavno zato jer si optužen i jer se protiv tebe vodi nekakav proces, koji je more bit’ protiv tebe podnio i predsjednik kućnog savjeta.
S druge strane su filozofi, umjetnici, kritički mislioci. Što se dogodilo s njima?
Filozofija, estetika, umjetnost: Više nitko nema što reći.
Drugim riječima: filozofija, estetika i umjetnost, postale su bespotrebne.
Kritička misao: bespotrebna. Na djelu je trijumf antiintelektualne klime.
Trijumfu banalnosti treba korona virus.
Korona virus
Korona virus ovaj put je dobro napravljen. Odlično modificiran. Duži je period inkubacije nego dosad, bolje se širi i izgleda da je smrtonosniji od dosadašnjih laboratorijskih pokušaja. Ovaj put su dečki u laboratorijima napravili dobar posao.
Možete me nazvati još jednim teoretičarem zavjere. Ali nije bitno je li virus umjetno proizveden i pušten u svijet, ili ne. Ovdje se, kao što je Baudrilliard dobro naslutio, radi o „subjektivizaciji objekta“. Objekt iznenada poprima osobine subjekta, i onda se stvari sagledavaju na drugi način. Kolateralne žrtve postaju važnije od navodno uzročnih i suštinskih.
Što ako je virus „prirodno“ nastao? Ako je nastao slučajno. Onda je situacija još luđa. Virus je skočio sa slijepog miša na zmiju, sa zmije na mladog morskog psa, a sa morskog psa, moguće preko pande, na čovjeka. Pa onda sa čovjeka na psa… To je puno gora i nevjerojatnija situacija nego obična, mala zločesta zavjera, nekih generala kontraobavještajnih službi koji se bave biološkim oružjem. Slučajnost i kontingencija su toliko apsurdni da dovode mozak do pucanja.
Međutim, kolateralna posljedica daleko nadilazi bolest. Dok ovo pišem, zatvorene su čitave milijunske regije, ljudi ostaju bez posla a da nemaju pravnu osnovu za tužbu (kome da se žale?), štete u gospodarstvu se za nekoliko tjedana mjere u trilijunima dolara. Kretanje je sve više ograničeno. Ako se ovako nastavi, slika svijeta će se promijeniti zauvijek. S tim da će kolateralne štete daleko premašivati uzročnu štetu, pandemiju korona virusa (kao i u slučaju jedanaestog rujna). Ljudska prava se krešu iz sata u sat, iz minute u minutu. O tome odlučuju neki portiri, vozači, liftboji, predsjednici kućnog savjeta, priučeni „tehničari“, ili „demokratski izabrani birokrati bez biografija“.
Dakle, koliko fašizma?
Močnik je postavio genijalan naslov. U smislu da se pojam „fašizam“ izdvoji iz ideloškog konteksta, iz opozicije koja se nametnula kao jedan od bitnih „označitelja“ Drugog svjetskog rata: fašizam (nacionalsocijalizam) – socijalizam. Močnik je, svjesno ili ne, „fašizam“ iz entiteta pretvorio u epitet. I tu je Močnikova dalekosežna mudrost. Dakle, on je fašizam definirao kao epitet – ili ga bar ja tako tumačim – koji se može pridodati bilo kome. Postavio je pitanje, da uopće nije pitanje ima li fašizma u nekom društvu, nego koliko ga ima. Ako ga ima deset posto, recimo tako okvirno i “statistički”, to je društvo još donekle dobro.
Ali u kapitalizmu je prirodno stanje jačanje fašizma. Kada fašizam pređe određenu granicu (količinsku), onda od epiteta postaje entitet, kao u nacionalsocijalizmu. Onda je odnio vrag šalu. Dakle, fašizam je kao neki virus koji stalno obitava u leđnoj moždini društva i pitanje je kada će se aktivirati u manjoj ili većoj mjeri. Društvo, samo po sebi, bez fašizma je iluzija (kao frojdovska „nelagoda u kulturi“). Uz to, genijalnost Močnikova naslova, je u tome što je kao epitet fašizam predstavio kao strukturalni, a ne ideološki fenomen. Dakle, on se može pridodati bilo čemu i bilo kojemu obliku političkog diskursa ili bilo kojemu obliku društva.
Kuda idu globalni kapitalizam i njegova opozicija, suverenisti
Ugradite čip! Lakše ćete ući u stan. Više nećete gubiti ključeve. Dovoljno je imati samo jedan, maleni čip!
Ugradite čip! Neće vam trebati bankovna kartica, samo prislonite ruku na aparat i sve ste riješili!
Postoji mit o Stasiju, tajnoj službi Istočno njemačke države. Navodno je na jednog stanovnika postojao jedan špijun. To je danas smiješno. Danas rade moćni softveri s algoritmima, koji su milijun puta jači. Oni praktički znaju što je svaki čovjek radio, kuda je išao, čak što je govorio, s kim se družio, mogu skidati čak i slike i video klipove. To naravno ne rade ljudi, nego kompjuteri. A ljudi mogu izvaditi bilo koji podatak o vama, ako iskoriste algoritam. Ljudi mogu postaviti totalnu kontrolu nad vama ako se za to ukaže potreba. Ili ako, ne daj Bože, ne budete poslušni.
Stoga, kada ćemo shvatiti da nije pitanje ima li fašizma u današnjem globalno liberalnom društvu ili njegovoj „opoziciji“ suverenom društvu, nego koliko ga ima.