Piše: Rade Jarak
Luca Signorini, Za violončelo solo
Odabir, prijevod i predgovor Suzana Glavaš
Izdavač, Biakova, Zagreb, 2019.
Luca Signorini je violončelist, kompozitor i pisac. Objavio je romane: Za violončelo solo; Bilješke za jedno uskrsnuće; Ruševine; Razgovor među jabukama. Objavljuje članke i književne kritike, te piše i o raznim temama vezanim za Napulj i jug Italije. U nakladi napuljskog sveučilišta objavio je mnoge eseje o muzici. Za svoju glazbeničku karijeru dobio je brojne nagrade. Kao solist izvodi skladbe za violončelo pod vodstvom dirigenata kao što su Carlo Maria Giulini, Daniele Gatti, Jeffrey Tate, Gabriele Ferro. Kao “svjetski proslavljenom” violončelistu još prije mnogo godina ponuđeno mu je mjesto Prvog Violončela u slavnom Teatru San Carlo u Napulju.
Roman “Za violončelo solo” je autobiografski; u njemu pisac uvjerljivo prikazuje kakva sve iskušenja mora proći prvo student, a kasnije i majstor klasične glazbe, da bi pronašao svoje mjesto u tom strogom i idealističkom svijetu, koji istovremeno mora biti razigran i opušten. O kakvim idealima se tu radi, da bi se shvatila muzika i instrument; o kakvoj borbi sa samim sobom, o strogoći, egzaktnosti, disciplini, ali i Srcu i osjećajima koji se pojavljuju tek kad se glazba i instrument u potpunosti upozna. Stoga, Signorini, svoj instrument Violončelo, u romanu piše velikim slovom, kao da je riječ o nekom živom, ali literarnom i neuhvatljivom liku iz romana.
Roman prikazuje odrastanje u Rimu, u siromašnom kvartu, potom susret s magičnim Napuljem, gdje je autor, još kao mlad, počeo raditi kao nastavnik glazbe. Čitav piščev život, svi životni događaji i iskušenja, premda vrlo intenzivni, događaju se u sjeni Glazbe i sasvim su joj podređeni. Kad se bavite umjetnošću, glazbom, idealom, kad ste “ubačeni u kolosijek kao luđačku košulju”, sam život ostaje u drugom planu. Koliko odricanja, koliko meditacija, učenja, rada, da bi se bar malo osjetio Ideal. U tom smislu ovaj roman ima nešto od Kafkinih djela (Proces, Zamak pa i Amerika), stalnu želju da se otkrije tajna, da se prodre u mistični dvorac. Da čovjek odmjeri svoje skromne snage sa savršenstvom, ili bar s onima koji su se približili savršenom, kao mnogi veliki kompozitori.
U takvoj situaciji, svi živi ljudi koje susrećeš, tek su suputnici – oni koje usput upoznaješ dok stremiš prema Idealu.
Pri samom kraju knjige, pisac opisuje kako je doživio saobraćajnu nesreću nakon jednog pijanstva i dok polako gubi svijest, priviđa mu se učenik koji mu donosi gitaru. On, odjednom, jako poželi svirati, oko njega se stvori publika, sve njegovi stari đaci. Ali kad uzme gitaru, osjeti umor. Kaže im: “Umoran sam, ne mogu izvesti ništa”.
“Nema veze, kao da si svirao”, učenici mu odgovaraju.
Svakako preporučam ovaj roman, prožet brojnim esejima o glazbi, u odličnom prijevodu Suzane Glavaš.