Piše: Rade Jarak
U ovom napetom trenutku, dok raste pritisak oko korona krize, i dok se globalni egregori pune strahom i neizvjesnošću, poželio sam pisati o svemiru i brzini svjetlosti, da malo odahnemo od svega. Poželio sam pisati, onako laički, o nekim stvarima kojima se fizika ozbiljno bavi već pedesetak godina, a nisam siguran koliko se o njima zna u široj javnosti. Pa sam htio dati jedan svoj manji doprinos temi od opće važnosti, eto da krenemo…
Već duže vrijeme u znanstvenim krugovima poznato je da u svemiru postoje dvije „brzine“ koje su brže od svjetlosti. Ali, to je manje poznato široj javnosti i nije doprlo do svijesti većine ljudi.
Ni sami znanstvenici, fizičari, astrofizičari i kvantni fizičari, nisu sasvim sigurni o tome, te čak i u znanstvenim činjenicama postoji jedna doza neodređenosti kao i sijaset teoretskih „ograda“, ali ću ipak pokušati napisati tekst o te „dvije brzine“. Prva je opće priznata, ali nejasna; a druga nije još dovoljno istražena pa ostaje samo kao hipoteza – jer su one ipak važne i jer zadiru u temeljne postavke, ili pretpostavke, o svijetu i svemiru do kojih se do danas došlo.
Pokušat ću se izraziti u jeziku, našem jeziku, koji je izbrušen do apstraktne neprepoznatljivosti za tako osjetljive fenomene kao što su odnosi prostora i vremena, te same brzine. Uvijek mi se činilo da su istočno azijski jezici (japanski i kineski), iako i sami apstraktni – jer svaki je jezik apstrakcija – više usmjereni prema pojedinačnim fenomenima i zato nešto precizniji. Premda bi matematički jezik u ovom slučaju bio najbolji (najprecizniji), ali onda bi smo pisali samo formule i brojeve. Elem, da ne filozofiram, nego pređem na stvar.
Prva brzina (brzina udaljavanja ili Tamna energija)
Brzina širenja svemira je veća od brzine svjetlosti
Pomoći „crvenog pomaka“, znanstvenici su odavno ustanovili da se brojni objekti u dubokom svemiru: galaksije, klasteri galaksija, kvazari, itd – sve više udaljuju. Zbog famoznog crvenog pomaka u spektru ustanovili su da se svemir širi. Nešto kasnije (1998. godine), ustanovljeno je da se ti inače daleki objekti udaljuju od nas brže od brzine svjetlosti!
Ponavljam, njihovo je udaljavanje od nas brže od brzine svjetlosti.
Ako bi uspjeli konstruirati brod koji se kreće brzinom svjetlosti, ili nešto manje od nje (recimo 99,9 posto brzine svjetlosti) i zaputili se na putovanje svemirom, nakon nekog vremena (doduše vrlo dugog za nas, ali kratkog za svemir) došli bi do stanovitog „praga“ nakon kojeg se više ne bi mogli vratiti kući. (Naravno, trebali bi biti u stanju hibernacije, kao u SF filmovima, jer su naši životi prekratki za tako dugo putovanje do prvog „praga“.)
Kad bi prošli taj prvi „prag“ mi se više ne bi mogli vratiti na Zemlju, sve i da okrenemo brod unatrag i zaplovimo brzinom svjetlosti, Zemlja bi se još brže udaljavala od nas i mi je više nikad ne bi mogli sustići.
Dakle, zaključak – izveden iz ove „logike jezika“ – glasi da u svemiru postoji brzina veća od brzine svjetlosti. Svejedno, ta brzina i danas koegzistira s Einsteinovim teorijama relativnosti (poput kineske vlade, koja istovremeno bez problema i kompleksa upravlja komunističkim i liberalno globalističkim društvenim odnosima).
„Drugi prag“ je duplo udaljeniji od prvog (Event horizon), a kad bi i njega nekako uspjeli prijeći u svom putovanju, ne bi se više mogli približiti ni jednom objektu ili svemirskom tijelu. Ostali bi potpuno sami u svom brodu, u potpunom mraku, bez ijednog objekta u blizini, jer bi se svi udaljavali od nas brzinom većom od svjetlosne. U potpunosti bi, dakle, poštivali „socijalnu distancu“.
Nove znanstvene teorije pokušavaju objasniti ovu osobinu materije i ovaj „fenomen“ ponašanja objekata u svemiru, ali prije svega i osobine prostora. Znači, prema sadašnjem stanju svemir se širi i to bespovratno, do potpunog udaljavanja velikih objekata jednih od drugih – te ga ni najveća brzina – prema teoriji relativnosti – više ne može sustići.
Također, moglo bi se reći da se ti jako daleki objekti ne udaljavaju, oni zapravo stoje na mjestu, ali se prostor između njih neobjašnjivo povećava i širi, kao da „bubri poput tijesta u pećnici.“ Kao da se prostor sam od sebe umeće u već postojeći prostor, kao da se prostor sam od sebe povećava, multiplicira, i od nas udaljuje objekte brzinom većom od brzine svjetslosti – zvanično, prema Einsteinu, najvećom mogućom brzinom u svemiru.
Da bi se teorijski objasnilo neobjašnjivo, to jest da bi se objasnio ovaj čudni fenomen udaljavanja, znanstvenici su skovali pojmove „Tamna materija“ i „Tamna energija“.
Tamna materija djeluje privlačno (nevidljive crne rupe, na primjer), a Tamna energija djeluje odbojno, udaljavajuće.
Prema toj teoriji, a ona je prevladavajuća i važeća i za nju se dijele Nobelove nagrade, znanstvenici smatraju da smo dosad upoznali samo oko 5 posto sveukupne materije i energije u svemiru, a da ostatak otpada na Tamnu materiju (koja privlači stvari) oko 20 posto i na Tamnu energiju (koja odbija stvari) oko 75 posto. Praktički, o ovim tamnim pojmovima se malo zna, osim da oko 20 posto privlači, a oko 75 posto odbija, te da će se zbog tog odnosa svemir udaljiti sam od sebe. Ipak, postoje dijelovi svemira, „baloni“, ili „niše“, gdje prevladava Tamna materija i ti dijelovi se međusobno privlače, sažimajući se u mali povratni Big Bang (vjerojatno nevidljive crne rupe). Tako predviđaju za naš dio svemira, da će nam se približiti samo galaksija Andromede, te da će se u dalekoj budućnosti naše dvije galaksije spojiti (Milky Way i Andromeda), dok će sve ostale galaksije bespovratno otići od nas, dok potpuno nestanu, te ih nećemo moći vidjeti ni najboljim teleskopima. Također i sam Sunčev sustav, mali djelić unutar „balona“ Mliječne staze za sada je stabilan, reklo bi se da tu prevladava Tamna materija.
Kad smo već kod svemirskog putovanja, koje sam spomenuo malo prije, ono ima jedan još veći problem od prostornog, a to je vrijeme, takozvana dilatacija. Relativno protjecanje vremena, vremenska dilatacija. Naime, kada bi smo već spomenutim brodom koji ide gotovo brzinom svjetlosti putovali stotinjak godina, za vrijeme našeg putovanja na matičnoj Zemlji bi prošlo više stotina milenija. Možemo misliti što će biti s planetom Zemljom za milijun godina, ako će uopće postojati – sigurno neće na način na koji postoji danas, možda na njoj više neće biti vodika, kontinenti će se promijeniti, itd, itd. Ljudski rod će možda izumrijeti, promijeniti se u potpunosti, ili odseliti na neko drugo mjesto, na neki drugu planetu. Kompjuter iz našeg svemirskog broda bit će relikvijar star milijun godina.
Druga brzina je „trenutna“
Ova druga brzina proizlazi iz kvantne teroije i zasniva se na „kvantnoj sprezi“, koja se odnosi na čitavi svemir. Sve su čestice u međusobnoj vezi, upravo zahvaljujući ovoj kvantnoj povezanosti. Kao da iznad svega postoji neki zajednički odnos, da ne kažem „svijest“. Ako se jedna čestica razbije na dvije manje i svaka odleti na svoju stranu svemira, one na neobjašnjiv način pamte „prvobitno stanje“ (porijeklo ili uzrok), i ako se jednoj nešto dogodi i druga trenutno „reagira“ (u odnosu na spin, na rotaciju elektrona). Kao u priči o dva brata blizanca, koji iako se razdvoje na udaljena mjesta, jednome se nešto dogodi, a drugi odmah osjeti nešto slično.
Ovo se odnosi na pojam „valna funkcija“ – koji prema kvantnoj teoriji znači da svaki elektron može istovremeno biti na nekoliko različitih mjesta. To jest, on razdaljine između tih „mjesta“ ne prelazi, nego se trenutno prebacuje, „tunelira“, ili „teleportira“. A to je, možemo ovako laički reći, „trenutna brzina“. Einstein ju je pokušao osporiti poznatim EPR paradoksom, međutim na kraju je ispalo da obje brzine na neki način „koegzistiraju“.
Također, hipotetski se može pretpostaviti da postoje objekti i tijela koji su brži od svjetlosti, takozvani tahioni. Prema toj fizikalnoj hipotezi tahioni se uvijek kreću brže od brzine svjetlosti, upravo suprotno od objekata u našem fizičkom univerzumu koji nikada ne mogu dostići brzinu svjetlosti. Možemo to shvatiti kao nekakav „zrcalni efekt“, oni objekti i tijela brža od brzine svjetlosti ne mogu preći u naš univerzum, a mi iz njega ne možemo izaći jer prema teoriji relativnosti ne možemo doseći brzinu svjetlosti. U ovom slučaju brzina svjetlosti, postaje nepremostiva barijera. Ili ipak, možda nije?