piše. Rade Jarak
(nastavak serije tekstova o koroni)
Jedan je visoki državni dužnosnik, zaboravio sam mu ime, stigavši u Petrinju jučer ili prekjučer (možda čak i nakjučer, ne sjećam se točno) dao izjavu otprilike u ovom smislu: Stanje je teško, učinit ćemo sve da pomognemo stradalima od potresa, ali… I na kraju izjave – koja je bila duža od ove moje kratke interpretacije – dodao je još jedno “ali”.
Uz Petrinju, Glinu i Sisak koji su pogođeni katastrofalnim potresom, moram dodati da je Zagreb jako blizu – i da je efekt razornog potresa bio ovdje jedna dobra “petica”, premda su udarni valovi već bili malo oslabili, i zatalasali su Zagreb kao jaka lebićada, kad oko ponoći već malo oslabi, moćna ali monotona, te da je opalo opet dosta dimnjaka, fasada, ponovo ima napuklih zidova, evakuirana je vlada, tramvaji su stali, itd.
Naravno, ne želim uspoređivati s užasom koji su doživjeli ljudi u blizini epicentra (jer sam kao dijete doživio potres od 7,1 Richtera 1979. u Crnoj Gori), govorim čisto psihološki – u Zagrebu smo trpili podrhtavanja već šest i više mjeseci, i sad eto, opet – a pitanje je da li su ljudski živci kapacitirani da podnesu dva velika potresa u samo godinu dana, kad je potres inače svako sto, dvjesto godina.
Nego da se vratim na ono “ali”. Kakvo je to sad ali, kad smo svi već van sebe, i kad jedva znamo kako se zovemo?
Famozno “ali” u nastavnu rečenice najavilo je ovaj prirepak: “nemojte zaboraviti da je u tijeku velika epidemija”.
Devedeset devet posto ovaj potres nas je uništio, satro – evo, opet je zatreslo, potpuno me dekoncentriralo – dakle, uništio nas je, ali bar jedan posto je bio pozitivan jer se tri ili četiri dana nije govorilo o epidemiji virusa. A to potvrđuje moju teoriju da ako se deset dana u medijima ne bi pričalo o virusu, ako bi prestao korona reality, svi bi zaboravili na pošast.
(I mislim da se to dogodilo u Kini. U Kini su vlasti jednostavno zabranile medijima da lupetaju o virusu. I nema epidemije, finito.)
E sad, da razlučim činjenice o kojima sam pisao na Pikolo knjigomatu još tamo od proljeća. A za neke se stvari nije moglo znati i trebalo je proći vrijeme, da pokaže jesu li točne ili ne. Najavljivao sam da će se možda sve raščistiti do Nove godine. I na neki način se manjim dijelom raščistilo, iako je jasno da je odabrana taktika “odugovlačenja” – čemu je pripomogla pojava cjepiva.
Također, odmah želim reći, da nisam teoretičar zavjere, niti sam lojalan općoj medicinsko medijskoj priči. Želim postaviti pitanja, i nadam se odgovorima, od facebook zajednice (imam oko 2.100 prijatelja), kao i drugih koji će pročitati ovaj tekst ovdje, na Pikolu.
Smtrao sam da je sve namješteno – još od onda, od drugog, trećeg mjeseca 2020. Pitat ćete me zašto? Na stranu ovo retoričko pitanje, odgovaram odmah: Jer znam kako se laže. Jednostavno znam. Nisam pametniji od drugih, nego imam životno iskustvo.
Više od dvadeset godina izučavam medije, ušao sam u sukob s medijima prije više desetljeća kad je sukob s medijima značio kraj i smrt profesionalne karijere, pa sam ipak preživio. Ne kažem da mediji svjesno lažu, ne oni su samo lateralna epizoda u ovom slučaju, ali od njih sam krenuo. Vratit ću se poslije.
Također i medicinari. Nemoguće je zamisliti da i oni lažu. Oni su, kao i mediji, ovdje samo lateralci. Nego da krenemo redom.
Dakle, od početka sumnjam u opću priču. Jer, jednostavno, imam životno iskustvo s pričama koje su lažne, na makro i na mikro planu. Imam životno iskustvo s ljudima koji lažu – tome me život podučio. Svjesno lažu, ili nesvjesno – ili djelomično svjesno (a to su najbolji lažovi) – to jest “nesvjesno” izokreću istinu u svoju korist, tjeraju vodu na svoj mlin, a na štetu činjenica – i sami tek djelomično svjesni prevare – a to su magistri laži. Doktori laži, veliki meštri sviju hulja. Istovremeno znajući kako su te preveslali, a sebe uvjeravajući da su govorili “istinu”.
Poput policijskog inspektora koji razgovara s osumnjičenim i već nakon prvog razgovora sa sedamdeset postotnom sigurnošću zna laže li ovaj ili ne. (Bez poligrafa i bez drugih pomagala) Zna, zato jer je u svojoj karijeri inspektora razgovarao sa stotinama sumnjivaca i zna kako se laže.
Laže se onda kada priča nije koherentna, kada se svako malo upada u kontradikcije, a ne trudi se da se objasne te kontradikcije i nepodudarnosti, nego se uporno vraća na početak, prema istom jednostavnom cilju, ne, ne, to je upravo tako, zanemari ovu sitnu grešku, nepodudarnost, zašto se time opterećuješ. Laže se onda kada se ne otkrivaju, jasno i transparentno, detalji – kada u ovom općem slučaju informacije dolaze iz više izvora, a uvijek su iste, šture, jednostavne i teže istom cilju, bez da ulaze u “sitna crevca” i da objasne detalje. Tako se laže.
Evo samo jedan primjer, slučajno sad aktualno cjepivo – da ne bi ispalo da sam se obrušio na cjepivo, a poslije ću vas moliti pomoć u vezi ovoga – dakle, mi ne znamo kakvo je cjepivo, kako se proizvodi – jer to je poslovna tajna, zamislite? Tako važna stvar za čitavo čovječanstvo je “poslovna tajna” – žele cijepiti 8 milijardi ljudi, ali cjepivo je poslovna tajna. Mi ne znamo točno je li to cjepivo kao i sva dosad, ili prvi put u povijesti imamo nano genetsko cjepivo, koje će ući u našu dnk i zauvijek je promijeniti, tako da će je naši budući potomci naslijediti od nas.
Zašto o tome nitko ne govori, zašto nas o tome ne informiraju mediji?
I sada jedna molba.
Molim facebook prijatelje, a ima ih oko 2.100 i sve one koji će pročitati ovaj tekst da, ako znaju, da mi objasne tu zavrzlamu oko cjepiva – je li to svarno genetski programirano cjepivo, po prvi put u povijesti i bez veće pripreme i testnog razdoblja – kad već mainstream mediji o tome ne govore, da ne bi ispalo da ja širim paniku – znam da među vama ima stručnjaka, mikrobiologa. Molim, recite mi vaše mišljenje. Rado ga očekujem.
Uskoro slijedi novi tekst.
Pozdravljam