Tullio Pironti, Knjige i udarci, (Libri e cazzotti)
Prijevod: Suzana Glavaš, Biakova, Zagreb
piše: Rade Jarak
Tullio Pironti istaknuti je talijanski izdavač, koji je objavio autobigrafsku knjigu. Ovaj Napolitanac, kao mali izdavač, uspio se tijekom godina izboriti za status ozbiljnog izdavača, rame uz rame s velikim talijanskim izdavačkim kućama (Einaudi, Mondadori, Rizzoli, Adelphi). Uspio je to postići svojim beskompromisnim stavom i nemirnim napolitanskim duhom.
Objavio je knjigu o mafijaškom bossu, Il Camorrista, koju je napisao novinar Giuseppe „Big Joe“ Marrazzo, a po kojoj je Giuseppe Tornatore snimio film 1986. Licio Gelli, Obožavani predsjednik čuvene masonske lože P2, nudio mu je rukopis svojih memoara, ali Pironti je odbio da ga tiska. Što znači da posao izdavača nije samo da objavljuje, nego i da odbija rukopise. Nešto kasnije je Pironti dobio „po leđima“, slučajno ili ne, jer je bio optužen zbog preprodaje knjiga (a što, naravno, nije radio), te je završio u kućnom pritvoru. Shvaćam da je ovog, na neki način legendarnog izdavača, teško opisati u ovako kratkom tekstu; između ostalog prvi je u Italiji objavio Carvera i Ellisa, kao i mnoge druge autore.
Fellini mu je ponudio knjigu svojih crteža, „crteža snova“, ali je sam Fellini na kraju odustao (bojeći se supruge). Pironti je upoznao Beuysa, Keitha Haringa, kao i Moniku Mann, spisateljicu i kćerku Thomasa Manna.
Međutim, Tullio Pironti nije samo istaknuti izdavač, on je bio i boksač.
Ovaj legendarni lik je bio boksač, prvak Italije u velter kategoriji i trebao je ući u reprezentaciju.
Tako da prva trećina knjige opisuje njegovo odrastanje u Napulju, za vrijeme Drugog svjetskog rata i bavljenje boksom.
Ima jedno poglavlje u kojemu opisuje borbu protiv Trojanovića – naše gore lista – borbe koja se održala nakon rata u izbjegličkom logoru, ambijent koji podsjeća na čuveni roman „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića. Ali ovdje su i „pucale tikve“.
Meni, kao čitatelju, to su najbolje stranice romana „Libri e cazzotti“. Na stranu kasnija karijera izdavača slobodnih nazora i njuha za tekst, ove su stranice za mene najbolje.
Djetinjstvo u čarobnom Napulju, u teškim vremenima – ulične borbe na tepihu na sred trga, koje su se naplaćivale kao oklade, igra s tri karte – na Balkanu poznata kao „šibicarenje“, igra s tri kutije šibica i kuglicom; izgnanstvo pred bombama na selo (kao kod Moravie, La Ciociara); zatim praćenje zgodne žene koja je odlazila s automobilom, tako da je svaki dan trčao za automobilom do točke gdje bi je izgubio iz vida, pa sutra čekao na istom mjestu da nastavi dalje – i dalje, i dalje, sav taj čarobni Napulj, koji opet priziva kontroverznog Malapartea i njegovu maštu.
I ja bih osobno, ne kao kritičar ili izdavač, nego kao čitatelj, poželio da je Tullio proširio taj prvi dio svoje knjige, obogativši ga kroz iskustvo jednog Bruna Shulza (Drohobič, Galicija – Ukrajina danas – „Dućani boje cimeta“), Jean Paula Sartrea („Riječi“), Alberta Camusa („Prvi čovjek“ – o odrastanju u Alžiru), Danila Kiša kojega Pironti također spominje („Bašta, pepeo“), do Cesare Pavesea u nekim knjigama. Da proširi taj uvod, doda još koje poglavlje, epizodu, na primjer: da li je u njegovoj ulici bila nekakva grba, ili kakav je bio stari ormar u njegovom stanu.
Onda bi taj knjižuljak, za mene kao čitatelja, usšao u antologiju svjetske književnosti.
Vrhunska knjiga koju preporučam za čitanje, ako vas zanima temperamentni Napulj, u odličnom prijevodu Suzane Glavaš.