Piše: Luca Signorini
(FRAMMENTI DI UN PERCORSO)
Odabrala i prevela SUZANA GLAVAŠ
Nedavno je u Napulju izašla jedna vrlo posebna književno-muzikološka knjiga čiji je autor svjetski poznati violončelist Luca Signorini. Naslov joj je Frammenti di un percorso, a podnaslov appunti di un violoncellista, što će reći “Fragmenti sa životnoga puta. Bilješke jednog violončelista”. Objavio ju je zahtjevni napuljski nakladnik za znanstvene publikacije Edizioni Scientifiche, a urednici su joj Chiara Mallozzi i Luigi Maria Sicca. U svojoj “izdavačkoj biljšci” urednici su ovu originalnu knjigu, između ostalog i zaključno, predstavili sljedećim riječima: “Luca Signorini podučava nas transformirajućoj moći nastavnog glazbeničkog procesa, kako prolistati partitituru, pročitati je, istražiti, pomirisati, protumačiti. Nije ova knjiga udžbenik o tome kako se postaje dobar violončelist, niti ona želi biti pravilnik o tome kako valja ili ne valja svirati, naprotiv. To je knjiga kojom Signorini vraća, kroz prizmu egzistencije vlastita proživljena iskustva, misao pognutu preko tijela i uspomene na svoju violinističku praksu, kako bi ih izdignuo iznad pojedinačnog slučaja i time ukazao kako prigrliti drugačiji svjetonazor slijedom niza sugestija. Ta bilježnica je dakle, polazeći od slika i predloženih partitura, namijenjena čitanju e da bi se potom opet vratili učenju, izvođenju i interpretaciji, čime nam se zapravo predočuje kao neka lekcija, jedna metoda mišljenja koja nimalo ne želi ponuditi čitatelju dogme niti upute za uporabu. Namijenjena je prije svega violončelistima, ali je istovremeno i magistra vitae za one koji violončelisti nisu. Sve dok u našem umu ne ‘odjekne’ kao povod za razmišljanje, prigoda, opravdanje za svoje postojanje.
Podsjećam da je autobiografski roman Za violončelo solo (Per violoncello solo) Luce Signorinia na hrvatski prevela autorica ovog članka, a objavila ga je nakladnička kuća Biakova iz Zagreba 2019., čime se hrvatski prijevod ovog slavnog glazbenika i velikana pera potvrđuje kao prvi prijevod na strani jezik uopće. Prikazao ga je svojedobno Rade Jarak u ovom istom časopisu.
Za ovu prigodu odabrala sam Signoriniev kratki esej o Johannesu Brahmsu, iz spomenutih “Fragmenata”.
Johannes Brahms, Kvintet za klarinet i gudače u ha-molu, opus 115
Poput lepeta krila, tihog vjetra
Dašak vjetra, od onih sasvim laganih zapuha koji ništa ne promjene u krajobrazu, osim sasvim neprimjetnog povijanja trave. Sasvim neznatna uznemirenost prirode, koja predskazuje neki snažniji događaj, no koji istovremeno nije drugo doli odgovor na pjesmu usamljenika u nekom opustjelom gradu, ili sred kakva maglovita polja. Klarinet izvodi svoj monolog, jedan od onih dugih brahmsovskih govora povjerenih nekom glasu, bez ikakvih smetnji, bez kontropjeva, bez prekida. Ostala glazbala su vjetar, utjelovljuju blag sasvim blag vjetar i, istovremeno, veliku prazinu koja nas sve obavija kad ulazimo u prostore naših, sasvim naših, intimnih misli. To je brz pokret oscilacije, dvije note izmjenjuju se žustro i neprepoznatljive, ne zvukovi već senzacije, unutar statičkog sklada i tjeskobe istodobno, kako bi popravili onaj ha-mol koji nastavlja, malo po malo, pjevajući među ruševinama nekog grada vlastito plemenito pomirenje sa sudbinom. Hitar pokret gudala, bez pritiska na žicu, lakan i nevidljiv pokret, žica ne proizvodi zvuk već emociju, proizvodi podzemnu i skrivenu dinamičnost.
Lepet krila. Je li moguće prikazati lepet krila koristeći konjsku dlaku, drvo, metal? Laganu dinamičnost leta, tisućljećima poistovjećenog sa samim sobom. Ako je to bilo moguće nepomičnom platnu, bit će moguće i violončelistu koji će se preozbraziti u nešto drugo, ići onkraj nota koji omogućuju sklad i postati lastavica, vjetar, ruka što te ovlaš pomiluje, trava što se tek neprimjetno povija.
Ili je to dim ukazanja, od onih pojava istinitijih od same istine koje su u snu govorile bezglasno živima otkrivajući svoju nijemu stvarnost onima koji ih oplakuju, govoreći važne stvari, ukazujući na put kojim valja krenuti. Klarinet-Ahil koji osjeća prisutnost svog prijatelja Patrokla, san, ukazanje, utvara, i s njim razgovara i za njega plače.
U nepomičnosti smrti skriva se najveličanstvenija kretnja srca. Lastavica koja se ni iz čega pretvara u jato, u sliku na platnu toliko veliku da može zamračiti nebo. Sve to u kretnji jednog savijajućeg gudala.