Piše: Vesna Pažin
Zašto su kolumnjare i anti-novinari u medijskom linču na najbolje(g)
Znate li zašto svim tim ustajalim, još od devedesetih godina prošlog stoljeća neprovjetrenim, „najvećim“ hrvatskim i regionalnim ljevičarima, antifašistima, aktivistima i anarhistima, isključivo muškim kolumnističkim guruima i ideološkim glasnogovornicima, toliko smeta najbolji svjetski tenisač? Što je njima, što je ikomu drugomu nažao u/činio taj 34-godišnji čovjek, Srbin i stanovnik svijeta*, da su ne samo u stanju, nego i vrlo radi pridružiti se, pa i biti regionalni poglavice do sada neviđenog globalnog medijskog linča?
Prosto je to, i priprosto: posve iznenadno, i posve nenamjerno, taj iznimni sportaš s Balkana ispunio je njihov dugo sanjani i nedosanjani san, smisao njihovog izdanog, prodanog i/li predanog postojanja: da završe u zatvoru, zvao se on i „prihvatni centar“, da ih gomila zasipa mržnjom, i da to napeto gleda čitav svijet. (Ovdje paralela prestaje, jer bi se kod njih priča nastavljala ovako: da oni budu žrtve, poraze proglašavaju pobjedama kroz nekakav pseudomangupski stil, te za sebe traže povišice od raznoraznih domaćih i stranih korporacija, onih (deklarativno) za, ali i onih (u srži) protiv ljudskih prava i dužnosti**.)
I to je sva fiziologija, psihologija, politologija, sociologija, teorija i filozofija takozvanih naprednih pojedinaca, kolumnista, kozmopolita i internacionalaca, koji su se, eto, slučajno rodili i zaglavili u nekakvim nepokvarljivo „primitivnim“ krajevima, iako su oni sami toliko napredni i upućeni i prosvijećeni i aktivni i čovjekoljubivi da će u svoje, zbog dugogodišnjeg nemanja posla i neimaštine skučene i osiromašene stanove, odmah tatinim ostarjelim jugićima prevesti i primiti najmanje deset sirijskih izbjeglica, ili barem hitro poletjeti da izbave one godinama zatočene u australskom „hotelu“, pa što bude da bude.
Da, zapravo je zanimljivo, pa i čudesno, kako se ipak pokazalo da je ono, ali i mnogošto drugo, za što oni već neko vrijeme uvjeravaju svoje sljedbenike kako mora biti nemoguće, jer, eto, oni u tomu nisu uspjeli, gotovo usput ostvario jedan slavni sportaš, bogati sportist „(polu)vegan“, „žestoki“ internacionalni Srbin vjernik, „posjednik i inicijator“ unutarnjih osjećaja i stavova, i „zagovornik“ nekakvog pogleda na čovjeka i svijet koji još nije odobrio ni Karl Marx, ni Darwin, ni Foucault, a ni Viktor Ivančić, čast izuzecima, a nisu mu, vala, skloni ni njihovi kamaradi, veliki „filozofi revolucionari“ koji trenutačno vladaju Australijom.
A bilo bi, naravno, sve drugačije, samo da je otac najboljeg svjetskog tenisača znao tko je najveći, da je u, njima neshvatljivom, revoltu zbog nedostojne zamke i najave (medijskog) linča uskliknuo kako je njegov sin novi boris dežulović, ili barem Che Guevara, a može i Tito, samo da je ispravno, na (jedno)partijskim školama-radionicama išao na ručkove i bio ljevičarski potkovavan, da je čitao, također ničim za svoju skučeno-boljševičku, provincijsku interpretaciju odgovorne Barthesa, Derridu, Lacana i/li Agambena, a ne Bibliju, i da je slušao njih, kolumniste, sve bi sad bilo drugačije: svi bi shvatili njegovu metaforu, i svi bi po svijetu krenuli da isuču pera protiv tih očito i ne baš tako nevažnih licemjera na drugom kraju globusa, protiv tih farizeja i saduceja (ups, oprostite, ako vam ovim analognim rječnikom narušavam binarnu sliku svijeta!), koji imaju neka sasvim drugačija pravila već i za drugog najboljeg na svijetu, izravnog suparnika optuženog, neozbiljno(g) facijalnog tenisača, toliko „neoholog“ da se baš nikada ne miješa s ozbiljnim izbjegličkim svijetom. Jer, oni bi da je taj tenisač najbolji, iako nije, baš zato što je takav: ne misli ništa ni o čemu, a kamo li da svojim životom potiče na raspravu, i nikad nema strpljenja za veselu djecu koja bi da se s njim slikaju, a zapravo bi, misli si, samo da mu otmu pozlaćeni pehar. On bi, drugi tenisač današnjice, kao i svi ti njegovi pravovjerni kolege i njihovi kolumnisti, iako zdrav***, sasvim sigurno odbio primiti višestruko zasluženu titulu najboljeg sportaša u svijetu, i vratio bi u Francusku novinara koji mu je sam došao na vrata tražiti intervju, jer je i on, kao i svi ostali na ovom neravnom, naopako okrenutom globusu, u Europi, Beogradu, Splitu i Zagrebu, čitavog tog prosinca, virozan ili ne, samo sjedio doma i pratio brojke i grafikone, testirao se i hvalio stožere; i, jok, nije radio svoj posao, pa ni kupovao za slave, Božiće i doček, niti je organizirao i išao na druženja s dragima, nego je priprema-pozorno čitao i slušao dežuloviće, stankoviće, pančiće, tomiće i ine životu drugih jako posvećene inokosne organe.
Zamislite samo što bi se bilo dogodilo da je tog istog dičnog ljevičara, tako zgroženog u to vrijeme (na Balkanu) posvuda prakticiranim ponašanjem medijski linčovanog tenisača, o kojem bi kao revni kolumnist možda i znao, kad bi (maskirano-distanciran) izišao među ljude i ne bi živio od čitanja i pisanja samo o „svojima“ ili o onima koji njega i koje on virtualno mrzi i proziva, zamislite, dakle, da je hrvatski sud njega, na osnovu nekog zakona koji i ovdje negdje vjerojatno postoji, osudio za svaki slučaj, bez da i spomene, a kamo li da dokaže i namjeru da nekog ugrozi? Da ga je prije par mjeseci pritvorio za „delikt mišljenja“, za pisanje o temi koja je pouzdano, bez greške, na tom njegovom binarnom jugo-istoku, i previše dugo izazivala „anti-sentimente“ svih fela, i mogla je potaknuti nerede, i koja je, na žalost, trideset godina i služila samo za pobunjivanje (i skupljanje klikova), za strojno razvrstavanje, ne na četiri-pet, ili dvjesto-tristotinjak i više naroda i narodnosti, nacija i manjina, plemena i obitelji…, pa ni na „lijevim“ levatima nepojmljive i zastrašujuće stare vjere i religije, nego na nekakve dvije skupine za najpriprostije, za koje će, eto, baš oni, nikad zatvarani (i)legalci i birtijaški antifašisti tuđeg rata, odrediti po kojem se kriteriju dijele i tko je tu „0“ a tko „1“.
Ili, možete li si predočiti kako bi sve to izgledalo kad bi tog „Božesačuvaj“ kolumnistu, recimo, neki kineski „diskrecijski“ svemoćnik, uz pomoć „pravo demokratskog“ suda, baš pred izbore, kad bi ih tamo bilo, (o)sudio zbog nečeg što je on, sasvim lijepo i odobreno pozvan, novinar koji svojim poslom dolazi na Olimpijadu, prije dva mjeseca nepodobno napisao u Hrvatskoj i/li Srbiji, pa i u, među njima ne baš uvijek ugodno stisnutoj Bosni i Hercegovini, a što bi, eto, na mišljenje moglo potaknuti brojne moćnikove podanike? Što bi na to rekao kolumnist, i kako bi u tom slučaju reagirali svi ti njegovi pravoljubivi medijski inkvizitori i njihovi domaći i strani pobočnici? Da li bi se taj dični linčer, koji je, eto, nekad navodno prošao sva ratišta kao novinar, pa sad, valjda, ima pravo na anti-ratno profiterstvo u vidu medijskog linčovanja svakog neistomišljenika, bi li on, i svi „njegovi“, bili spremni otići, kao i da li bi ih te njihove „čovjekoljubive“ kuće, umjesto za poslušno slušanje samoidoliziranih tehno-znanstvenika i praćenje nepoćudnih po ekranima, podržale u odlasku na ključno lice mjesta ovog globalnog „rata“, čas proglašenog čas suspendiranog, u Wuhan? Pa da nam onda oni kažu što je to tamo bilo i kako je počelo, te nas tako, baš sviju baš oni prosvijetle, i napokon postanu planetarno slavni, neki novi, druželjubivi Tesle, s velikim „T“, a ne edisoni (je li ovo svima poznat i prihvatljiv rječnik?).
Zar nije sve ovo (službeno) i počelo baš kad je iz te, još jedne daleke, i očito sve dalje velike zemlje, također morao otići i/li zašutjeti svaki novinar? I kada je prije, evo, točno dvije godine, u jednom od rijetkih tekstova na koje se moglo naići u potrazi za pravim informacijama, rjeđim i od dijamanata (ali ne i nepostojećim), jedan dopisnik iz Kine, koje li slučajnosti – baš australski, u povratku napisao kako se „događa najveća priča do sad, a novinari odlaze“, uviđajući vjerojatno već tad kako se ipak, Boguhvala, ne radi o kugi ili nečemu sličnom, što bi možda i opravdalo takav, u „globalnom selu“ nezabilježeni profesionalni egzodus.
A može biti da je moguće kako i u Australiji, kao i po nekim drugim novim i starim kontinentima, vjeruju da su i Hrvatska i Srbija njihove (novo)kolonije, pa tamošnji suci, kad mu ionako kod sebe ne mogu naći ni mrlju, naprotiv, ne znaju što bi s njim tako dobrim i vrhunskim, misle kako deveterostrukom osvajaču svoga najvažnijeg sportskog natjecanja moraju „suditi“ barem za ono na drugom kraju svijeta, za njegove vlastite turnire i pehare****? I možda bi građani na ovim prostorima trebali biti sretni što ti, kako dežulovići „pouzdano“ znaju, nimalo politikom i izvanrednim stanjem nepritisnuti suci, imaju vremena i volje obavljati zadaće koje bi oni, kao javni tužitelji, inače odmah dodijelili ovdašnjim sucima i sudijama, sasvim nekulerski nezabavljenima fotografijama s „društvenih mreža“ i teniskim vijestima?
A tko zna, može biti i da, uslijed svih tih napora na uspaničarenom „discipliniranju“ drugih i borbi protiv sportaša koji bi da misle i imaju vlastiti stav, a koji su, očito, zamijenili nekadašnje intelektualce, pisce, umjetnike, znanstvenike i rock-zvijezde*****, do Australije još nije, ili, hm, možda baš jeste stigla vijest o rijeci Jadar i o javnoj podršci najvećeg svjetskog tenisača prosvjednim zaustavljanjima prometa, kojima se sprečava dolazak u Srbiju, ali i na Balkan i u Europu, velikog anglo-australskog eksploatatora ruda, doista po zdravlje opasnog, višestruko dokazanog i osuđivanog globalnog zagađivača? Ta se vijest, doduše, unatoč svim tim pustim državno, projektno i korporacijski podržanim portalima i televizijama, ni nakon dva mjeseca nije sasvim probila ni do Hrvatske, osim, naravno, preko sofističke demonstracije sile tog istog kvazidobrosusjedskog beta-poglavice, koji mora neprestano sebi i drugima dokazivati kako je baš on prvi u nečemu, barem u nekakvom regionalnom koledž-debatnom turniru. Pa mu se čini i da u tomu uspijeva, ali samo zato što su i oni bolji od njega bivali, zbog slobode da osjećaju, misle i vjeruju, istjerivani iz redakcija, gradova, zemalja i s kontinenata.
Ali, iako u osnovi totalitarno, ima, ipak, nešto (samo)oslobađajuće, nešto bitno spoznajno i u čitavom tom degutantnom staljinističkom isljeđivanju, etiketiranju i vrijeđanju što ga vode nekadašnji anarhisti, antifašisti i ljevičari, odioznijem i od onog običnih uličnih nasilnika, skinjara, koji cipelare nekoga dobrog dečka koji im je, misle si, tako lako upao u zamku: jer, ovi „borci za narodno zdravlje“ još su gori: oni protiv sportaša s integritetom na djelovanje zdušno zazivaju i prozivaju čak i policiju i državnu silu, i to onu koju inače, kao, preziru i časte kao korumpiranu i nesposobnu.
A sve to zato što su uskraćeni ili su se sami uskratili za jedno važno, ne čulo, nego osjećaj – za sveto, za lijepo, za prirodu, za život, i puno im je lakše nepoćudne im utjerivati u vlastitu ispravnost tuđim (prošlim) stradanjima, nego ( danas) sudjelovati u razotkrivanju i istjerivanju nekih bjelosvjetskih geocidno nabrijanih kockara, koje nitko od njih ne pita ni za ime ni za putovnicu, a kamo li za potvrdu i vjeru, mamu i tatu; pogotovu ako tako, kako neki tvrde, licemjerno igra i Europska unija, odnosno neki njezini, sad već za svoje dominacijske automobilske industrije očito vrlo zabrinuti, a još donedavno (da li i doista?) uzorni i neprikosnoveno demokratski i ekološki, i svakako drugačije ispravni članovi.
Nevjerojatno je to: samo da oni ne bi morali barem razmisliti o vlastitoj mržnji prema molitvama, litijama i litanijama, o kojima ne znaju ništa i koje ih, kao pragmatičare (a ne praksisovce!) i zanimaju samo ako su instrumentalizirane i kič, pristat će svi ti kolumnjare vrlo rado defetistički, pr-rovati za bezočne korporacije i njihove bezobzirne pokušaje da se iz Zemlje iscrpi i litij i svi preostali jednako dragocjeni metali, koji su nastajali tko zna kako i koliko milenija godina. Njima je, izgleda, manje važno i ako se uništi i narednih 145 zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta, i sruši još jedan trag nekakve prastare kulture (izgradit će neku „pr“ ili „para“, „novu i bolju“?), pa i ako se do kraja zatruju rijeke, a temperatura popne na 55 celzijevaca, samo ako će se oni moći i dalje nastaviti po mrežama igrati ustaša i četnika, kako se kad komu podijeli, budući da među njim nema partizana, onih koji se bore za slobodu, pa i za zdravlje, a ne za binarno-gens/etič/ko razvrstavanje ljudi.
A i kako bi kolumnjarama i sličnima i moglo biti važno što će biti s čovjekom, s ljudima i svim tim okolnim, provjetravajućim i liječećim šumama, gorama i vodama, kad će se i oni uskoro, u svijetu „bez granica i putovnica“, hahaha, vozikati, ne u „čudovišnim strojevima“ kakvi se već propagiraju i crtanim filmovima, nego u „ekološkim“, hahaha, električnim automobilima; i živjet će u binarnom tri-de „raju“, na nekoj plaži (ili) u vlastitom hladno-mehaničkom „svemiru“; i kad ih je baš briga, tako urbane i cool, što bi se u (električnom?) smradu mogli ugušiti svi gradovi s nekadašnjih bočica parfema, i Paris i London i New York, dalekoistočne, južnoameričke i afričke da i ne spominjemo. A sve to ne bi li svi sebi nabavili još jedan jedan jedan… novi-stari tv-telefon, ili neku novu hipersuperhaštaggenijalnu aplikaciju i program, ili neki najnajnajnoviji, a već barem pedeset godina u biti isti stroj za ovo ili ono, nimalo revolucionarni, i nimalo nikako inteligentni, jer inteligencija, kao „učenje iz iskustva“, ali i „povezana s djelovanjem cjelokupne ličnosti“, može biti živa, kreativna, stvaralačka, pa i umjetnička, ali ne i umjetna.
Ima li toga (na Zemlji) tko će tim komentatorima „naprednjacima“, u njihovoj ignoranciji, a ne zabrinutoj ljutnji, makar i postaviti barem neko (im) nepopularno pitanje: recimo, a što ako religije, što ako duhovnost nije „out“, a oni koji u njih vjeruju i (možda) ih prakticiraju nisu nikakvi „ravnozemljaši“, „urinopijači“, „poremećenici“, ni „luđaci“, pa ni ludisti, niti (uvijek) „opijeni“? Što ako religije mogu, kao što im sami nazivi kažu, i povezivati, od mržnje oslobađati ljude, a takvi ljudi mogu ono što neki drugi, treći, četvrti, peti… nisu mogli ili nisu htjeli ili nisu smjeli..? Ili, preciznije, što ako je kataklizmu, pandemijsku i/li klimatsku, moguće spriječiti samo radikalnim smanjenjem pohlepe, zavisti i srdžbe, pa i svake meta/hiper/eksploatacije, potvaranja i linča, binarnog ili nekog drugog? Što ako bi trebalo, ako će se morati zaustaviti, pa i na tri godine ili dulje izbaciti iz igre, ne jedan čovjek ni svi ljudi, nego neki opasno zahuktali, stvarno anti-Zemaljski i anti-humani strojevi i mašinerije, pri čemu naravno, da ne bi bilo zabune, ne mislim na medicinske respiratore?
( Ovdje, za one koji čitaju (i) dalje, slijedi (dulja) digresija – izjava, pitanja i ispovijed:
Svjesno sam i svojevoljno preuzela i preuzimam osobni rizik da i za sebe, ali i za druge, stare i slabootporne, steknem prirodni imunitet, za koji se ovih dana, i po pravovjernim portalima opet počinje pisati kako bi se ipak, u ovom slučaju mogao (ako dopuste znanstveni i ini oficiri) pokazati kao nezamjenjiv, a možda i jedini dugotrajan. Sada, pak, i pismeno izjavljujem i objavljujem: ne želim nikakvo eventualno medicinsko oživljavanje (potpisat ću „DNR“, ako takav obrazac ovdje postoji), kao ni prikopčavanje na respiratore, odnosno, radikalno odbijam da me, ovakvu, protiv „covida“ neradikalno necijepljenu, stave na neki stroj i tako zauzmu krevet i oštete nekog (ne)redovito „covid“-cijepljenog i/li jako ustrašenog dežulovića, tomića, pančića, stankovića… I neću ni posjećivati bolnice sve dok su liječnici i medicinske sestre i laboranti zauzeti ne samo hitnim i intenzivnim liječenjima puno potrebitijih, nego i beskrajnim upisivanjima, popisivanjima, označavanjima, ispunjavanjima, prozivanjima…
Je li to sad u redu? Hoće li me se prestati iz javnih bar ustanova i kuća maltretirati i vrijeđati i nevjerojatno banalnim sofizmima u stilu 1+1=1, proglašavati „bezobzirnom“, „oholom“, „primitivnom“, „budalom“, kao i izbacivati iz pošti i zabranjivati mi ulazak u kina, doduše samo ona državna i gradska ( u Zagrebu ionako sve bezveznija)?
Hoće li me se iz desnog kuta malih i najmanjih ekrana (koje ionako, čast izuzecima, ne treba ni gledati), ali i sa svih drugih mogućih javnih površina, prestati pozivati da budem odgovorna, kao da to nisam, i svakako drugačije omalovažavati i diskriminirati, papagajski mi ponavljajući da radim ono što sam naučila i prije posjeta higijeničara u prvom osnovne – perem ruke i ostalo, ne kišem i ne dišem ljudima u facu, i provjetravam, ne samo prostore nego i (pješačeći) glavu i tijelo?
Moram li sad, kako mi ne bi (naslijeđena) antitijela u krvi prebrojavali čak i inače uvaženi profesori, spomenuti i vlastitu majku, koja je oduvijek otvarala prozore i iznosila posteljinu na sunce i (hladni) zrak, i koja je, Boguhvala, tu istu virozu, prvi put preboljela u studenom-prosincu 2019., odgovorno tvrdim, budući da su joj potpuno isti simptomi sad, tri puta uredno cijepljenoj, dijagnosticirani najprije kao zaraza, a onda i preboljenje „covida“; ili se sjetiti svog oca, blagouGospodinupreminulog 2020. godine, koji je, prije nego što je ipak postao pravnik, a neki kažu i pravednik, radeći kao viši medicinski tehničar, u dva desetljeća cijepio skoro pola Bosne i Hercegovine (poslije potresa kakav se, hvala Bogu, ovaj put na Balkanu nije dogodio)?)
Ali, da se još jednom (i dosta je) vratim na kolumniste, „covid“ i komunizam, koji je, izgleda, već stigao, ili bi da stigne, i to u svojoj najgoroj, binarno-maoističkoj formi.
Ako već nije pratio i ne prati ex-važne opinionaše i njihove prijatelje, trebao je onda najbolji svjetski tenisač, taj, kako znaju svi oni koji se ne hrane mrežnim anti-novinarstvom, srčani i plemeniti sportaš s Balkana, koji jedva da je ikoga ozlijedio i/li uvrijedio, a i tad se odmah ispričao, morao je on barem nekad čitati, ili tek spomenuti slavnog globalnog filozofa Slavoja Žižeka, pa bi možda i Žižek, kao još jedan od frakcijskih ljevičarskih „opinion-makera“, „radikalno cijepljen“, ali i pristojno „make-overiran“, moguće osjetio nekakvu ljudsku potrebu, ako ne i osjećaj ili intelektualni poticaj, ne da se izjasni, nego da nešto kaže o čitavom tom neviđenom, mrežno prenošenom „pravnom“ slučaju.
A možda bi onda i Žižekov pulen, domaćin u zagrebačkom kazalištu, Srećko Horvat, nešto progovorio o farsičnom zatvaranju i izgonu najboljeg svjetskog tenisača, koji bi, naravno, odmah dobio njegovu bezrezervnu telefonsku i posjetiteljsku podršku da se, kojim slučajem, radi o svjetski poznatom, novinarima i novinarstvu zapravo nesklonom hakeru (ili je obrnuto?), kao i da su u igri neke druge rijetke, informativne sirovine. Kao što bi, uostalom, bilo kakav sličan, do sada neviđeni globalni „anti-proces“ odmah izazvao udružene najave o sankcijama i intervencijama Zapada******, samo da je bio proveden nad, recimo, drugačije-mislećim piscem ili redateljem u onim nekim zemljama koje ne treba ni spominjati, jer će vas inače namah primijetiti tamo neki (dvostruki?) algoritam.
I nije li urnebesno da se isti taj filozof Žižek pita zašto nema osnovnog društvenog dogovora, bez kojeg, kaže, nema ni demokracije, kad se on i sam pretvara kako čitav jedan svijet ne postoji, kako nema ničeg drugog do starih ili novih multimaksibilionera, raznoraznih trumpova i njihovih „zucker-bez-gate“-a, i njega i njegovih prijatelja „proletera“, koji, „proleteri“, iz ovih ili onih razloga moraju svim silama zatvoriti oči, uši i usta pred medijskim linčem nekog njihovog ne-prijatelja, kao, uostalom, i pred činjenicom da se njima tako draga, spasiteljska riječ komuna do sada, i nakon par-sto godina eksperimentiranja, pokazala djelotvornom i humanom jedino u duhovnom, religioznom kontekstu, i to (ovdje) najčešće kršćanskom.
No, dobro, kako i očekivati od filozofskog selebritija da iskreno progovori o bitnom, o čovjeku i slobodi, koja jeste odgovornost, kad isti hladno izjavi kako su tezu, pa i teoriju o (mogućem) „novom feudalizmu“, eto, dokučili baš upravo on i njegova podržavateljica Jodi Dean i (Horvatov) prijatelj, grčko-australski državljanin Janis Varufakis? Kako bi takav netko, barem i na tren, dopustio da mu puno veća, stvarna svjetska zvijezda, „obični“ sportist, i to protiv svoje volje, preuzme naslove (najvećeg)?
Je li Žižek „hohštapler“, ili je naprosto zaboravio, nije čitao, pa ni čuo za (barem) Nikolaja Berđajeva, ruskog filozofa Europljanina i aristokratu, koji je i tu, i ostale njihove teatarske teme i teze o eksploataciji, dolinama i velikoinkvizitorski-ambicioznim inženjerima, i o „komunizmu kao rješenju“, pomno ne samo istražio i iščitao, nego i proživio i preživio, te još prije stotinjak godina nadahnuto obradio, osmislio, uobličio i objavio u svojim filozofskim esejima i knjigama „Smisao stvaralaštva“, „Čovjek i stroj“, „Smisao povijesti“, „Filozofija nejednakosti“, „Filozofija slobode“,“Egzistencijalna dijalektika božanskog i ljudskog“….
Neka od djela tog najvažnijeg suvremenog filozofa „za kojeg nikad niste čuli“, kršćanskog anarhista, egzistencijalista, personalista i svega ostalog što jeste ili nije bio kao iznimni mislilac koji je prošao sve bitno u polovinama svojih dvaju stoljeća, mogu se naći u skoro svakoj zagrebačkoj biblioteci, kao i ponekim antikvarijatima, a u Beogradu se još možda negdje mogu kupiti i primjeri njegovih sabranih djela. Koja onda, zajedno s, recimo, „Kugom“ Alberta Camusa, „Školicama“ Julia Cortázara, „Sirenama Titana“ Kurta Vonneguta, „Purity“ Jonathana Franzena…, kao i suvremenim, dekadansnim (a ne binarnim) haenkaovskim i drugim predstavama, te glazbom i filmovima, mogu biti izvrsno cjepivo, ili barem prva, udarna doza, protiv nečije eventualne „metafizičke zbunjenosti“. Naravno, to je samo za one koji se ne pribojavaju vrhunske, univerzalne kulture i umjetnosti, ni mogućeg dodatnog pojačavanja u vidu kršćanske ili bilo koje druge istinite i istinske, nedarvinističke i nematerijalističke(,) duhovne perspektive*******.
Vesna Pažin
* 1 Ispade kako je nekima doista baš baš jako stalo po svaku cijenu osporiti da je uopće moguće biti i stanovnik svijeta i „outani“ Srbin.
2 „Srbin, Srbijanac, ili nešto treće, četvrto, peto, šesto, sedmo…“, za već spomenutog je, sveprisutnog profesora, čini se, bilo najvažnije pitanje sad.
** Je li ikada bilo očitije da mnogobrojne zapadne organizacije za ljudska prava smatraju kako ta prava imaju samo oni koji vjeruju u njihovu vjeru, koja barem donedavno nije bila danas jedna a sutra druga, kao i da se bolji kulturno-civilizacijski običaji moraju i u ratu poštivati samo na balkanima, ali prestaju važiti onog trenutka kad nekakav rat, pa bio on i protiv „nevidljivog neprijatelja“, dođe njima pod nos, da ne kažem u nos.
*** Zar se ne može biti „pozitivan“ i zdrav (i nezarazan)? Ili smo već tako nisko dogurali sa svom tom tehnologijom da jedan štapić u nosu, ili igla u ruci, odlučuje ne samo jesmo li zdravi ili bolesni, nego i kakvi smo ljudi? I koliko će proći dok ista ta sprega znanost-industrija, iz koje je skoro istjerana medicina, čak i ona zapadna, ne počne u samoposlugama, ne u jogurtima, nego u spreju ili prahu, prodavati nekakve svoje viruse, ali sad kao „genets//ički dobre“?
**** Ono za što se sudilo najvećem svjetskom tenisaču usporedivo je, recimo, s tim da se traži višegodišnji zatvor za nekoga tko se, pri kraćoj laganoj vožnji po praznoj cesti, ne veže pojasom i ne upozori na isto svog suvozača, jer su se, eto pri eventualnom kočenju mogli lupnuti u onu plastiku ispred, iako nisu (oni su to prirodno, refleksno, izbjegli); ai možda je moglo doći do nekakvog manjeg lančanog sudara, iako, hvalaBogu, nije.
***** Koliko je sve to prešlo u skoro komični medijski apsurd najbolje pokazuju pozivi na koncerte u stilu „ako se cijepite doći će nam…“, s imenima nekadašnjih „neukrotivih“, sex-and-drugs-and-rock’n’roll zvijezda.
****** Ne čini li vam se da je odjednom oslabio (medijski) sankcijski pritisak na pojedine regionalne političare, koje kolumnjare također redovito napadaju, no kojima su oni, po svom pseudomangupstvu i (samo)napuhanosti, zapravo puno bliži i sličniji, pa i korisniji, nego najbolji svjetski tenisač?
******* Naravno, bolestan, ili „samo“ od bolesti jako uplašen čovjek, rijetko je sposoban za ozbiljne angažmane; i zato: dajBože, molim Te, da se svatko što prije oporavi, i od bolesti i od straha, vjerom i/li medicinom, i da može, vlastitom s(a)viješću misliti svojom glavom i raditi ono što voli: čitati binarne komesare, ili genijalne knjige, buljiti u nereciklirane mrežne koještarije, ili ići na teniske mečeve, koncerte, predstave i u kina…