Piše; Rade jarak (iz novog rukopisa)
BETH
Priča počinje jedne hladne i vlažne zime godine 1930. u saveznoj državi Massachussets. U Charlestownu, gradu kojega od Bostona dijeli tek rijeka Charles. Jednog jutra na mostu iznad rijeke Charles pronađen je napušteni automobil. Ustanovilo se da automobil pripada Cleu Shortu, poduzetniku specijaliziranom za projektiranje i gradnju mini golf terena. Pošto se gospodin Cleo Short nije vratio kući, nego je nestao bez traga i glasa, a njegov je automobil ostavljen na mostu, smatralo se da je skočio u rijeku i počinio samoubojstvo. Međutim njegov leš nije pronađen.
Nestali Cleo Short bio je oženjen za Phoebe Short (djevojački Sawyer), s kojom je imao pet kćeri. Redom: Virginia, Dorothea, Elizabeth, Elnora i Muriel. Počeo je kao automehaničar, a financijsko stanje njegove obitelji dodatno se popravilo kad je, tokom dvadesetih godina, postao dizajner, konstruktor i graditelj terena za mini golf. Svakako je iskazao određenu kreativnost i smisao za posao, jer je između ostalog izgradio mini golf terene u Howard Johnson Circleu, što mu je donijelo dodatne narudžbe i proširenje posla s mini golf terenima. Howard Johnson bio je bogati poduzetnik koji se obogatio prodajom sladoleda, te otvaranjem lanca popularnih restorana. Cleo Short također je napredovao u poslu, naravno u svojim granicama. Kupio je novi tamnoplavi model forda, novi luksuzni namještaj za njihovu kuću na dva kata u Medfordu, a najstarija kćer Virginia počela je pohađati satove pjevanja i violine.
Međutim, nakon kraha burze u listopadu 1929 godine, posao Clea Shorta vrlo brzo je propao. Milijuni ljudi su propali preko noći, te je Cleo Short, ne mogavši izdržati poslovnu propast prema službenoj verziji skočio s mosta i ostavio svoju obitelj na cjedilu. Phoebe Short je ostala sama s petero kćeri.
Phoebe se našla u izuzetno teškoj situaciji. S pravom se možemo zapitati kakva je bila organizacija i podjela uloga u malom domaćinstvu, nezaposlena majka s pet maloljetnih kćeri, usred najveće financijske krize koja je ikad pogodila Ameriku. Očito je Phoebe preuzela stvari u svoje ruke, zategnula uzde i počela sve iznova. Ona je postala nova glava porodice, čvrsta kao stijena, čvršća od svog supruga koji je pokleknuo pred krizom. Uspjela je naći stalni posao u nekoj velikoj pekari, kao računovođa.
Šestogodišnjoj Elizabeth očev nestanak je teško pao. Počela je pokazivati nagle promjene raspoloženja. U trenutku bi iz vesele zaigranosti padala u duboku sjetu, svjedočila je kasnije njezina majka Phoebe.
Vijest da je otac izvršio samoubojstvo sigurno je jako pogodila ćitavu obitelj, pogotovo kćeri. Stoga je gubitak oca, u dobi od šest godina, gubitak zaštitničke očeve figure pune razumijevanja i ljubavi, duboko obilježio Bethin život. Početkom Drugog svjetskog rata i ulaska Sjedinjenih država u rat, kad je Beth imala sedamnaest godina, kad su mnogi muškarci bili pozvani u vojsku, te dvije imaginarne figure, figura nestalog oca i figura mladog časnika u uniformi koji odlazi u rat preko oceana da se bori za domovinu, vjerojatno su se stopile u jedan ideal, kojim je Beth Short kasnije bila opsjednuta. Imaginarni, brižni otac, koji u naponu sreće nestaje u hladnim valovima rijeke Charles, nakon čega se ruši njihov svijet, i mladi prezgodni časnik koji odlazi preko oceana u vjerojatnu smrt, dvije su kobne figure koje su stvorile Bethinu trajnu neurozu, nesigurnost, strah.
Zbog hladnih zima u Novoj Engleskoj, sestre Short patile su od bronhitisa i astme. Kod Beth je zdravstveno stanje bilo najkritičnije. Noćima nije mogla spavati, ležala je na drvenoj stolici za ljuljanje i pokušavala udahnuti zrak, te je Phoebe više puta morala zvati doktora. Stanje se dodatno pogoršalo kad je Beth u petnaestoj godini dobila pleuritis, upalu plućne ovojnice, što je zahtijevalo ozbiljan medicinski tretman. Morala je otići na operaciju, te joj je tom prilikom operativnim putem uklonjeno jedno rebro, od čega joj je ostao prepoznatljiv ožiljak u obliku oka.
Sljedeće zime, Kad je Beth napunila šesnaest godina, Phoebe ju je poslala kod obiteljskih prijatelja u Miami Beach na Floridu, da je poštedi hladnog vremena i da se u toplijoj klimi njezina pluća oporave. Beth se tamo zapošljava kao konobarica. Radi se o zimi 1940 godine, kada rat u Europi već bjesni. Na toplom suncu Floride Beth se polako oporavlja. Kad nije konobarila vrijeme je provodila sunčajući se i šetajući plažom, otvorena za razgovor tamo je sklapala nova poztnanstva. S proljeća vratila se u Medford. Po povratku, okolina je primijetila njezinu transformaciju.
Među brojnim svjedočanstvima ističe se komentar njezine prijateljice Eleonor Kurtz. – Susrela sam Betty u restoranu, sjedila je za stolom u dnu prostorije. Pomislila sam, Doroteina mlađa sestrica je preko noći odrasla. Nosila je krzneni kaput s leopardovim uzorkom i kapu. Izgledala mi je pomalo seljački, kao seljančica koja želi ostaviti dojam u gradu. Izazovno je prekrižila noge, nosila je tanne hulahopke i cipele od antilopa. Imala je previše šminke i pudera na licu, previše za Medfordske standarde. Izgledala mi je kao neka seljanka koja želi ostaviti dojam u gradu, pa u svemu pretjeruje. Možda je to bio “stil s Floride”, svakako pretjeran za Massachussets tih godina. Ipak, moram priznati da je izgledala kao da je preko noći odrasla i njezin je pogled bio ozbiljan i otvoren, a držanje nekako “sofisticirano”, profinjeno.
Njezina susjeda Mary Pacios u knjizi “Sjene djetinjstva” objavljenoj mnogo godina kasnije, a knjiga je bila vrlo popularna i dobro prodavana u Sjedinjenim državama, opisala je njezin hod.
Gradom je kružila legenda, da čim Beth izađe iz svog stana u ulici Salem i krene pločnikom, opasnost od sudara se povećava za sto posto. Jednostavno svi su muškarci za volanom gledali samo u nju, zaboravivši da upravljaju vozilom.
I naredne zime Beth odlazi na Floridu, radi se o zime 1941. godine, 7. prosinca Japan napada Pearl Harbour i Sjedinjene države ulaze u rat. Vlada ratna napetost, momci se unovačuju u vojsku i šalju u rat. Ipak, Betty se oporavlja na toplom suncu Floride. Uskoro u poštanski sandučić obitelji Short stiglo je jedno pismo,
I negdje za vrijeme boravka na Floridi, Beth radi jednu stvar koja je izmješta iz opće prihvaćene slike o njoj, koja se razlikuje od njezinog općeprihvaćenog psiho profila. Naime, tetovirala je crvenu ružu na bedru, te ako ne nosi tamne čarape, može sjesti u kafić, uspravna kakva već jest prebaciti nogu preko noge da se vidi crvena ruža na bedri kao mamac. Tih godina žene su se manje tetovirale, eventualno su se tetovirale djevojke iz bordela, od muškaraca mornari ili vojnici, tetovaža nije bila uobičajena kao danas. Ovo otvara jedan poseban ulaz u njezinu osobnost koji je do dan danas slabo istražen, a vrlo je bitan. Ovaj podatak, o tetovaži ruže na butini u doba kad je imala sedamnaest ili osamnaest godina odudara od slike koja je o njoj postavljena kroz “psiho profil” u više od pedeset godina u američkim medijima i otvara jedan dublji ponor koji se krio u njoj, tamnu, zavodljivu stranu.
Definitivno njezin je horoskop bio ekstravagantan, jer kako drugačije objasniti česta seljenja. Poput lopte za jo jo skakutala je i odbijala se iz jednog mjesta na drugu, s jedne obale kontinenta na drugu. Taj jo jo efekt u kratkom i burnom životu Elizabeth Short je bio upravo nevjerojatan, Hyde Park, Medford, Boston, sve Massachusetts, Miami Beach, Florida, Chicago Illinois, Vallejo, Santa Barbara, LA, Dago, sve California, zaista život u stalnom putovanju, ili možda bijegu?
Evo jedan izvadak iz njezinog natalnog horoskopa, koji je urađen prema približnim podacima.
Kvadrat Mars – Jupiter. Osoba odbija prihavtiti bilo kakvo rukovođenje. Nedostaje joj promišljanja, djeluje impulzivno, a ponekad i nerazborito, što može uzrokovati probleme. Ona želi sve odmah i koristi sve što je potrebno da bi postigla svoje ciljeve, čak i ako oni nisu pošteni i preporučljivi. Njezin emocionalni život je ispunjen svađama, a ponekad i nasilnim sukobima.
Među brojnim Bethinim fotografijama ističe se ona koju je uradio policijski fotograf U Santa Barbari 1943, prilikom njezinog jedinog uhićenja zbog maloljetnog opijanja. S tim da je ona tada imala devetnaest godina, ali za tadašnji američki zakon ona je ipak spadala pod takozvani “underage drinking”. Bilo kako bilo, policijski fotograf je uradio odličan posao, je li to pitanje rutine, rasvjete, dobrog filma koji je plaćala država, sve u svemu fotka je bolja nego da ju je uradio Vogue, otvorena, direktna, bez lažnog sjaja, ali Beth sama po sebi jednostavno zrači čudovišnom energijom.
Usuđujem se reći da se Bethin pravi karakter može naslutiti na toj slučajnoj fotografiji koju je uradio neki policijski službenik, okinuvši tek onako, dok je možda žvakao sendvič a ispalo je u maniru Helmuta Newtona.
Fotografija je crno bijela i fotograf je igrom slučaja ili ne uspio postići savršeni stupanj oštrine i preglednosti nijansi sive boje, te je u potpunosti uhvatio Bethin izraz nakon noći provedene u pritvoru. Raščupana nakon noći provedene u bajboku kosa joj se nadvija nad licem poput lavlje grive. Kad je bolje pogledamo usta su joj mala u odnosu na kosti lica i izraženu bradu što joj daje pomalo muškobanjasti izraz, ali usne su joj ipak pune i lijepo oblikovane, senzualne. Prodoran, ali čist pogled u kontrastu s bojom kose – crna, ili tamnosmeđa – odaje neku snažnu odlučnost u izrazu lica. Odlučan i drzak pogled daje joj u kombinaciji s licem i kosom, veliki šarm
I ta drskost i nehajnost, možda i mamurluk, a istovremeno dubina i prozirnost njezinih očiju daju joj nevjerojatan šarm. Murjački fotograf napravio je dobar posao.
Ipak u tom pogledu njezinih svijetlih očiju – jesu li plave, blijedo plave, prozirno sive, ne možemo znati – ima nešto hladno, nešto što se ne može pomiriti sa svijetom, nešto što stremi negdje drugdje, na neko mjesto na koje ona nikad neće stići. Nešto što, na suprotan način, priziva smrt.
I kao da se sudbina nazire u njezinim očima.
Pogled u isto vrijeme pun vatre i pun leda.
Dvanaest godina nakon nestanka Phoebe je dobila Cleovo pismo. U pismo Cleo objašnjava da nije mogao podnijeti banrot i da je zbog toga inscenirao samoubojstvo i otišao u Kaliforniju tražeći novi posao. Radio je velikom vojnom brodogradilištu na Mare Isladnu u Valleju, kod San Francisca. Phoebe je odbacila sve njegove molbe, jer on je za nju bio “mrtav” čovjek. Nije mu mogla oprostiti kukavičko ostavljanje na cjedilu čitave obitelji. Međutim, Cleo nije odustajao i pojavio se u Medfordu. Jednom prilikom na ulici je susreo Phoebe i Beth. Phoebe ga je ignorirala i zaobišla u širokom luku, međutim Beth se zaustavila da popriča sa svojim ocem.Novi nagli obrat u njezinom životu, iznenadni “twist”, susret s ocem koji je iskrsnuo iz mrtvih, pružio joj je novu nadu i nove mogućnosti.
Cleo se vratio u Vallejo, ali se nastavio dopisivati s Beth. Očito joj je Medford bio tijesan, a imala je dobar izgovor za putovanja u toplije krajeve, problem s plućima. Ubrzo se s ocem dogovorila da će doći kod njega u Vallejo, pomagati mu u kućanstvu, kuhati i prati, te usput i tražiti neki honorarni posao. Cleo joj je poslao dvjesto dolara za putne troškove i ona je otišla u Kaliforniju.
Beth stiže u vallejo krajem 1942. godine. Ali njezin zajednički život s ocem nije dugo potrajao. Već u siječnju sljedeće godine ona, njezin otac i izvjesna gospođica Yankee, nova očeva partnerica, sele se u Los Angeles. Međutim, nakon tri tjedna, Beth napušta zajedničko domaćinstvo. Između Beth i Clea izbijaju nesuglasice i međusobna optuživanja. Cleo ju je optuživao da ne kuha i ne posprema kuću i da čak “ne čisti ni za sobom”, te da ostaje prekasno vani i spava čitavo jutro. S druge strane, mogli bi se zapitati zašto bi Beth kuhala i pospremala, kad je Cleo živio s izvjesnom gospođicm Yankee? Nije li Beth trebala čistiti i za njim i za njom, nekom vrstom “maćehe”. Također, Beth je teško podnosila očeva česta opijanja. San o životu s ocem preko noći se raspao.
Međutim, Beth je prilikom svojih večernjih izlazaka, kao i na Floridi, stekla nova poznanstva. Ponovo novi obrat u njezinom životu, našla se na ulici, u stranom okruženju gdje nije imala nikakve rodbine ili prijatelja. Morala se osloniti na slučajna, letična poznanstva sklopljena prilikom večernjih izlazaka. Stanoviti narednik Chuck, ponudio joj je smještaj.
Na ovom mjestu treba se kratko osvrnuti i na Clea Shorta, vrlo važnu figuru, bar imaginarnu ako ništa drugo, u Bethinom životu, a o njemu su se uglvnom pisale samo negativne stvari. Cleo Short, ambiciozni poduzetnik u usponu i majstor za mini golf terene nije imao snage da podnese bankrot za vrijeme velike depresije i da izdrži zlobne poglede sugrađana, u gradiću Medfordu gdje svatko svakog zna. Inscenirao je samoubojstvo, ostavio ženu s petero djece i pobjegao u Kaliforniju u nadi da će se tamo nekako snaći. (I možda vratiti jednog dana, tko zna?) To mu svakako ne služi na čast. Međutim, u startu loša situacija imala je nekoliko boljih, ili recimo tako, manje loših strana. Dakle, pogledajmo ovako: u slučaju da je Cleo ostao s obitelji, možda bi on i Phoebe teže našli posao, jer je Phoebe kao “udovica” mogla lakše steći sažaljenje i naklonost okoline i konačno dobiti posao računovotkinje. Osim toga, pitanje je da su ostali skupa, da li bi uopće dobivali i kolika bi bila državna pomoć. Na ovu “igru sažaljenja” kasnije se oslanjala i Beth kad je svojim udvaračima i novopečenim prijateljima govorila da je ona “u stvari ratna udovica i da je čak izgubila dijete”. Ta lažna tvrdnja kod njezinih udvarača izazivala je suosjećanje i sažaljenje pa je Beth imala dobre startne pozicije i mogla užicati ručak ili piće.
Dakle, izvjesni narednik Chuck (prezime nije poznato) ponudio joj je smještaj i mogućnost zaposlenja. I zaista Beth uskoro dobija posao u vojnoj bazi Camp Cooke, nedaleko od Lompoca, Kalifornija, kao prodavačica u dućanu u sklopu poštanskog ureda. Kao civilni zaposlenik vojske dobila je i pravo na smještaj unutar baze, ali sva su mjesta bila popunjena, te je morala ostati kod narednika Chucka.
Njezina koleginica u poštanskom dućanu Inez Keeling priča o njoj – Ona je bila jedna od najzgodnijih cura koje sam ikada vidjela. – Novine koje su izlazile u bazi Camp Cooke istaknule su Beth “kao glavni razlog naglog povećanja posla u Poštanskom dućanu broj 1.” Nedugo zatim proglašena je najzgodnijom djevojkom u kampu.
Ipak među vojskom u bazi se pronio glas da se radi o slatkišu kojega možeš samo gledati, ali ne i dirati. Jer je Beth pristajala na izaske s naočitim vojnicima, ali ništa više od toga.
Međutim, nezin posao u bazi Cooke nije potrajao više od nekoliko tjedana. Narednik Chuck je tražio da mu Beth plaća stanarinu, što je ona odbila, smatrajući da se kod njega nalazi samo zbog nedostatka smještajnih kapaciteta u bazi. Sukob među njima postaje sve veći, Chuck ju je udario i nabio joj šljivu pod oko.
Iako je Beth napisala prijavu protiv nasilnika, postupak nije pokrenut. Ubrzo, narednik Chuck ukrcan je na brod i poslan u rat na Pacifik.
Ponovo ostavši bez posla, Beth prelazi u najamnu kuću na ranču u mjestu Casmalia, ali otamo brzo odlazi i nalazi smještaj kod prijateljice Vere Green u Santa Barbari u ulici Montecito. Tamo, ponovo nastupa jedan sudbonosni događaj, naime jedne večeri nalazila se u nekom restoranu u društvu vojnika i djevojaka koji su malo popili i glasno pričali, te je vlasnik restorana pozvao policiju. Policija je privodi zbog maloljetničkog opijanja, uzima joj otiske i fotografira je. Iz policijske kartoteke u Santa Barbari potječe ova naslovna fotografija, od 23. rujna 1943.