Borzoi

Piše: Rade Jarak

Borzoi

(Navečer je obzor pasa daleko od rijeke lajo.

F.G. Lorca)

 

Svakog jutra na
prozor zimskog vrta
stizao je Borzoi,
njezin pas, hrt.

Vlakovi nisu išli,
tek srijedom za
Khonostrov i petkom
za Krasnoyarsk.

Ivan Nikolajevič
brijao je uši.
Nasapuna ih, hvata
palcem i kažiprstom.

Obrije jedno
pa drugo, zatim
uvuče prste u stroj
za crno pod nokte.

Onda je Maša
trebala sići sa
samovarom. Ali nije.
Nikad nije stigla.

Imala je jedno
oko plavo, a
drugo smeđe.
Sjećao se toga.

Još jedan dan,
još mjesec više
kako je dvorac
okovan u led.

U salonu nema
grijanja, ali
svih šest satova
radi: tika – tak.

U toj zgradi
bilo je sve po špagi,
dok je njeno čelo
rezalo hladan zrak.

Njezin je hrt
svakog jutra
šapama led grebao
i pred vratima lajo.

(2012.)