Intercity Night Line

(jedna stara novela pisana 2009. u provinciji Nishi Aizu, Fukushima, Jpn, dovršena u Zagrebu 2011.)

Piše. Rade Jarak

Intercity Night Line

(„steam punk“ novela)

 

Prvi dio

 

Vlak je konačno krenuo sa stanice iz grada O. u provinciji Aomori, ostavio je za sobom grad, oronule tvornice u predgrađima čiji je čađavi dim parao kristalno čisti ledeni zrak, zidove sklepane od zahrđalog lima i srušene plotove, te ušao u snijegom zametenu pokrajinu. Robert Childan čim se smjestio u kupeu i odložio torbe, stresavši se od hladnoće uputi se ne skidajući kaput prema vagonu za ručavanje. Prolazeći hodnikom nije mogao izbjeći da ne pogleda kroz prozor: iako su rižina polja bila prekrivena čistim snijegom i blještava, izgledalo je da će mrak pasti za otprilike pola sata. Ponegdje, mogle su se vidjeti tužne, usamljene siluete kaki stabala, čije su krošnje bile pri vrhu još uvijek pune trulih zagasitih plodova koji još nisu otpali ili ih seljaci jednostavno nisu mogli doseći. Vlak je imao samo tri vagona, Robert Childan bio je u srednjem, vagonu prvog razreda, pozadi je bio drugi razred a ispred vagon restoran. On nastavi naprijed i uđe u hladni i bučni prostor između vagona.

Široka klizna vrata bila su od tankog drva, od zime i starosti popucala uzdužno, tako da se iz međuprolaza kroz te pukotine, kao kroz nekakve uzdužne bore, mogla nazrijeti crvena svjetlost iz vagona za ručavanje. Robert Childan gurne klizna vrata u stranu, ona  zapnu u ležištu, te on opet gurne snažnije i vrata se otvore tek toliko da se uspio postrance provući.

Unutra je bila gužva i Robert Childan se teško probijao prema šanku koji se nalazio na drugom kraju, odmah iza lokomotive. Vagon je bio čitav od drva. Na sredini su stajale dvije okrugle željezne peći marke „Korona“, udaljene nekih desetak metara jedna od druge. Izbliza su jako grijale i nije se moglo dugo stajati pored njih, ali je toplina slabije dopirala u udaljene dijelove vagona. Iako su to snažne petrolejske peći drvena konstrukcija vagona bila je puna sitnih rupa, pukotina, loših spojeva, na krovu i na bočnim stranama, a naročito uz prozore, otkuda je ulazila  ledena struja vjetra tako da su svi putnici bili u kaputima.

S lijeve strane bila su tri široka, za vlak sasvim neprikladna stola, za koje je moglo sjesti po šestoro putnika. Sva mjesta bila su zauzeta.  Iznad stolova sa stropa visile su svjetiljke u lusterima od bambusa, također neprikladne jer su se jako ljuljale ako bi se vlak zatresao, ili malo nagnuo u zavoju.  Zdesna, nalazio se uzdignuti podij prekriven prostirkom od trske, tu su također bila tri niska stola u „japanskom stilu“ oko kojih su ljudi sjedali nogu podvinutih pod tijelo, ili ležali. I tu su sva mjesta bila zauzeta. Jedna je baka čak spavala pored stola, ispružena na prostirci i zamotana u deku, na glavi je imala vunenu kapu, a na nogama debele čarape.

Pored onih koji su sjedili i uglavnom jeli ili čitali, dosta je ljudi stajalo, tek je na šanku bilo malo više mjesta, možda zato jer je kuhar pržio ribu i muzgavce, od čega se širio težak zadah i dim koji je štipao za oči. Robert Childan ipak odluči da se probije do tamo jer nije imao drugog izbora. Krene polako, zaobilazeći ljude, uskim prolazom pored prostirke u „japanskom stilu“ pazeći da nekog ne trkne laktom ili stane na nečije čizme, jer je obuća bila odbačena ispred.

Nekako se probije do slobodnog mjesta na šanku.  Mjesto je bilo točno ispred kuhara koji se bakćao oko zagorjele tave, dim je bio težak i smrdljiv, ali bilo je to ipak kakvo takvo mjesto. U pozadini iza štednjaka daske vagona bile su izlizane i potpuno crne, nešto dalje prema vratima za osoblje koja su vodila prema lokomotivi, iz nekog razloga bile su zamijenjene novima koje su bile nešto drukčije boje, što je bilo vrlo ružno za vidjeti, kao šaka u oko. Robert Childan naruči sake i pržene muzgavce i kuhar mu ih uskoro baci s tave na tanjur.

Nakon što je pojeo, teško žvačući krakove, oslobodilo se jedno bolje mjesto na šanku. Putnik do njega plati svoju mizo juhu,  odvoji se od šanka i otiđe. Robert Childan brzo se prebaci na njegovo mjesto noseći preostali sake u keramičkoj šalici. Nekoliko drugih ljudi pokuša također zauzeti to mjesto, ali on je bio najbrži. Sad je bio na solidnoj poziciji, skoro na kraju šanka. Na zadnjem mjestu stajala je neka djevojka.

Robert Childan zapali cigaretu. Otpuhujući dimove stane pažljivo gledati oko sebe. Krov vagona bio je također od golih dasaka ojačan s nekoliko tanjih poprečnih greda. Mjestimice je bio prekriven mrljama vlage, a naročito su bile ružne mrlje gdje je nekada kapala voda a sad su ih uspjeli osušiti, pa su na tim mjestima ostali smeđi koncentrični kolubari, poput krugova od znoja na odjeći.

Između drvenih daski na šanku izmili crna gusjenica nalik na nekakvu iznimno malenu plišanu igračku i zaputi se, vrlo sporo, pored pepeljare prema torbici djevojke koja je stajala pored Childana. Činilo se da će gusjenica stići do torbice, međutim, malo crno stvorenje naglo se zaustavi. Djevojka ju je također primjetila. – Kao da se koleba – reče Robert Childan. – Ne zna hoće li tamo ili ovamo. – Mislim da će preći na moju stranu – reče djevojka. – Hm, nisam siguran – nastavi Robert Childan. Crna gusjenica bila je otprilike na pola puta između njegove pepeljare i lakirane djevojčine torbice. – Da se kladimo? – predloži djevojka.

Sad je pažljivo odmjeri. Nosila je sivi kaput postavljen krznom i manju šubaru na glavi. Oštra kosa počešljana u stranu bacala joj je sjenu na lice. Bila je manja od njega i mršava, možda je imala nekih pedesetak kilograma zajedno s kaputom.

-U sto yena? – reče Robert Childan. – Sto pedeset – odgovori ona. Kao da ih je čula i zainatila se, gusjenica se ukopa na pola puta i – ni makac. Oni naruče još jedan sake, konobar im ga pruži u glinenoj posudi od dva decilitra, nalik na čokanj. – Kako se zoveš? – upita Robert Childan. – Kazouko – reče djevojka.

– A gdje putuješ? – nastavi ispitivati Childan. – U Sapporo – odgovori ona. I dok su polako tonuli u razgovor, napolju spustio se mrak. Kondukter je upalio veliko stropno svjetlo koje je na predmete i lica bacalo zagasite odsjaje.

 

Drugi dio

 

 

 

 

– I ja također putujem u Sapporo – reče Robert Childan.

– Kojim poslom? – sad Kazouko krene s pitanjima.

– Radim za bogatog kolekcionara iz Amerike. Idem u Sapporo da iz privatne zbirke otkupim jednu umjetničku sliku. Vrlo poznatu i skupu.

– A koja je to slika, ako smijem znati?

– Slika se zove „Djevojčica ispred kamina“. Autor je poznati evropski umjetnik Balthus.

– Ha. Na žalost slabo se razumijem u slikarstvo.

– Možda ti jednom prilikom objasnim.

– Jesi li ti Amerikanac ili Europljanin?

– Amerikanac. Ali dugo sam živio u Japanu.

Robert Childan zapali novu cigaretu, otpuhne dim i pritom pogleda na sat koji se nalazio na daskama iznad šanka, lijevo od kuhara. Službeni sat Japanskih željeznica, okrugli sa jednostavnim brojčanikom i malim logotipom kompanije na dnu. Bilo je jasno da je zauvijek stao. Na požutjeloj pozadini, upljuvanoj od muha, kazaljke su pokazivale vječnih dvanaest sati i trideset i sedam minuta. Osoblje je ignoriralo sat kao da ne postoji: nekada vrlo precizni, Japanci su pokazivali sve veći nemar prema točnom vremenu. A to je jako ljutilo Roberta Childana. On stoga pogleda na svoj ručni sat, tek toliko da se smiri, jer ga je neobjašnjiva promjena njihova karaktera skoro dovodila do ludila. Bilo je pet sati i tri minute. Bar je u to bio siguran.

Potom nešto smirenije pogleda Kazouko – A ti? Što ćeš u Sapporu? Živiš li tamo?

– Ne. Idem… poslovno.

Upravo kad je htio da je upita kakvim se poslom bavi, konobar im pruži preko šanka tanjur s pečenim kabo korjenom narezanim na kriške. U pola pokreta ugleda gusjenicu, zgnječi je svojim debelim palcem i obriše ga o prljavu pregaču.

-Ej… stani! – vikne Kazouko, ali bilo je kasno. Ubio ju je točno na pola puta. Od crne plišane životinjice ostala je samo žuta mrlja na šanku.

– Šteta. Propala nam je oklada – reče Robert Childan.

– Baš šteta. Zanimalo me tko će dobiti.

Nakon kraće tišine Robert Childan ulije sake u obje šalice i oni nazdrave.

– Što da se gužvamo ovdje… osim toga i gadno smrdi taj dim  – reče Kazouko. – Idemo u moj kupe. Imam zeleni čaj i sake… pa što voliš uzmi.

– Dobra ideja. Važi – složi se Robert Childan.

On krene platiti, ali djevojka iz torbice izvadi poveći svežanj novčanica. – Čekaj, ja ću – reče. – Koliko košta? – upita konobara. – Pa, bar da malo i ja pripomognem – reče Robert Childan. – Nije potrebno, drugi ćeš put – ona odgovori i plati. Pritom ostavi solidnu napojnicu, što nije promaklo Childanu.

Na povratku kroz vagon gužva je bila čak i veća, Robert Childan zaobiđe jednu grupu bučnih putnika koji su stajali i točili sebi viski iz boce, zatim se odvoji od Kazouko te prođe pored peći koja je u sredini oko metalnog cilindra isijavala crveni plamen. Osjeti kako mu toplina prožima čitavo tijelo. Ponovo susretne Kazouko na izlazu iz vagona. S naporom gurne drvena klizna vrata i oni zajedno iziđu. U prostoru između vagona bilo je hladno i vrlo bučno. Komad lima kojim su bili zakrpali jednu veću rupu otpao je i držeći se na komadu žice kloparao kao lud. Kroz rupu nahrupi ledeni zapuh vjetra i umalo zbaci Kazouko šubaru s glave. Oboje brzo pređu u susjedni vagon.

Ona se zaustavi pored prvih vrata i izvadi ključ iz džepa. – Ovdje – reče – imam spavaća kola.

Otključa vrata, gurne ih u stranu i upali svjetlo u kupeu. Nekoliko camel cricketa bilo je na tlu, pored podne grijalice. Čim se upalilo svjetlo kukci se razbježe na sve strane, brzo trčeći na svojim tankim nožicama.

Kupe je bio uzak. S desne strane stajao je krevet u drvenom okviru, nasuprot uzglavlju prozor, a s lijeve bio je mali ormar i još jedna vrata koja su vodila u kupaonicu. – Tu imaš piće – reče Kazouko i otvori ormar, u jednom pretincu bio je minibar. Zatim skine šubaru i kaput. Unutra je bilo za nijansu toplije nego na hodniku te i Robert Childan skine kaput i sjedne na krevet.

– Što to čitaš?

Na krevetu je stajala knjiga. Uzme je i otvori.

– Zatvorenog čovjeka.

Knjiga je bila vrlo popularna, probila je sve rekorde čitanosti. Robert Childan je čuo za nju.

– Hoćeš li sake ili zeleni čaj?

– Zeleni čaj.

Kazouko ulije piće i sjedne na dno kreveta. Bila je jednostavno odjevena, uska siva majica s izrezom koji je otkrivao njezin vrat i ključne kosti i tamne traperice uvučene u čizme.

– Znaš čitati Kanji, naša slova?

– Da, tečno ih čitam… Čuo sam za ovu knjigu. Pisac je vrlo popularan, a zapravo je disident… Kako se ono zove? Watanabe, jest  – reče Robert Childan i dalje listajući. – O čemu se radi?

– To je alternativni svijet. Polazi od pretpostavke da se nešto u prošlosti dogodilo drukčije. Ova knjiga pretpostavlja da su u ratu pobijedile Amerika i Britanija. Kakav bi onda bio svijet!… U toj knjizi nismo mi bacili atomsku bombu na San Diego, nego Amerikanci na Hiroshimu.

– Pobjeda Amerikanaca, kao izvrnuta rukavica povijesti.

– Možeš mislit, da je truli imperijalizam pobijedio kako bi tek onda bilo. Plutokracija, vlast bogatih. Da su oni pobijedili mislili bi samo na to kako da zgrnu što više novca. Ta viša klasa… Amerikanci i Britanci nikad ne bi dozvolili javne radove, socijalne reforme – reče Kazouko i otpije. Sebi je nalila sake. Potom se ispruži na krevetu gipko poput mačke. Robert Childan je idalje zamišljeno listao knjigu, čitao je. – Baš me zanima – reče ne dižući pogleda sa slova.

– Bomba bačena na Dago jedan je od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, pored onih klanja koje su napravili Nijemci. Svinjarija koje su radili u Africi.

Vlak se zatrese i Kazouko se nasloni na Childana. – O! – reče i stavi mu ruku na grudi. I dalje je čitao sjedeći na krevetu oslonjen na lakat.

– Čekaj, čekaj… slušaj ovo – reče. – U Americi je problem obojenih bio riješen do 1950. godine. Bijelci i crnci su živjeli i radili i jeli rame uz rame, čak i na američkom jugu. Drugi svjetski rat je okončao diskriminaciju… – pročitao je naglas.

Kazouko se uspravi, sjedne i počne skidati čizme. – Watanabe nije nešto naročito pametan. Pabirčio je, skupio po malo sa svih strana i eto ti knjige – reče potežući patent zatvarač na unutrašnjoj strani čizme.

Kina se s vremenom nametnula kao svjetska ekonomska sila… nevjerojatno.

– Hajde, prestani čitati – reče Kazouko i legne pored njega, bila je toliko sitna da su bez problema oboje stali na uski krevet. – Ali kad me zanima – reče Robert Childan. – Ja ću ti ispričati, ne možeš knjigu pročitati za jednu noć – Kazouko se mazno privije uz njega.

– Amerika bez diskriminacije. To što je radio Bormann kao upravnik njemačkih okupacijskih snaga i njegova marionetska vlada nije bilo dobro.

– Vrati se u stvarnost – reče Kazouko. Sad je već jednim dijelom bila na njemu. Kroz svoj vuneni džemper osjećao je njezine malene grudi. Sklopi knjigu i odloži je na pod pored kreveta. Bože dragi, nikad u životu nisam bio s ljepšom ženom, iznenada shvati Robert Childan.

Spusti se na jastuk i ona ga poljubi, nježno. Zubi im se nakratko dodirnu. Zagrlio ju je. Stavila mu je ruku na rame. Dlan joj je toliko malen, manji od njegovog ramena.

Iznenada ona odmakne glavu. – Zaudaraš… na dim od prženja i ribu… Oboje smrdimo – reče i digne se s kreveta. – Hajde da se okupamo. Duga je noć, imamo vremena. – Dobro – složi se Robert Childan.

 

 

Treći dio

 

 

– Ima li tople vode? – Kazouko uđe u kupaonicu i odvrne slavinu. Na slavini je bilo leda. Cijevi se uznemire, protresu i uskoro poteče mlaz. Stavila je prst ispod i malo pričekala. – Evo je, topla – reče. Očito je negdje u vagonu bio kotao koji je osoblje zagrijavalo. Vruća voda šikne kroz poluzaleđene cijevi. Robert Childan je rastreseno gledao Kazouko, još uvijek je mislio na knjigu, jer Watanabe je stvorio vrlo interesantan svijet, pravedniji svijet, činilo mu se. – Odi ti, prvi – reče Kazouko. – Stižem – prene se Robert Childan. U kupaonici se jedva mogao okrenuti. Pod je bio drveni sa okruglim ispustima za vodu. Uz vanjsku stranu nalazila se kada, bijela, keramička, puna skorene prljavštine po rubovima. Voda koja ju je polako punila bila je zeleno plave, metalne boje. Na okviru prozora iznad kade uhvatila se tanka korica leda. Sa strane bila je pričvršćena vješalica za ručnik i odjeću, ispod je stajao sapun i Kazoukina četkica za zube. – Sranje, nema svjetla – Robert Childan okrene prekidač ali bez rezultata. – Ostavi vrata otvorena – reče Kazouko iz sobe. Dok se svlačio, para se uzdizala prema prozoru, vrlo brzo ga je sasvim popunila tako da se više nije vidjelo vani. Ne bez gađenja uđe u kadu. Ipak, voda je bila topla. Počne se trljati sapunom. Vlak je ritmički kloparao, čitava konstrukcija vagona zatresla bi se s vremena na vrijeme što je u kadi proizvodilo sitne valove.

Kazouko posegne ispod kreveta, uzme kožnu futrolu, otkopča je sa strane i izvadi violinu. – Odsvirat ću nešto dok se kupaš – reče. – Bach. Chaconna u de molu.

Uzme gudalo, uglavi instrument pod bradu i počne svirati. Robert Childan gledao je zaprepašteno iz kade. Zapravo, slušao je: glazba se miješala s bukom vlaka u pokretu, ali to joj nije smetalo, dapače davalo joj je stanovitu zvučnu podlogu. Pomalo škripavi zvuk violine nadvlada osjećaj hladnoće i Robert Childan mu se nakratko prepusti. Kako se unosila u sviranje Kazouko se počela naginjati u stranu i zatim naglo ispravljati, kao da joj tijelom prolaze nevidljivi valovi. Na trenutke, dok je svirala tiše dionice jedva se čula, a onda bi se naglo vratila, kao iz ponora, i nametnula dugim jecajima. Robert Childan uzme cigaretu, jer je bio ostavio paketić na rubu kade i zapali. Prepusti se glazbi otpuhujući dimove.

Polako, otegnutim tonovima Kazouko završi kompoziciju, a Robert Childan ugasi dopola popušenu cigaretu u vodi, iziđe iz kade i ovlaš se obriše. Ručnik zaveže oko pasa da ne bude sasvim gol. Kazouko spremi violinu u futrolu. – Sad ću se ja okupati – reče, a onda mu pruži novi ručnik.

– Gdje si naučila svirati? – upita brišući se. Hvatala ga je drhtavica.

– Išla sam u muzičku školu. U Tokiju… Molim te ne zaviruj unutra dok se kupam.

– Ne brini. Čitat ću knjigu.

– Brzo sam gotova.

Robert Childan se obriše, uzme knjigu i zavuče pod pokrivać, drhteći. Sjeti se da je zaboravio uzeti čaj koji je ostao na sklopivom stoliću do prozora, ali nije mu se dalo opet ustajati. Knjiga ga je jako zanimala. Listao je, tražio mjesto na kojemu je stao. Našao ga je i počeo pohlepno čitati: Watanabe je pričao o Europi, umjesto njemačkog Rajha, s vremenom je nakon Hladnog rata nastala druga megadržava, Europska zajednica. Gutao je stranicu za stranicom i potpuno unesen u čitanje nije primjetio da je Kazouko izišla iz kupaonice. Na sebi je imala samo frotirski ogrtač.

– Hej! Čitaš?

– Aha.

– Ugasit ću svjetlo – reče Kazouko i okrene prekidač.

– Ah – reče Robert Childan i zaklopi knjigu. Pod okriljem mraka Kazouko se uvuče u krevet. Nasloni mu glavu na grudi a ruku položi na rame. Tijelo joj je bilo toplo, još vruće od kupanja. U mraku je jedina svjetlost dolazila kroz prozor. S ležaja su mogli vidjeti Mjesec koji je obasjavao prugu, šume i bregove. Bio je skoro pun.

– Zanima te knjiga?

– Da. Povuklo me.

– Mogu ti je pokloniti.

– Hvala. Srce si… I taj pisac, Watanabe. Japanska vlada ga tolerira iako je u Njemačkoj knjiga zabranjena. Verboten.

– To mu je samo podiglo popularnost.

Kazouko ga počne milovati po grudima. Dotakla mu je erogenu zonu. Po kupeu su plovile mjesečeve sjene. Nakratko se učinilo da vlak sasvim bešumno klizi eterom. Robert Childan se protegne u krevetu. – Nego, zaboravio sam te pitati čime se baviš, inače u životu? – reče. – Psst… ne sada… – odgovori ona tiho i privije se uz njega. Podigne glavu i stavi svoje usne na njegove.

 

 

 

Četvrti dio

 

 

Kasno u noći vlak se po prvi put zaustavio, i to je bilo na nekoj sporednoj stanici. Robert Childan se trgnuo iz sna i nije odmah shvatio gdje se nalazi. Ali ugleda Kazouko kako mirno spava tik uz njega i svega se sjeti. Oprezno je prekorači, navuče džemper i hlače i priđe prozoru. Ugleda zaleđeni peron, drvenu strehu sa koje su visile ledene sige. U kolodvorskoj čekaonici je gorjelo svjetlo, ali koliko je mogao vidjeti bila je potpuno pusta. Poželi da uđe unutra i uzme toplu kavu iz automata. Ali, očito nije bilo vremena, odnekud se pojavi željezničar u debeloj bundi i  sa službenom kapom nabijenom do očiju, puhne u pištaljku i uskoči u vagon. Vlak krene dalje.

Robert Childan shvati da će se morati zadovoljiti hladnim čajem koji je preostao od jučer. Okrene se i vidi da Kazouko ima otvorene oči i da ga promatra. – Budna si – konstatira.

– Dodaj mi odjeću. Iz ormara.

Robert Childan otvori ormar i uzme njezine hlače i majicu koje su bile uredno složene na polici. Pruži joj ih bez riječi.

– Okreni se dok se oblačim.

U njezinom tonu bilo je neke zapovjedne intonacije koju nije bio osjetio sinoć, ali ipak se okrene bez riječi. Gledao je kroz prozor. Na slaboj uličnoj rasvjeti nazirao je obrise gradića kroz koji su prolazili, drvene kuće okovane snijegom i ledom, sa sigama koje su se spuštale skroz do tla. Činilo mu se kao da su ih neke divovske kandže obuhvatile i prikovale za zemlju.

– Gotova sam.

Robert Childan se okrene, Kazouko je oblačila kaput.

– Kamo ćeš?

– Idem u vagon restoran uzeti doručak. Kupit ću nešto i tebi.

Kazouko se ogrne kaputom i iziđe. Robert Childan sjedne na krevet. Osjeti iznenadni napad samoće, nešto poput panike iskrsle odnikud. Pažnju mu opet privuče knjiga,“ Zatvoreni čovjek“, ovaj put kao spas od naleta tjeskobe. Uzme je u ruku ali mu u isti čas sine misao: knjiga prikazuje svijet u kojemu su pobjedili Amerikanci – nemoguće. Odloži je rezignirano.

Svijet je puno gori, u njemu već desetljećima vladaju fašisti, zaključi Robert Childan.

Zapali cigaretu iako su mu usta bila suha. Dva camel cricketa skakutala su u kutu, tik uz ležaj. Osjeti kako mu iz nekog nepoznatog razloga energija curi, izlazi iz tijela. Uhvati ga novi napad panike, još jači. Vlak je izišao iz grada, u prozoru je bila noć.

Kazouko se vrati, nosila je kajganu u drvenoj činiji. Pruži mu činiju i štapiće. – Na – reče.

Jeo je. Kazouko pogleda na svoj sat.

– Prošlo je sedam. Za pola sata smo u Sapporu.

U prozoru nije bilo ni traga jutru. Ovaj vlak vozi kroz noć kao kroz život, pomisli Robert Childan.

– Što nedostaje ovom našem svijetu? – reče iznenada Kazouko kao da se nadovezuje na temu od sinoć. – Do izbijanja energetske krize bio je savršen. Sve je bilo sređeno baš kako treba – nastavi.

– Nekad se u Sapporo stizalo dok rečeš „keks“, a sad se vozi čitavu noć – reče Robert Childan i uzme posljednji, najmasniji komad kajgane među štapiće.

– Zar smo mi za to krivi?

Naglasila je ono „mi“. Tko je ona uopće, opet se zapita Robert Childan.

– Tko si ti?

– Živjela sam u Rajhu. Pet godina, na obuci.

– Gestapo?

– Gestapo ne postoji već desetljećima.

Robert Childan odloži praznu činiju na sklopivi stolić. Bio je toliko iznenađen da ponovo zapali cigaretu.

– Taj pisac, Watanabe, stanuje u Sapporu – reče Kazouko.

Robert Childan je pogleda. Lice joj je bilo bezizražajno. Neodgonetljivo. – Čudna slučajnost – reče, a onda shvati – Ali…

– Otići ćemo ga posjetiti. Zajedno.

– Ali…

– Nazvat ćeš ga i reći da si na proputovanju, da si pročitao njegovu knjigu i da bi volio da ti je potpiše. Sigurno će pristati, Watanabe voli bijelce. Amere pogotovo.

– Ali, to je obična knjiga. Besmislica o Americi koja je dobila rat. Glupost.

– Knjiga je već napravila dosta zla.

– Ne. Neću ići.

– Hoćeš. Ako ne odeš ubit ću te.

Lice joj je bilo bezizražajno, nije pokazivala nikakvu emociju. Jedina razlika bila je u intonaciji glasa. Odlučan i hladan, bio joj je glas.

– Moram uzeti svoje stvari.

– Ići ćemo zajedno.

Svitalo je. Tanka crta svjetlosti pojavila se na nebu. Stidljivo, iza oblaka.

– Hajdemo po tvoje stvari – reče Kazouko.

To je već pravi fašistički ton, manipulacija ljudima, pomisli Robert Childan. Unatoč svemu još uvijek mu nije djelovala opasno, toliko je manja od njega. Ipak ako je bila pet godina na obuci u Njemačkoj sigurno je vrhunski uvježbana. Ne bi poslali nekog bez veze.

Iziđu na hodnik i krenu prema njegovom kupeu. Razmišljao je o oružju. Sjeti se, iznenada, da u torbi ima žilet za brijanje. U njegovom kupeu bio je samo jedan putnik, stariji muškarac zamotan u šal do očiju. Drijemao je. Robert Childan podigne svoje torbe iz mreže za prtljagu. – To je to – reče. – Idemo natrag – naredi Kazouko.

Vrate se natrag, Kazouko izvadi mobitel. – Sad nazovi Watanabea – reče. – Čekaj, da operem zube. Suha su mi usta – reče Robert Childan. Ode u kupaonicu, izvadi pastu i četkicu. Drhtavim rukama iscijedi pastu, zatim u torbi napipa žilet. Dvaput četkicom pređe preko zubiju, izvadi žilet i stavi ga u usta, sa strane tik uz zube. Spremi pastu i četkicu u torbu i vrati se. Kazouko je još uvijek držala mobitel u ruci. – Jesi spreman? – upita. – Jesam – reče Robert Childan. – Hajde nazovi. Reci da si Amer i da želiš da ti potpiše knjigu.

Uzme njezin mob. Bio je uglavljen u drvenom okviru s izrezbarenim kukastim križevima. Na zaslonu je ukucala Watanabeov broj, trebao je samo pritisnuti dugme. Ovo je putovanje dugo kao život, pomisli Robert Childan i osjeti kako mu se žilet zabija u unutrašnjost usne šupljine. Krv mu naglo šikne.

Bože, jesmo li mi noćas uopće imali seks?, zapita se. Ne, to se nije dogodilo. Ili jest? Osjeti kako mu topla krv curi niz jezik. Nagne se nad mobitel. Prebaci žilet jezikom među zube i naglim joj pokretom presječe karotidu na vratu. Kazouko smalakše na pod u trenutku.

 

 

 

Peti dio

 

 

 

Robert Childan uzme torbe, nekako zatvori vrata za sobom i izađe na hodnik. Niz prozora na vagonu blještao je kao vitraž u nekoj crkvi. Vlak je ulazio u Sapporo. Tek što je došao do izlaza, vlak se zaustavi. Robert Childan gurne vrata u stranu i iziđe na peron.

Svanulo je. Nebo iznad Sappora bilo je vedro. Ledeno, golo kao izliveni komad željeza. Shvati da u džepu još uvijek ima njezin mobitel. Tako ga policija može locirati, ali mora prepisati Watanabeov broj prije nego ga baci. Kazouko je još uvijek bila živa kad je izišao iz spavaćih kola, rukom je pritiskala arteriju. Robert Childan prođe pored niza parkiranih pedikaba, u jednom izlogu primjeti drvo okićeno ukrasima od tijesta u stilu dango sashi, i krene u obližnji park. Ode do kante za otpatke, oprezno izvadi žilet iz ustiju, baci ga i pljune krvavu gvalju. Srećom nikoga nije bilo u blizini. Ponovo ga obuzme napad panike. Sjedne na klupu, jer nije mogao hodati. Pogleda oko sebe: očišćene staze u snijegu, gole grane drveća, u pozadini prozori nekog hotela, čisto nebo. Svijet je savršeno ozbiljan. Neumoljiv. Sekunda za sekundom je išla. Prilično sporo, ali je išla – neumoljivo i bespovratno.

Malo se smiri i prepiše Watanabeov broj na komad papira. Ustane, ode jedan blok dalje i baci mobitel u koš za otpatke. Mučio se potežući dvije torbe, ali nije imao snage da ode u neki hotel. Ipak, bilo je hladno, nije više mogao izdržati na ulici, probijati se kroz bljuzgavicu. Konačno, ugleda neki otvoreni bar i uđe. Bar je bio uzak, jedva su stale četiri visoke stolice bez naslona i šank. Robert Childan spusti torbe na pod i naruči sake da se malo ohrabri. Kad je dobio piće, pohlepno ga popije. Usta su ga pekla, gadno se razrezao. Je li Kazouko preživjela, jesu li je spasili, zapita se. A zatim nazove Watanabea sa svog mobitela.

– Halo?

– Dobro jutro, gospodin Watanabe?

– Da. Izvolite.

– Ja sam Amerikanac, dolazim iz daleka i volio bih da mi potpišete knjigu.

– Otkuda vam moj privatni broj?

– Duga je to priča. Reći ću vam sve kad se sretnemo.

– Ali, gospodine…

– Vjerujte, hitno je. Imam važne vijesti za vas.

Robert Childan je teško govorio zbog razderotine u ustima. Watanabe je šutio nekoliko sekundi, a onda reče – Dobro. Poslijepodne. Sad sam zauzet.

– Može – reče Robert Childan.

– Onda, u dva sata – Watanabe reče adresu nekog restorana i prekine liniju. Robert Childan odahne i osjeti olakšanje.

Nešto kasnije, mnogo mirniji, Robert Childan plati a konobarica mu se nasmije. U njezinom osmjehu bljesnu umjetni pozlaćeni zubi. Robert Childan otiđe i uzme sobu u nekom jeftinom hotelu. Odjene čistu košulju i spremi se za sastanak s Watanabeom.

Prošetao se gradom. Kupio je knjigu da mu je Watanabe potpiše. U podnevnom izdanju novina nađe vijest da je Kazouko umrla. Popije jedan zeleni čaj i shvati da je vrijeme za sastanak. Uzme pedikab i reče vozaču ime restorana.

Radilo se o otmjenom restoranu koji su držali Talijani. Imali su nekoliko vrsta špageta i razne umake. Watanabe je došao u novom odijelu, sjedio je sučelice Robertu Childanu. Naručio je špagete i umak od rajčice, Robert Childan je naručio karbonaru. Donijeli su crno vino.

– Vaš roman me oduševio – reče Robert Childan kad su počeli jesti. – Stvarno je dobar način na koji gradi alternativni svijet, svi ti detalji, nova povijest praktički.

Watanabe ga je mirno gledao. Bili su otprilike istih godina. – Pisati alternativne knjige najbolji je način da se dokaže da je naš svijet fikcija. Konvencija – reče.

– Da. I to ste uvjerljivo uradili.

– Dobro, ali da sada mi ne upadnemo u konvencionalan razgovor – doda Watanabe – Zašto ste me zvali? Samo da vam potpišem knjigu?

– Njemačka tajna služba vas želi ubiti – s naporom izgovori Robert Childan. Zubato zimsko sunce ulazilo je kroz široki prozor u restoran i tuklo ga u oči.

– A tako?

– Morate se skloniti… sakriti negdje. Jutros sam uspio ubiti jednog agenta, to jest agenticu… ali sigurno će poslati drugog.

– Nemam razloga da se krijem. Ja sam svoje napravio i ne bojim se… Svejedno, hvala vam za ono što ste učinili za mene.

Pojeli su. Na odlasku Watanabe potpiše „Zatvorenog čovjeka“ i učtivo se nakloni. Robert Childan je gledao kako odlazi njegov pedikab, a zatim krene pješke niz ulicu.