Piše: Ana Tomić
Liticom se kotrlja kamenje, stijene pucaju i crne glomazne gromade zapinju za sitno grmlje, pijesak, stružu o kamenčiće proizvodeći zaglušljivu buku od koje se ništa ne čuje.
Ne čujem se dok sviram..
Izvor sam rijeke, Volge ili Dunava, erupcija od koje je nastala lavina, uzrok puknuća koje je potopilo Titanik. Ne mogu započeti s tišinom, ni uploviti u note kao neki strpljivi kipar što buši rupice, jednu po jednu, zagledan u kamen. Ja ne stajem.
Osim dok vježbam ljestvice. Tada sam strpljiv, tada radim, jer to je rudarski posao koji se mora obaviti. Nakon pretrpljene muke treba se raditi nešto sasvim drugo- moj posao! Usrećujem ljude što u tamnim sobama na kraju dana traže osamu, one koji se hvale starim pločama Sviatoslava Richtera i one koji to ne rade, sanjare i tinejdžere, mlade i stare ljubavnike, dosadan sam premijerima i predsjednicima koji moraju otrpiti moj koncert nakon kakve obljetnice, potpora sam filmovima i predstavama gdje sam u drugom planu i ikona profesorima Muzičke Akademije i njihovim studentima.
Nije mi to važno. Što mi je važno, to mi izmiče. Kažu da sam Veliki Pijanist.
Kakva je to etiketa? Da li mi na nekoj neobičnoj frekvenciji ipak paše? Kad bi iz te fraze izuzeli snobizam i batrgavu patetiku specifičnu za ovo čime se bavim, što bi ostalo?
Čim spustim prste na tipke kao da sam uronio u vodu. Znam kompoziciju napamet, odsvirao sam je milion puta. Tada ključam kao kotao i u toj vodi ništa ne znam, ništa ne mislim. Vrijem. Kad bi me netko zaista pozorno pogledao vidio bi da iz mog tijela frcaju iskre, nije to znoj, još je gore, to su kapljice krvi, moje krvi koje su se zapalile, makar to bilo nemoguće. Svi su govorili da je ta strast jedinstvena, neponovljiva. Ja zaista plovim u ekstazi od prve do zadnje note. Niti ne čujem sebe kako sviram.
Ono što osjećam je tjelesno. Evo, zamislite da slušate muziku i da strašno uživate. Sad izbrišite muziku i zamislite da doživljavate samo ono što se događa tijelu, trnce, trebalo bi smisliti neke nove riječi za taj koloplet tjelesnih stanja u vremenu. Ili, možda će vam ovo pomoći, zamislite da se seksate i da nemate pojma što radite. Nešto radite, dajete, ali osjećate se kao da samo primate. Tako se osjećam. Ja od prve do zadnje note ne čujem ništa. Kao da sam gluh. Prvo što začujem je pljesak publike. Valjda sam dobro obavio ono što se od mene očekivalo. Ako sam kući i vježbam sam, ponekad začujem vjetar pa mi se čini da sam njega obradovao. Ponekad začujem samo tišinu pa se pitam što sam radio toliko vremena. Ovisan sam o tom tjelesnom iskustvu. Ali, stalno mi izmiče rezultat mog rada. Glupo je to nazvati radom, to je potreba. Naravno, slušam muziku i sasvim dobro čujem ostalo, također i sebe na luksuznim izdanjima Deutche Gramophona. Često sam zadovoljan, ali ponekad, nešto bi promijenio, no tu sam potpuno nemoćan.
Imam odličan sluh, dovoljno je da bacim pogled na partituru da je čujem, iako to nije bitno. Klavir mi krasno leži, onako dug i raskošan. I nekako živ. Reagira na moje impulse kao nitko od mojih prijatelja dosad.
Ne znam što ću sa svojim studentima. Jako im dobro mogu objasniti kako da postave dlan, drže prste, olabave zglob. Ako imaju neku drugu brigu koja se tiče interpretacije ili koncepta jedino što mogu jest odsvirati im kompoziciju i nadati se da će ih nekako nadahnuti. Što bih drugo uopće radio?
Ja sam samo vjesnik između kompozitora i publike, diplomat koji nikad ne radi kompromise, ne udvara se drugoj stranki i redovito izdaje prvu. To je ono što treba raditi dobar pijanist. U komponiranju se nikad nisam okušao. Jedino što znam je roniti na dah. Običan sam lopov, pijanist.
Tako mi se tu večer desilo pred stotinu ljudi da sam uronio u Drugi Rahmanjinovljev koncert, bez orkestra koji bi mi stajao na raspolaganju. Trebao je to biti samo klavirski recital uglavnom sa djelima Schumanna, Chopina, ne sjećam se točno. Nešto me ponijelo i ja sam udahnuo Rahmanjinovljev koncert, osjećao sam vibracije neprisutnog orkestra i puštao ga da odsvira svoje dionice u tišini. Ionako ništa nisam čuo. Čak ni komešanje publike nisam čuo. Nitko me se nije usuđivao prekidati. Ne znam koliko je to trajalo. Da li sam došao do kraja?
Slijedeće čega se sjećam jest da stojim pored prozora u svojoj kući i gledam van kao da sam dopustio da propadnem niz liticu. Bio sam svjestan što se desilo. Pustio sam da me provalija zarobi, napokon sam do kraja zaronio i sad se utapam.