Piše: Rade Jarak
Snežana Milojević “Sumporovita voda”, roman. (Nakladnik: Ključ izdavaštvo)
Snežana Milojević je zapažena spisateljica i kritičarka. Ona je doktorica filoloških nauka – srpska i komparativna književnost sa teorijom književnosti – . Objavila je monografije: “Meditativna proza Ive Andrića” (2008.), “Od premudrih čula, ogledi o staroj srpskoj književnosti (2017.) i “Zakon zemlje, narativ o ženi u prozi Ive Andrića”(2020.). Bavi se pisanjem priča i putopisa, objavila je knjigu priča “Gradić Smejton” (2011.),i knjigu putopisne proze “Orijentalni Mefisto i drugi putopisi” (2015.) Ove godine objavila je knjigu proze “Sumporovita voda”.
Osnovna tema “rasutog” romana “Sumporovita voda” je “osmišljanje samoće”, izjavila je sama autorica. Dodao bih da se radi o “mapiranju samoće” i o određenoj tvrdoglavosti da se gura po svome. Onako svijetu za inat da se izrazim u Markezovom stilu. Glavna junakinja knjige, djelomično autorica sama, pripadnik je “starog svijeta”, kojega se sjeća s nostalgijom i ponosom i iako se mora postepeno prilagoditi novim pravilima igre, ipak u dubini sebe ne odstupa od starih uvjerenja i sjećanja. Stoga u jednom dijelu knjige tematizira zaborav sam po sebi, kao oružje ili lukavstvo novog da bar nakratko prevari ono staro, znanje i iskustvo koje se taložilo godinama.
U jednom takvom naletu proturječja gdje se sukobljavaju unutrašnje i vanjsko, rađa se posebna književna realnost. Na primjer dolazi do transformacije pejzaža u duboka psihološka stanja i fantazije, ili dolazi do ironične reakcije na banalne situacije i sitnu zlobu svakodnevnog života.
Tome je značajno pridonijela i tema, to jest preplet tema, budući da se radi o dva dijametralno suprotna ambijenta – priče koje su građa ovog romana možemo tematski podijeliti na priče s putovanja i priče iz bolnice i liječilišta. Opozicije su: hotel – liječilište, plaža – bolničko dvorište, razgovor s turističkim vodičima i profesorima s raznih seminara te razgovor s drugim pacijentima, doktorima i medicinskim sestrama. Stoga smo uvučeni u jedan vrtlog, u brzi salto mortale između “užitka” i “boli”. Na taj način na tematskoj razini autorica postiže jedan pomalo ironijski ili autoironijski odnos prema paradoksalnosti i nepredvidljivosti samog života.
Ovaj prvi, inicijalni prijepor, unutrašnje – vanjsko, prelama se na razini rečenice, na jedan vrlo kultivirani, umjetnički način. Na primjer, naglo se pojavljuje ironična poanta; ili se sveznajući pripovjedač pretapa u ja-oblik, ich fiormu, te s vremena na vrijeme autorefleksije i formalne opaske razaraju “ideologiju priče”.
Na taj način roman Snežane Milojević postaje hibridna forma koja se neprimjetno pretapa iz klasične fikcije u esej, iz putopisa u san ili mit.
Tu se stvari miješaju na stilskoj razini kao da su u nekoj bajci, koja je istovremeno metafizička i sasvim prizemna, dok na kraju ne osjetimo jedno iskustvo, literarno, ali i životno. Iskustvo koje u potpunosti pripada našoj ljudskoj dimenziji, koja je nasukana u materijalnom, a čezne za dubljim smislovima.