Slatko ozdravljenje

SLATKO OZDRAVLJENJE

Autor: Carmelo Zaffora

Odabrala i prevela: Suzana Glavaš

Neuki liječnik

je pomagač na polju smrti

( Avicenna )

Čovjek je stigao u predvečerje sa sjevera. Sjahao je s konja i pokucao na vrata Faraj Ben Salima, mudraca jevrejske loze, poznatog po velikom znanju i vještinama izlječenja. U Sikeliji se tih godina njegovo ime već bilo pročulo u raznim krajevima, toliko da mu je vlastodržac osobno, Karlo I. Anžuvinac, bio povjerio na prijevod s arapskoga knjige Ibn Butlana iz Baghdada i Aviceninu Knjigu o Izlječenjima, onog perzijskog liječnika kojeg se već smatralo besmrtnim u brojnoj skupini proučavatelja.

Dođe otvoriti služavka i konjanik se, uz dubok naklon, predstavi bez oklijevanja. Zovem se Gianforte di Montededaro, blizak sam prijatelj Beniamina iz Engyona, i imam poslanicu za tvoga gospodara – reče, izvlačeći iz torbe mali zapečaćeni smotuljak. Važno je da ga on što prije pročita – doda, podižući oči iza ženinih ramena, kao da njima traži svoga uručenika. Služavka uze pismo i za sobom zatvori vrata. Konjanik je, u iščekivanju, kružio pogledom uokolo, uočivši grane jasmina i divljeg zumbula na okrnjenom zidu, čiji miris mu je uzvratio ispunivši mu nosnice zaprašene od dugog jahanja. Opazio je također, s druge strane ceste, znatiželjne oči u polutami jednog okna i jednog psa lutalicu gdje ide u nepoznatom smjeru. U međuvremenu je iz bisaga izvadio malo zobi da je dade konju koji je, ispod sedla, pokazivao bijele mrlje soli od znoja. Čekao je tako dok su se na nebu pojavljivale prve zvijezde. Nešto kasnije, uz blago škripanje, iznova se otvoriše vrata i služavka, učinivši polukrug rukom, pozva konjanika da uđe. Nakon što su prošli kroz prostrano unutarnje dvorište, sred kojeg je iz fontane prskala voda, uveden je u dugačak hodnik na kraju kojeg se nalazila otvorena četverokutna soba. Za stolom prepunim papirušina sjedio je čovjek koji je, istom bijaše ugledao poslanika, odmah ustao sa stolca kako bi mu pošao ususret. Unutra je zrak bio svjež premda je neki neodređeni miris piljevine i spaljenog lovora dopirao odnekud. Na svjetlu lanterni njihove sjenke kao da su plesale po zidovima. Faraj Ben Salim pošao je ususret posjetitelju pruživši mu ruku. Imao je na sebi zelenu tuniku a, preko leđa, crveni yelek boje nara. Na glavi, lagano prošaranoj sijedim vlasima, bila mu je crna kipà s pozaćenim vezom iz kojeg su se naslućivala sveta slova.

Krenut ćemo prije zore – reče, pogodivši u potpunosti pitanje koje mu je Gianforte postavljao izrazom lica. Hvala – odvrati konjanik, moj prijatelj će Vam biti zahvalan, doda, opraštajući se.

Sutradan, još za mraka, pohitaše na put. Faraj je uzjašio otmjeno opremljenog riđeg konja koji je, pri susretu sa smećkastim konjanikovim konjem, gotovo veselo zanjištao. Nakon dana kasanja, u predvečerje odsjedoše na jednom imanju u blizini Qalat-an-Nise, “Ženskom dvorcu” kako su ga Arapi nazivali nakon što su ga bili osvojili. Od umora su, nakon skromne večere, odmah otišli na počinak. Prije negoli će usnuti Faraj se prisjetio riječi koje je sadržavala poslanica: Svjetlo mojih očiju vene poput cvijeta bez vode. Ne mogu dopustiti da stvoreni svijet ostane bez njene ljepote jer je dah i krv moje krvi. Tvoje će djelo biti nagrađeno i od našeg Ha-Shema.

Narednoga dana, osedlavši konje, djenuše se iznova na put prešavši preko mosta na rijeci Himera. Neko vrijeme jahali su duž jedne njezine obale između trski i ševara. Obojica su znali da su joj izvori na obroncima Planina Maronei. Beniamino je čekao ondje, baš na mjestu gdje izvire jedan riječni rukavac. Podneblje je bilo blago i proljeće samo što se nije razbuktalo u svoj svojoj ljepoti. Mnoga stabla bila su već rascvjetana i ptice su, koristeći struju vjetra, plesale u zraku, dok je sitna stoka, pod nadzorom bradatih pastira, slobodno pasla među visoravnima. Na njihov prolaz, zbog kraljevske raskoši konjske opreme, mnogi su im se klanjali u znak poštovanja, podižući ruku u znak blagoslova.

Poslijepodne, nakon što su bili prošli kroz jedan borik, otvori se pred njima pogled na veliku udolinu u središtu koje se uočavala divovska kruna jedne hridi. Gianforte, tješeći mudraca, jednom gestom ruke obznani da su vrlo blizu cilja.

U sumrak uđoše kroz glavni ulaz u unutarnje dvoriše kuće, sred psećeg laveža. Beniamino, kojeg sluge bijahu najavile, pričeka da im se odobri prijem te, kada je Faraj sjahao s konja, pođe njemu ususret s radosnim izrazima dobrodošlice. Baruch Ha-Shem – reče, grleći ga. Bio sam siguran da ćeš uslišiti moju molbu. Dobrodošao – uskliknu. Shalom! Neka je blagoslovljen tvoj dom – odvrati veličanstveno Faraj, uzvrativši zagrljaj. Naša su djela pred očima Gospodara – pridoda, iskreno se osmjehnuvši.

Uvečer, jedan nasuprot drugog, za vrijeme večere Beniamino ispripovijedi kako je ostao udovac ima tome već dvije godine i kako se njegova kći jedinica, Rahela, za koju je bio jako vezan te gajio nade da će joj moći omogućiti dobar brak, već nekoliko tjedana, bez nekog očitog razloga, počela zatvarati u sebe, odbijajući hranu i mršaveći iz dana u dan, izbjegavajući čak izlazak na svjetlo dana. Ničemu nisu pomagala preklinjanja, liječenja puštanjem krvi, najbolja hrana, primjena taloga na njezinoj koži svilenoj kao latice ruže. Sve uzalud.

Faraj ga je pomno slušao, obećavši da će je sutradan pregledati u njezinoj postelji iz koje nije izlazila već duže vremena.

I tako, istom biješe osvanuo dan, otpratiše ga u odaju gdje je Rahela spavala. U sobi je bilo zagušljivo te je on kao prvo naredio da se širom otvori prozor kako bi se odaja provjetrila. Mlada žena, vidjevši ga, uzdrhti cijelim tijelom, zaštitivši si oči rukom od svjetla koje je dopiralo unutra. Faraj zamoli da ga ostave samog. Pod pokrivačem se naziralo duguljasto i koščato tijelo, nepomično, naizgled beživotno. Njezin pogled, izgubljen u praznini, kao da je bio uperen u neko neznano drugdje, iako su iz kao čađ crnih očiju izbijale tu i tamo zrake svjetla kao da se s vremena na vrijeme oživljuje neki plamen. Poslušao joj je otkucaje srca na zapešću, pogledao joj u usta gdje su joj zubi, u prirodnom nizu, bili snježno bijeli i potpuno zdravi. Postavio joj je svega nekoliko pitanja na koja je dobio kratke i prošaptane odgovore po kojima se moglo zaključiti da su iziskivale nesvakidašnje napore. Faraj ju je dugo promatrao, tražeći njene izgubljene oči, dok je ona gutala slinu u tišini, naizgled odsutna za svako potraživanje. Rahela je, unatoč tom svom trpljenju, bila prekrasna. Mudrac joj je tada, s obzirom na gotovo nepostojeću suradnju bolesnice, prije negoli će se od nje oprostiti, prošaptao nešto na uho što je svima ostalo nepoznato.

Okončavši pregled, izašao je u dvorište, željan zraka. Beniamino mu je potrčao ususret, potaknut nadom u neku mogućnost izlječenja voljene kćerkice. Pogled mu je bio upitan, no nije se usuđivao progovoriti. Pogodivši mu misli, Faraj ga ohrabri potapšavši ga po ramenu te zatraži da mu se pripremi jedan dobro uglađeni kamen od lave pod kojim je trebalo upaliti vatru. Odmah je Beniamino naredio posluzi da pripreme što je mudrac zatražio, kako ništa ne bi uzmanjkalo u pripremi svega što je za izlječenje bilo potrebno. Tako je, u kratko vrijeme, sve bilo spremno. Čak štoviše, za uglađeni kamen netko je predložio da se upotrijebi onaj iz Mongibella, što je Faraj odobrio. On je uz to zatražio da mu se pribavi barem tristo slatkih i deset gorkih badema, zajedno s jednom omanjom staklenkom meda od protekle godine, poželjno od pčela koje su se hranile cvjetovima vrijesa. Nije prošlo dugo vremena i sve bijaše spremno. Za vrijeme tih priprema mudrac je izrazio želju da nitko ne nazoči njegovom spravljanju lijeka. I to je domaćin bez oklijevanja podržao.

Faraj je tada, omogućen djelovati kako želi, odvojio od ljuske jedan po jedan badem, čekajući da se glatki kamen zagrije. Kroz svo to vrijeme zazivao je Gospodara svjetova da ne odvrati svoj sveti pogled od djela njegovih ruku. Kad je sve bilo spremno, stavio je bademe da se peku okrećući ih neprestano kako ne bi izgorjeli, a kada su se dobro ispekli i stvrdnuli, uklonio ih je s kamena, pomiješao ih s medom, u jednoj posudi s batom, dobro pazeći da ostanu cijeli. Kad je dobio željenu smjesu, izlio je sav sadržaj na kamen, budno pazeći da oganj zadrži uvijek istu jačinu plamena. Tada je jednom tankom željeznom lopaticom razmazao pripravak kako bi zadobio željenu kakvoću. Nakon toga je iz vreće koju je nosio sa sobom izvukao jednu koricu cimeta, koju je u sitno samljeo, te je time odozgo sve poprašio. U međuvremenu se po cijeloj kući, dok se pripravak stvrdnjavao, proširio neki neobjašnjiv miris, blagodatan, kakav se nikad ranije nije bio osjetio i koji je među prisutnima stvarao takav ugođaj da su se ublažavali osjećaji, iščezavala zlovolja, rađale maštarije, poticala mašta, pobuđivale prikrivene želje, riječi primirja i neispovijedane požude. Miris se uvukao među dovratke, u kuhinje, među zastore na prozorima, u štale za osedlavanje konja gdje su nosnice u zrak podignute udisale onu čaroliju koja je bila potpuna novost, radost, znatiželja, želja za snovima, usljed tog tek spravljenog pripravka.

Kad je završio, Faraj je pozvao k sebi Beniamina, priopćivši mu da je sve spremno. Tada se popeše u Rahelinu odaju, dok je ona još uvijek ležala nepomično, sva obavijena u svoj veo tišine. Mudrac je, otrgnuvši komadić svog tvrdog pripravka, podigao djevojčinu glavu i nagovorio je da ga pojede. Ona je, isprva s gađenjem, počela polagano žvakati i, malo pomalo, kako je pomicala čeljust, na licu joj se počeo nazirati blagi osmijeh, siguran znak da se nešto u njoj događa. I to nešto nije spriječilo roditelja da mu jedna suza sklizne niz obraz sve do brade. Faraj je vidje gdje blista znajući da je od zadovoljstva. Nakon toga, umoran od napornoga dana, zamoli za dopuštenje da se povuče na odmor u svoju sobu. Ostavši sam, u sebi se molio Vječnome dok se izvana čuo pjev sove koji je parao muk noći.

Iz dana u dan prilazio je k Rahelinoj postelji. Mlada je žena počela primjećivati njegov pogled, iako još uvijek škrta na riječima, no bilo je jasno da se u tišini njenog stanja i izgleda razvijao osjećaj zahvalosti i ponekad bi mu čak stisla ruku, držeći neko vrijeme svoju u ruci svoga dobrotvora. Boja njezine kože, ponajviše na obrazima, napustila je početno bljedilo, postajući sve više i više ružičasta, dok su njene usahle usne zadobile vlažnu mesnatost kakva im se i priličila. Otkucaji u zapešću, u međuvremenu, postadoše sve ravnomjerniji, pa tako i disanje i dah. Otprilike desetoga dana napokon se digla iz postelje, stala iznova na noge, željna da baci pogled s prozora na udolinu nasuprot kuće. Faraj je tada savjetovao da joj se pripravi topla kupka za pročišćenje tijela, što je Rahela učinila bez oklijevanja.

Uvečer, Beniamino i Faraj, obje učene osobe, dijelili su obrok razgovarajući sad o poslovima, sad o filozofiji, sad o svetoj knjizi koju su zvali Torah, ili pak o jednom rukopisu Mosesa Majmonida koji se u ono vrijeme postajao sve poznatiji unutar raznih židovskih zajednica. Faraj, znatiželjan po prirodi, zadržavao bi se posebice na prisutnosti raznih meschita u Planinama Maronei, raspitujući se o onima iz mjesta Geraci, Petralia, Polizzi i Gangi. Rahelin otac nije ga poštedio pojedinosti i detalja o svim radišnim obiteljima koje su ondje bile ukorijenjene vijekovima, usko vezanim uz baštinu i poštivanje zapovijedi koje su im prenošene od Otaca s kojima je imao trajne odnose. Za onih večeri, obasjani svjetiljkama, dvojica muškaraca nađoše se prebirati po povijesti svijeta, obojica razigrani što pripadaju odabranoj lozi, svatko sa svojim tajnim zadovoljstvima. Faraj iz razloga što je imao uspjeha u svome poslu, Beniamino zato što je zahvaljujući svojoj mudrosti uspio ublažiti jednu ljudsku bol. Petnaestoga dana Rahela je, u svitanje dana koje je predskazivalo svjetlost, s kosom ispletenom u pletenicu i odjevena u haljinu od bijelog lana preko koje je imala zabačen šal od baršuna, izašla pred Faraja u pratnji oca, pokazavši mu se u svom punom sjaju. Ugledavši ga, kleknula je tražeći njegovu ruku da je poljubi. Faraj ju je, uz blagi naklon, podigao s tla položivši joj ruke na ramena. Slobodna si – reče, prikrivajući zadovoljstvo. Vječni voli svoje cvijeće kako bi uljepšao svijet – nadoda, uranjajući svoje oči u oči mlade žene. Nakon toga, obračajući se ocu, ispunjen radošću za svoje postignuće, priopći da je spreman djenuti se na put kući. Domaćin tada naredi slugama da priprave sve što treba za putovanje dok je čekao da se njegov dragocjeni gost oprosti od njega. Zadužio je uz to i Gianfortea di Montededaro da otprati mudraca jedan dio puta. Kad je sve bilo spremno, Beniamino je, ganutim glasom, spreman za pozdrav, upitao mudraca kako se zove lijek koji je vratio Rahelu u život. On na to odgovori, razotkrivajući dobrohotni smješak, da se zove Cubaita. Zove se Cubaita, ponovi tihim glasom, kao da se želi osigurati da ga je onaj drugi razumio. Nakon toga se zagrliše i razdvojiše.

Kad je prešao preko hridi u dolini, u smjeru juga, Gianforte iz Montededara zaustavi konja vjerujući da će od tamo put za povratak prema Agrigentu biti lagan. No, prije negoli je svatko krenuo u svom pravcu, pratilac zamoli mudraca da pričeka trenutak jer mu je jedan njegov prijatelj bio povjerio da preda dar svome dobrotvorcu. Potom je, pretražujući po bisagama, izvukao iz njih jedan svitak pergamene svezan modrom vrpcom. Evo – reče, pružajući mu ga. Ovo je zahvalnost za učinjeno.

Faraj, odriješivši vrpcu, pročita, ukočen na konju, početni sažetak jedne knjige koju je mnogo godina ranije bio napisao jedan rabin iz Navarre, Beniamino da Tudela, koji je putovao svijetom pripovijedajući predivne stvari i bio prošao i kroz Petraliju ostavivši jedan primjerak zapisa svojih pustolovina.

Faraj kimnu glavom uz lagan osmijeh usljed neočekivanog izenađenja, odloživši svitak u svoju vreću. Nakon toga, podigavši ruku, podstaknu konja na pravac prema kući.

 

BILJEŠKA: Ova prevedena pripovjetka Carmela Zaffore (liječnik, prozaik i pjesnik, rođen u mjestu Gangi na Siciliji 1959. godine) jedna je od deset pripovjedaka koje sadrži autorova najnovija knjiga Migrazioni (Seobe), objavljena kod sicilijanskog nakladnika A&B iz Catanije. Sve pripovjetke bave se temom ljudske egzistencije ne samo kao područja prostorne dizlokacije, u smislu potrage za srećom u stranoj zemlji, već i načina na koji je moguće prenijeti, unutar i van sebe, duševna stanja i potragu za spiritualnošću kroz koje se razvija osobna sudbina likova. Vremenski luk unutar kojeg su smještene radnje odvija se u rasponu od minoičke hegemonije za vrijeme prvog sikanskoga kralja, preko životne epizode čuvenog liječnika Židova rođenog u Agrigentu u Srednjem vijeku, životne priče o jednom pjesniku iz 1700. godine koji je počinio samoubojstvo, osobnog putovanja iz ljubavi prema Portugalu, priče o jednom Afrikancu u potrazi za bratom u Rimu, epopeje o jednom emigrantu koji dvije godine nije napustio luku u Brazilu i tome slično. Ukratko, u tih svojih najnovijih deset pripovjedaka Zaffora pripovijeda o dimenziji nedovršenosti s kojom se ljudski rod suočava u tako često vrtoglavoj izgubljenosti slobodne volje i vlastitog odabira.

Slike: Faraj ben Sālim u minijaturama reproduciranim na fotografijama, najvjerojatnije djelo Fratra poi menu Giovanni di Montecassino po narudžbi Karla I. Anžuvinca.

Prvi folio djela kojeg je preveo Faraj ben Sālim, Havi seu contenants (poznato kao Continens) autora Zakariya Razi-a, danas čuvano u Bibliothèque nationale de France u Parizu.