Piše Rade Jarak, odlomak iz “true crime” teksta
(na istaknutoj slici – iskusna novinarka crne kronike LA Herald Timesa, Aggie Underwood na mjestu pronalaska tijela.)
Pronalazak tijela
U ranim jutarnjim satima u srijedu 15. siječnja 1947. mlada je majka Betty Bersinger gurajući svoje trogodišnju kćerku u kolicima, krenula do postolara preuzeti par cipela svoga muža, koje su bile na popravku. Hodala je duž Avenije Norton, relativno male sporedne ulice između bulevara Crenshaw i ulice Coliseum. Bila je to rezidentalna ulica, podijeljena na manje parcele, u kojoj su u manjim kućama živjele mlade, starterske obitelji, kakvoj je između ostalih pripadala i Betty. Daljnji razvoj i gradnja novih domova za mlade obitelji srednje klase, bio je prekinut još od ekonomske krize 1929. i protegao se sve do Drugog svjetskog rata.
Negdje pri sredini Avenije Norton nalazilo se neizgrađeno područje, pusta livada, gdje su stanovnici ponekad odlagali granje iz dvorišta, suho lišće i drugi otpad. Na početku avenije bile su kuće, kao i pri kraju, a na sredini bila je ta prazna površina. Kad je stigla do prazne površine, negdje na sredini, Betty Bersinger je uz sam nogostup primijetila nešto što joj se isprva učinilo kao odbačena lutka iz izloga. I ta je lutka bila rastavljena na dva dijela.
Međutim, kad se sasvim približila shvatila je da se radi o golom tijelu mlade žene, presječenom na pola u struku i odbačenom skoro tik uz nogostup. Koža joj je bila toliko blijeda da se činila nestvarnom u hladnoći losangeleskog zimskog jutra.
Ipak Betty se nije zaustavila da bolje promotri, nego je osjetivši da nešto nije u redu, obuzeta jezom pogurala kolica i nastavila dalje. Ovo je uznemirujuće, mislila je, uskoro će tuda proći klinci na biciklima na putu u školu. Mogli bi se uznemiriti kad vide ovo što sam vidjela ja. Trebam obavijestiti policiju.
Došla je do prve kuće, pokucala je, ali nitko joj nije odgovarao, kuća je bila prazna. U drugoj kući, javila se neka žena. – Oprostiite, mogu li se poslužiti vašiim telefonom? – upitala je Betty Bersiinger. Žena ju je pustila u kuću i Betty je pozvala policiiju. Rekla je da se na Aveniji Norton nalazi beživotno tijelo koje bi moglo uznemiriti javnost. Policija ju je pitala da im kaže broj s kojega zove i ona im je rekla, u to vrijeme su brojevi telefona obično bili napisani na maloj cedulji i zalijepljeni za aparate. Potom su je pitali za njeno ime, ali Betty je naglo poklopila slušalicu. Zahvalila se ženi i izašla iz kuće. Trebalo je proći neko vrijeme dok je policija nije pronašla.
Na mjesto odlaganja tijela prvo su stigla dva policajca, mislećii da se možda radi o nekom piijancu, ali kad su vidjeli o čemu se zaista radi odmah su pozvali pojačanje.
Uskoro su stigli i novinari s fotografima. Među prvima stigao je novinar Wili Fowler iz Examinera, te Aggie Underwood iz Herald Timesa. Kasnije su se oboje nadmetali tko je prvi stigao na mjesto odlaganja tijela, pri čemu je Will Fowler izjavio da je stigao čak prije policije i da je vidjevši Elizabethine plave, prozirne oči, da joj je spustio kapke. Ova je izjava naravno vrlo upitna.
Potom su, zbog ozbiljnosti slučaja došli i najbolji detektivi Harry Hansen i Fines Brown. Uskoro se pojavio i kemičar Raymond Pinker, „otac“ forenzike u policiji Los Angelesa.
Na mjestu odlaganja tijela pronađeni su određeni tragovi. Jedan otisak automobilske gume, na kojemu su uočili krvavi otisak, vjerojatno otisak pete.
Zatim muški vojni ručni sat. Pitanje: je li se tu nalazio prije, ili ga je baš ubojica odbacio.
Dvije vreće, vjerojatno za cement, na kojima je bilo tragova krvi. (Rey Pinker je izjavio da su možda dvojica ljudi nosili vreće (sic!))
Jedna kap krvi na samom rubu pločnika.
I to je sve.
Uviđaj je završio oko 14 sati i tijelo je prebačeno u podrumsku mrtvačnicu u losangeleskoj Palači pravde.
Policija je počela obilaziti susjedstvo, od vrata do vrata, tražeći nekoga tko je možda nešto vidio ili čuo tijekom noći. Jedan od susjeda Robert Mayer izjavio je da je vido crni Ford sedan iz 1936, ili 37. godine, parkiran na mjestu odlaganja tijela, malo prije zore. Rekao je: „Zaustavio se oko tri ili četiri minute, a zatim se odvezao.“
Bobby Jones, dječak koji je raznosio novine izjavio je da je vidio crni Ford sedan u kvartu oko četiri sata ujutro.
Zanimljivu izjavu dao je stanoviti W. Johnson koji je živio nekih šest ulica dalje na istok. Izjavio je da je prethodne večeri, 14. siječnja oko 21 sat, išao baciti neko lišće i granje iz vrta na Aveniju Norton, te je primijetio parkirani crni sedan iz 1936. sa suprotne strane ceste, točno nasuprot hidranta. Pored automobila je stajao je čovjek i gledao na prazno zemljište, star oko četrdeset i pet godina, ne veći od metar i sedamdeset, tanke, vitke građe, odjeven u svijetli, bež kaput, s tamnim šeširom na glavi. Dok je Johnson nosio granje na prazno zemljište, čovjek je prešao cestu, prošao pored njegovog automobila i navirio se unutra. Zabrinut ponašanjem neznanca Johnson se brzo vratio u automobil i odvezao dalje. Međutim, nešto ga je i dalje progonilo u vezi čudnog susreta, te je odlučio zaokružiti oko bloka i vratiti se na Aveniju Norton.
Kad se ponovo vratio, neznanac je bio u svom automobilu. Johnson ga je u prolazu osvijetlio farovima, nakon čega je neznanac upalio motor, naglo dodao puni gas i otišao uz škripu guma.
Vrijeme smrti određeno je između 22h 14. siječnja i 01. h 15. siječnja. Ali, ukoliko bi smo „nategnuli“ vrijeme na 20h 14. siječnja, dakle nešto ranije, onda bi ovaj neznanac mogao biti ubojic koji je došao u „izvidnicu“. Ili možda njegov pomagač? (Opet dolazim do pretpostavke da je ubojiica imao pomagača,)
Da li je moguće da je to bio ubojica koji je tražio mjesto, ne samo za odlaganje, nego i za „izlaganje“ tijela? Kao da se radiilo o nekakvoj demonskoj izložbi.