Piše: Ivan Ilakovac
Peto Freto ustaje između deset i jedanest sati. Zatim pije kavu i jede keks. Izbjegava razgovor s majkom, te izlazi iz kuće prije podne kako bi uhvatio bus u smjeru grada.
Dolazi u gradsku knjižnicu prije jedan. U prizemlju uzima kavu s mlijekom i penje se na kat. Sjeda za računalo.
Na tom računalu spremljene su početne stranice svih internetskih portala koje Peto prati. Tri nacionalna i jedan lokalni. On ih otvara redom i čita naslove. Klikne na one najzanimljivije i prelazi na drugi portal. Kada skupi sve članke koji ga zanimaju, onda kreće čitati.
Najviše voli politiku i crnu kroniku. U te dvije rubrike bez greške pronađe nešto od čega mu oči zaiskre. Takve članke može komentirati čitavo popodne.
Peto je u osnovnoj školi skupljao smeće na gradskoj plaži, ali idućeg jutra boce i druga ambalaža bi se ponovno ukazali na istom mjestu, pa je brzo odustao od ćorava posla. Zatim je upisao školu nogometa. U oba slučaja, majka mu je dobro govorila, od toga neće biti ništa.
Ona mu i danas brani da popodneva provodi u knjižnici. Ali ovoga puta nije u pravu. Peto187 je poznato ime. Ako dan ili dva ne izlazi iz kuće, ljudi to primjete i pitaju gdje je Peto.
On vjeruje da može svakom od njih ući u glavu kada god poželi. Može ih utješiti, može ih obmanuti, a može ih povrijediti i pri tome se zlurado, zadovoljno osmijehivati s druge strane ekrana. Najviše uživa kada nekome napadne uvjerenja. Što su uvjerenja snažnija, to je njegov užitak veći. Ako druga osoba stane braniti uvjerenja, pogotovo ako su joj argumenti slabi i naivni, da ih Peto Freto može lakoćom razbiti, on postaje predator kakvog nema u prirodi. Agresivno napada plijen zamišljajući plač s druge strane.
Upravo piše komentar na prvi članak. Radi se o studentu koji je dobio stipendiju jednog od najuglednijih sveučilišta na svijetu, a onda preminuo od raka na drugoj godini. Njegov otac je ostao sam. Slomljen od boli, odlučio je donirati sinovu informatičku opremu dječjoj bolnici. Većina ljudi u komentarima suosjećala je s ocem. Hvalili su njegov altruizam. Neki su krititizirali državu jer dopušta da mladi, talentirani ljudi odlaze u tuđinu. Ali nitko se nije osvrnuo na jedan detalj.
Otac, čovjek u šezdesetim godinama, imao je samo jedno dijete. Zašto nije napravio više djece? Da ih je bilo dvoje ili troje, sada ne bi bio sam. Ali takav smo mi narod, sebičnjak do sebičnjaka. Svatko misli samo na sebe. Nitko ne pravi veliku obitelj. I onda takve ljude ne treba žaliti. Sami su pali, sami se ubili. Da su ranije mislili o starosti, sada ne bi tražili sažalijenje po internetu.
Iz ovog kuta, Peto je pogodio nekoliko meta. Odgovori su stizali jedan za drugim. Petu su se obraćali ljudi koji ne mogu imati djecu; koji ne žele imati djecu; koji vjeruju u pravo na izbor i potragu za srećom; koji cijene altruizam; koji poznaju dotičnog oca; koji mrze zatucanost. A javljali su se i mnogi da pitaju koliko Peto ima djece i da mu objasne kako otac ne traži sažalijenje ni od koga, a najmanje od njega…
Peto čita komentare i potiho se smije.
U međuvremenu je otvorio članak o političaru koji je oslobođen optužbi za seksualno uznemiravanje. Napisao je samo da podržava dotičnog, jer zna da takve droljice, zaposlene preko veze, vole oblačiti kratke, pripijene suknje, nadajući se da će napraviti karijeru preko uspaljenih jaraca u foteljama.
Prvi odgovor stigao je za nekoliko sekundi. Kako bi se Peto osjećao da se radi o njegovoj sestri, ženi ili kćeri?
Međutim, Peto Freto nema ni sestru, ni ženu, ni kći. On je jedinac, neženja bez djece.
Dok čita treći članak, na prvom se povela rasprava ispod njegovog komentara. Jedan brani Petovu poziciju, a nekolicina je napada. Za njega, to je vrhunac dana. Svima njima, čitavoj grupi neznanaca, oduzeo je mir na nekoliko sati. Bit će nervozni, istresati se na obiteljima.
Peto osjeća toplinu u utrobi koja se širi prema preponama. Treba proslaviti trijumf. Otvara anonimni način rada na internetu, pa zastaje na par sekundi. Gleda u tražilicu. Naposljetku upisuje dugačak pojam i otvara prvi ponuđeni rezultat.
Lista stranicu prema dolje, kratko se zaustavlja na pojedinim snimkama. Jedna mu privlači pažnju. U prvom kadru pojavluje se mršava djevojka smeđe kose i malenih grudi s velikim bradavicama. Djevojka ima prazan pogled, kao da gleda u daljinu, a iako je zvuk isključen, može se vidjeti da govori nerazgovijetno. Vilica joj je ukočena i pomaknuta u stranu.
Peto preskače prvih nekoliko minuta. Okreće se oko sebe, zatim spušta pamučnu trenirku prema koljenima. Djevojka sada leži na leđima zatvorenih očiju, a muškarac je nagnut iznad nje i ritmično se pomiče gore-dolje. Onda se ustaje, naglo je povlači k sebi na rub kreveta. Postavlja je u uspravan položaj i grabi je za kosu. Zabija joj glavu među svoje prepone dok se kamera približava. Oči su joj vlažne. Maskara se rastopila. Peto ubrzava pokrete desnom rukom, stenje ispod glasa i naginje se prema ekranu.
Ilustracija Edward Much: Ljubomora