Mario Brkljačić
Iz Doručak za Bič, romana o osmijesima i ožiljcima
OD ŠEST DO DVA
Prije mjesec dana dobio sam posao na održavanju strojeva u tvornici čarapa.
Tamo sam upoznao Vlastu. Ona je samohrana majka i mislim da se zaljubila.
Vlasta živi u Sigetu u koji sam nedavno doselio. Živim u stanu na petnaestom katu i na plafonu mi raste plijesan. Ponekad se uspnem na terasu požarnim stepenicama i tamo hranim golubove te gledam grad u prolazu.
Jučer sam spazio Vlastu kako stoji kraj mog automobila i puši.
Svitalo je.
Na sebi je imala plavu haljina s bijelim volanima, tropic sjajne najlonke i bijele štikle. Modru maramu oko vrata. I tu frišku, feder frizuru.
Make-up joj je bio napadan i loše nanesen.
Hej, dobro jutro, pozdravila me.
Oh, Dajana, rekoh.
Haha, kakva Dajana?, upitala me dok sam joj otvarao vrata. Kad se smjestila, zalupio sam vratima i obišao auto.
Sjeo sam za volan.
Udahnuo taj jak, vintage parfem.
Koja Dajana?, opet me upitala.
Lady, kamo da vas odvezem?, upitah je namještenim tonom sluge.
Pogledala me iskosa, osmijeh joj je zatitrao na licu.
Do tvornice, gospodine Smith, otpuhnula je.
Koje sad tvornice, lady?
Ženskih čarapa, reče te zafitilji opušak kroz prozor na cestu. Požurite, gospodine Smith, vrijeme je novac.
Ali, lady, ako smijem pitati, što ćete tamo?
Što ću tamo, pobogu? Odradit ću šihtu od šest do dva, eto što, a onda ćete me odvesti prvo po djecu u vrtić, a zatim doma kako bih mužu stigla skuhati ručak.
Prve sunčeve zrake što su se probile preko crte horizonta i planine od smeća na gradskom smetlištu obasjale su musavo staklo škode.
Gurnuo sam ključ u bravu i pomolio se bogu da motor upali.
CRNA PTICA
Oboje smo tog petka dobili novi ugovor na šest mjeseci i bili smo djetinje sretni što ćemo imati za najam, registraciju auta i život. Tvornici je dobro išlo, narudžbe za dijelove su stizale sa svih strana svijeta i jedva smo uspijevali ispuniti tjedni plan proizvodnje.
Poslije posla smo odlučili proslaviti to u stanu na zadnjem katu nebodera kojeg smo nedavno zajednički unajmili. Putem smo svratili do novootvorenog diskonta pića u kvartu i zatim do knjižnice. Vlasta je u diskontu odabrala cugu – bocu Johnnie Walkera i šest butelja širaza. Ja sam pak u knjižnici odabrao knjige dok me ona čekala u autu. Na neobjašnjiv način, ona se bojala knjižnica, škola i muzeja.
Bila je kasna jesen, mrak je padao s ranog popodneva.
Kad sam sjeo za volan, bacivši knjige na zadnje sjedište, ona je već ispila trećinu boce viskija.
***
Šarafio sam vadičep u pluto u kuhinji kad se Vlasta u dnevnom boravku skinula gola i bacila se na krevet.
Napravi mi dijete, rekla je. Hoću da mi napraviš dijete. Odmah!, viknula je.
Iščupao sam čep iz butelje čileanskog širaza i, s bocom u jednoj i tim svrdlom u drugoj ruci, doklatario se do kreveta, tražeći pogledom čaše koje su malo prije, dovraga, bile tamo, na stoliću.
Zatim mi se pogled sašio s njenim međunožjem. Buljio sam u međunožje kao da takvo što uopće vidim prvi put u životu. Uz to sam i bolesno disao, hroptao sam kao kakav manijak iz haustora.
Jebi me… i svrši u meni, rekla je, pokušavajući se odići s leđa kako bi me mogla, valjda, silovati. Hoću imati tvoje dijete…, fuflala je ali nikako nije uspijevala zauzeti sjedeći položaj kako bi me mogla zgrabiti za nogu i srušiti me na sebe.
Vlasta, ali ti već imaš dijete, rekao sam joj, ustuknuvši pijano prema divovskom regalu iz osamdesetih. A ja ovakav ne bih mogao ispeći ni jaje a kamoli dijete.
Moj sin je propalica, Mario… Ja hoću tvoje dijete… Ti si tako dobar, tako si nježan, pametan si i duhovit… I hoću da mi napraviš dijete, fuflala je očajnički, a odmah zatim je počela ridati na sav glas, ostavši nemoćno ležati na leđima.
Zurio sam u njene sise koje su se zibale kao valovi.
Jebote, takvo što mi nikad nitko nije rekao, čak ni mama…, pomislih te svrnuh pogled kroz prozor u noć, tu crnu pticu.
LJETO
Noći su ovdje vrele a zore naglo sviću. Uz orkestriran i nepodnošljiv pjev ptica i sunce koje mi svakog jutra eksplodira u sobi. Živim u unajmljenom potkrovlju kuće na rubu grada i sanjarim kako ću jednoga dana kupiti kamper. Često se budim prije svitanja i, ležeći u krevetu, zurim u Mjesec koji polako gubi sjaj sve dok se ne raspline kao san.
***
Ne mogu više čekati. Ako mi ne platiš do petka, morat ćeš otići, rekla je dok mi se njen pas provlačio kroz noge. Žao mi je ali i ja moram od nečega živjeti, dodala je. Zatim je naredila psu da uđe u kuću što je pas odmah i učinio.
Ostao sam zuriti u zatvorena vrata.
***
Jesam li loša osoba zato što ne volim pse?
Uzeo sam nož iz ladice, sjeo za stol.
Gle, nitko nije dužan voljeti pse ali oni su tako dragi, umiljati, zaigrani i vjerni da ne vidim niti jedan razlog zašto ih ne bi volio, rekla je.
Odvojio sam poklopac mesnog nareska od konzerve i zapiljio se u želatinastu masnoću na rubu poklopca.
Neka su no pak ih ne volim, ali ih i ne mrzim. Jednostavno ne mogu gledati kako služe svakome tko im da jesti. Svakome, makar se radilo i o svirepom zločincu. Kako zdušno čuvaju dvorišta i spremni su rastrgati svakog tko se približi ogradi. Kako bezbroj puta mogu donositi štap i tražiti još. Kako kolju mačke, jebem im mater, a cvile pred dućanima. Kako…
Jel ti sebe čuješ?, prekinula me.
Šta?
Držim nož u ruci, oštrica je usmjerena prema njenim golim grudima. Ona jede hrenovke s majonezom i paradajz i čupa pahulje iz utrobe kruha.
Prije mjesec dana si počeo raditi kod tog gazde a jučer ti je sjela plaća. Shvaćaš li o čemu govorim?
Nožem pravim križ na naresku.
Ja sam žrtva sistema, ludo. Ako radim za gazdu, to ne znači da ću mahati repom kao pas i biti sretan što mu služim.
Buntovniče moj…
***
Na stolu dvije prazne konzerve mesnog nareska, koceni babura, mrvice kruha i ružičaste fleke od paradajza na bijelom stolnjaku. Dvije prazne boce piva. Ljeto je te godine bilo stravično vruće a dani dugi i dosadni, kao smjene u knjižnici.
Kuhinjom zuje muhe, one žele piti znoj naših leđa.
Bič mahnito skače na njih.
A da se odemo osvježiti u rijeci? Sonja mi prošaputa na uho, liznuvši mi zatim bradavicu.
Njena su bedra vruća a jezik joj je vreo.
KONOPCI OD KREDE
Pokušavam ustati a sudac je pognut nada mnom, ritmično podiže ruke i odbrojava. S leđa se prevaljujem na bok pa se nekako osovim na koljena, pokušavam zgrabiti konopce no konopci su od krede.
Sedam.
Osam.
Onda samo klonem i opet zaorem nosom po podu ringa a pred očima mi plešu sučeve crne tenisice no sada smiren zaranjam u mrklinu.
Devet.
Čujem zvono i uzvike oduševljenja no nije me više briga ni za što ali i ne osjećam se poraženim.
Samo bih sanjao teglenice na Dunavu.
***
Velikim nožem režem kupus. Mlad je, mekan i razbarušen, rezanci frcaju okolo. Gle, jedan je čak odletio ravno u sudoper…
…pa odložim težak nož na hrastov stol, zapalim cigaretu, otpijem gutljaj meke šljivovice od Nesvrstanog.
Sjedim za kuhinjskim stolom i zijam kroz prozor u mrklinu vani.
Lom samo što nije počeo: vjetar mahnito mete cvjetove japanske trešnje cestom koju pretrčavaju ljudi loveći tramvaj ali koji im pred nosovima (gle!), zatvara vrata. Ljudi ljutito mašu, jedan mladić nogom opali košaru za otpatke, ali tramvaj polako odlazi, tramvaj već tone u tminu i tramvaja više nema.
U to, kako i biva, počinje liti.
Smračilo se.
Zacrnilo.
Vjetar savija kišu.
Munje paraju mrklinu u dubini te slike, tamo gdje završava grad a počinje planina.
***
Napravio sam pržolice, krumpir s kapulom i maslinovim uljem i sada režem taj mladi kupus za salatu. Prsti su mi tamnocrveni kao da sam trgao ruže. Pogledam na sat i ostanem tako zuriti u njega jer ona bi uvijek došla doma u ovo vrijeme, već s ulaznih vrata bi viknula Ljubavi, šta si danas skuhao?, pa bi se sa Bič pod rukom pojavila u kuhinji, ali premišljam bih li je nazvao, te zgrabim mobitel i, stisnutih zuba, piljim u njega pa ga ipak vratim u pletenu košaricu na stolu. A trebao bih zapravo napokon obrisati njen broj iz imenika i pomiriti se s time da su neke stvari nepovratno izgubljene – kao ključevi što su skliznuli kroz rešetke kanalizacijskog šahta, kao iznenadna smrt brata, kao moja budućnost u ovoj zemlji.
Trebao bih, ali
…samo otpuhujem dimove i zurim u oštricu noža koja mi sliči falkuši, jedrima falkuše, pa se prisjetim ljeta i kako se, sjedeći na molu, sladim kriškama lubenice i gledam brodice u lučici ispod čijih rebara spava mlađ. Kako tu mlađ hranim kukuruzom.
Radi se o jednom otoku, o jednom ljetu i o ljubavi.
Dok ona potrbuške leži na velikom, bijelom ručniku na modro obojanoj provi batane, zgurene između dva ribarska leuta i čita Kafku. Ona čita Kafku i pri tom se svako malo grohotom nasmije. Dok to čini, odlaže Dvorac na rub čamca, ali uopće ne mari za to da bi roman lako mogao završiti na dnu mora.
Strašno je lud, obožavam ga. Slušaj ovo, onoj dvojici pomoćnika što sliče jedan drugome ko jaje jajetu, zemljomjer je rekao da sliče jedan drugome kao zmije i da će ih zato obojicu zvati Artur. Ahahaha… Ajebemtimater… Ahahahahaaa…
I meni. Najjači mi je od svih tih mračnjaka, odvratio sam.
On uopće nije mračan.
Kažem, hranio sam šparove zrnima kukuruza iz konzerve, tek što bi zrno palo na površinu već bi doletio šparić, zgrabio ga i frknuo natrag pod brod, dok su se dnom pomaljale sjenke krupnih zlatulja.
Je, mračan je, ali je i strašno duhovit. Samo takvi ljudi zapravo i mogu biti istinski duhoviti. Ti mračni genijalci, rekoh.
To je istina. Treba znati razlikovati šaljivo od duhovitog, a on je bio ludo duhovit. Najluđi i najduhovitiji od svih pisaca. Odličan je, reče ona i opet uzme čitati knjigu.
Odličan pisac je onaj kojeg je nemoguće kopirati. Ona scena kad nazove dvorac ne bi li mu netko otamo rekao tko je zapravo on je vrh. Nitko mu nikad neće biti ravan, rekoh.
Potpisujem, složila se.
Bili smo okovani vrućinom, bilo je dva popodne i nigdje nikoga osim nas na tom molu nije bilo.
Samo su kobaltno plavim nebom iznad susjednog otočića spiralno jedrili supovi.
Ali naše su oči bile od soli a naša tijela od algi.
***
Dovršavam drugu polovicu crvenog kupusa.
Napokon sve istresam u porculansku zdjelu, bacam krupnu sol i mljeveni papar unutra, zalijevam to maslinovim uljem i kvasinom, te palim i drugo svjetlo.
Ono ispod viseće.
Teške kapi bubnjaju limom. Stojim uz prozor, ali vani je toliko mračno da vidim samo svoj sablasni odraz u staklu, i iza leđa mi stol, od sada, postavljen samo za mene pa spustim roletu, srušim se u stolac i dok vilicom i nožem okrećem pržolicu na velikom, bijelom tanjuru, razmišljam da sutra odem dati krv jer…
…kao da se previše krvi skupilo u meni.
PARTNERI
Hodao sam stanom i dozivao je. Zavirivao sam iza vrata soba, zavjesa, u ladice, čak sam provjerio nije li u bubnju vešmašine. Na karnišama. U ormarima. Međutim, ni kad sam odlijepio poklopac paštete od lososa, nije se pojavila.
Užasnulo me to jer obožavam je, zbog nje bih mogao učiniti sve.
Nazvao sam Sonju.
Gdje si?, viknuh u mobitel.
U čekaonici sam. Zašto?
Ne ti. Bič.
Tu je.
Gdje tu?
Tu sa mnom. Pa, isusebože, jesam ti rekla da ćemo danas ići veterinaru.
Zastao sam kod prozora i gledao kako zimska noć preobražava kolonu automobila na aveniji u dugačku neonsku cijev.
Ah, da… zaboravio sam, rekoh.
Jesi dobro?
Nešto me umara…
Imaš banane i kivi u košarici ispod viseće. Jutros sam ih kupila. Vjerojatno ti fali kalij i vitamin ce, rekla je.
Kalij…, promrmljah.
Da, kalij, šta? A mogao bi pojesti i žličicu kakao praha s medom. Ziher ti i željeza fali.
Željeza?
Tih dana se nikako nisam uspijevao koncentrirati na obične stvari. Možda sam previše čitao, možda sam previše razmišljao i pokušavao usustaviti sliku svijeta, ali istovremeno sam osjećao svu besmislenost tog napora. No to što me zaista presjeklo je scena iz dokumentarnog filma kojeg sam jučer gledao, scena u kojoj kornjačica ne veća od kutije cigareta mahnito kroči kroz pijesak u zagrljaj zastrašujućeg oceana – jednostavno sam ostao šokiran tim veličanstvenim prizorom i svi romani velikih književnika koje sam tih mjeseci čitao učinile su mi se bijednim, izvještačenim i isforsiranim izljevima obične gordosti.
***
Baš kad sam oprao suđe, oglasilo se zvono na vratima. Odvukao sam se otvoriti ih, ali čim je ušao, Fric je odmah otišao sjesti u dnevni boravak no prije nego je sjeo, stavio je ploču J.J. Calea na gramofon. Zatim mi je rekao da sjednem, kao da sam ja došao k njemu.
Sjeo sam u visoku, prastaru žutu fotelju koju je Sonja našla u oglasniku i odmah se zaljubila u nju.
Di je Sonja?, upitao me.
Kod veterinara je s Bič.
Fric je zatim zašutio, ostavši piljiti u me.
Kaj? napokon je rekao.
Molim?
Pa, hoćeš nas ponudit s nečim?
Odvukao sam se po bocu Ballantinesa i čaše. Vratio sam se u sobu i natočio nam piće.
Fric je vrtio čašu na stolu, ali usporeno, kao u ”bullet timeu”. Zatim je jednako usporenim pokretima činio to u suprotnom smjeru, zastavši napokon i zagledavši se zatim značajno u moje oči.
Reci, rekoh.
Jučer sam bio s partnerom, rekao je.
Partnerom?
Da. Bili smo i u Brckovljanima.
Nisam shvatio o čemu priča pa zapalih cigaretu. Bilo je to doba kad su neki poznati likovi s televizije javno progovorili o toj tabu temi. Govorilo se kako su ti ljudi izišli iz ormara. Kalo su se autali. Kako je to hrabro od njih. Prvi je led probio jedan simpatični voditelj kulturnih emisija i pisac koji je čak javno, na televiziji, najavio i skoro vjenčanje sa svojim dragim. Nije mi baš bilo jasno zašto sam povezao to s Fricom jer koliko znam…
Dogovorili smo sve detalje, dodao je.
Oko čega?
Oko svega. Obitelji, preseljenja i svih pojedinosti vezanih uz to.
Otpuhnuo sam dim u strop.
Koje obitelji, Fric?, prošaputah.
Obitelji nojeva, čovječe. Koji ti je kurac, pa već ti mjesec dana trubim o tom biznisu.
Sutra napokon idemo po njih na farmu glavnog uzgajivača i vozimo ih u Brckovljane kod moje bake. Baba je pristala ograditi grunt i preurediti štalu. Hajde živio, reče pa digne čašu u zrak.
TIH I PEPITA
Ona trči svako jutro. Govori mi kako je to fantastičan osjećaj. Trčati, svaki put iznova fantastičan osjećaj, trčati rano izjutra, svakoga dana, u svim godišnjim dobima. Trčati, to je tako dobro, govori ona. Riječima je to nemoguće opisati, kaže mi. Trčati, to je kao dobar seks, odmah to i opiše tim riječima. I jučer je naravno trčala. Kad se vratila, ležao sam u krevetu. Nije mi se ustajalo, nisam vidio valjan razlog za takvo što. Bila je prva nedjelja u studenom. Divan, tmuran dan. Tih i pepita. Odlučio sam čitav dan provesti u krevetu. Gledati kroz prozor pa zatim čitati knjige – Selfa, Annie Proulx, Cheevera, Dovlatova.
Zar tako jako pada?, upitao sam je kad se skroz mokra pojavila na pragu sobe.
Pa što onda?
Da ne navučeš upalu pluća. Mislim, nisi više mlada.
Nije problem, rekla je. Zatim je otresla vodu iz kose i otišla u kupaonicu.
Eh, nije.
Slušao sam kako pjeva tamo. Ubrzo je ušutjela, čuo se samo šum vode iz tuša i kapi što su bubnjale prozorskim limom.
Nebom uokvirenim prozorom proletjela je divovska ptičurina ugljičnih krila.
Poslije mi je viknula iz kupaonice: Ljubavi, jesi za nešto slatko?
Mogli bi, može slatko, govorim iz tog kreveta.
***
Dakle, štrukle. Hoćemo slane ili slatke?
Mogli bi jedne i druge, kažem dok joj milujem sisu.
Da, rekla je. Zašto ne bismo i jedne i druge? Kako sam glupa, e.
Volim te i kad si glupa, rekoh. Neka te ne brine to.
Što to? Što me voliš?
Ne. To što si ponekad glupa, prošaputah pa joj stanem sisati bradavicu.
I ja tebe volim. Naročito te volim kad si ponekad pametan, reče pa mi prisloni usne na čelo.