Piše: Aleksandar Novaković
Čučiš s pljugom u zubima, prebacio si kaput preko desne noge i čekaš. Stežeš
desnicom pištolj i moliš Boga da se ne zapuca. Iza tebe je staro skladište, ispred
tebe pustara prekrivena ugljenisanim karoserijama automobila izgorelih u
Trećem Ratu. Sivi pesak, zažareno crveno nebo, baš pred zalazak Sunca. Dosadno
je na straži i znaš, Vik ti je rekao da budeš tu, da se ne pomeraš, pet metara od
vrata. Ne prisluškuj. I da nisi gluv-gluv si!, to je prvo pravilo Organizacije. Drugo
pravilo je- krv unutra – krv napolje. A prvo se nadovezuje na drugo jer, ako se ne
praviš gluv kad treba onda ćeš početi da sumnjaš a ako počneš da sumnjaš ti ćeš
prekršiti i drugo pravilo. Sad se verovatno pitaš šta znači to drugo pravilo. Pa,
znači to da, ako želiš da postaneš član Organizacije ti moraš da nekog zvekneš.
Svako mora da ima krv na rukama ako želi da uđe. Ona ga obavezuje. A ako želi
napolje- pustićemo njegovu krv. Tako to funkcioniše. I dobro je šljakalo, dok se
nije pojavio Lari i odlučio da po drugi put izgubi porodicu.
Pazi, svi smo mi izgubili porodice. Kad smo bili balavci od dvanaest-trinaest
predali su nas u ruke Korporacije Istok. Bilo je to posle Trećeg Rata. Vik mi je
rekao da su u prošlom veku, ja jebote ne mogu to ni da pojmim, bila dva velika
rata , kao, ponestalo je svega, hrane, goriva, ljudi su se ubijali, nastao je haos a
onda su Korporacije preuzele sve. Nekima se to nije dopalo pa je izbio ustanak
koji je presatao u Treći Rat, to je bilo početkom ovog veka. Ustanak je propao,
preživeli su proterani u pustinju a jedini ustupak koji su im dali ovi iz
Korporacije Istok bio je da njihova deca, isključivo dečaci, mogu da rade za
Korporaciju i nekako prežive. Ja sam imao devet kad su me pokupili, prošao sam
kao dvanaestogodišnjak jer sam bio visok i snažan i to ti je to. Strpali su nas u
radnička odela i poslali u smrdljive fabrike a roditelji su nam pocrkali u pustinji.
Naučili su nas njihov jezik, slomili nam kičmu, isprali mozgove, vukljali ko
robove od jutra do zalaska Sunca. Ali, noć je bila naša. Jedne takve noći sam
upoznao Vika, koji je u našoj baraci slobodno govorio starim jezikom iako je to
bilo zabranjeno. Niko ga nije cinkario zbog toga. A i zašto bi kad su ga se svi
plašili. Prišao sam mu, rekao par reči kojih se još sećam. I onda je počelo. Vik je znao naš jezik, govorio ga je tečno, s blagim korporacijskim akcentom.
Objasnio mi je kako mi nismo robovi niti bilo ko nego potomci slavnog naroda
koji je nekad bio nešto. Rekao mi je da on nije Vik već Milan i pitao me za moje
ime. Nisam mogao da se setim, kaoda sam celog života bio Marti. A onda mi je,
jedne noći, u san došla majka. Bili smo u podzenom skloništu koje se treslo od
bombi. Vikala je:
– Pod sto, Nenade, pod sto!- kao da će me to neznam kako zaštititi.
Sutradan sam, baš pred spavanje, prišao Vikovom krevetu i šapnuo mu:
– Ja sam Nenad.
Vik se osmehnuo i potapšao me po ramenu.
– Dobro nam došao- rekao je na starom jeziku.
Od tog trenutka je postao moj otac a Organizacija moja porodica. Treće
pravilo Organizacije je bilo: Naše ime je sveto. Nigde se ne potpisujemo niti
spominjemo naše pravo ime. Ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke
pod tim imenom. Mi smo, za sve oko nas, Organizacija. Za nas smo Sinovi
Srbije.
Organizacija je likvidirala Boga pitaj koliko ljudi. Ja sam lično sredio trojicu:
šefa smene u fabrici na kraju grada, policajca i sudiju. Korporacija svakog
dana negde dobije po nosu. Mi ovde i naša braća raštrkana po celoj teritoriji
radimo samo jedno: ubijamo koga stignemo od onih koji drže ovaj sistem na
nogama, sve dok na kraju ne ostane samo pet članova Borda koji će se na
kraju ubiti samo da nam ne padnu šaka. Kod nas nema objašnjenja. Nema šta
ni kako. Nema pamfleta, manifesta, ničega. Totalna konspiracija. Čuli smo i da
ima nekih drugih vojnika koji se bore u ime svojih zemalja ali nas to previše
ne interesuje. Mislim, nek pobiju oni što mogu više ovih korporativaca. Mi
samo želimo da nam se vrati ono što je naše. A zahteve ćemo istaći kad se
otarasimo gazda.
Jel vidiš kako je to jednostavno? A Lari nije hteo da uradi što i svi ostali.
Jebiga, pridružio se, znao je šta se od njega očekuje a onda se popišmanio. A
zašto? Ne znam. Nikad nisam pričao s njim. Radio je u drugoj fabrici. Na
sastancima Organizacije je ćutao i sedeo u ćošku, u senci. Nisam siguran ni
kako izgleda. Rekao bih da je mršav i svetlosmeđ. Srednje visine. Neupadljiv.
Kad su ga dovukli ovde , uvezanog ko šunku, na glavi mu je bio neki crni džak tako da…Ja sam samo čuvao vrata. Nisam ga obrađivao. Znam tu dvojicu, Pita
i Kala, oni su žestoki ali nisu sadisti. Verovatno su ga drmnuli par puta da se
malo dozove pameti i propeva. Znaš, da ga razmekšaju. Kad sam se ja
prišunjao vratima razgovor je, pretpostavljam, trajao već neko vreme. Ja to
vidim ovako: Pit i Kal su odradili posao, onda su smestili Larija na neku
stolicu, vezali ga konopcem ko u nekom jeftinom krimiću, a onda je došao Vik
da ga ispita. Znam Vika, on voli da propoveda. Vidim ja kako prilazi
razbucanom Lariju i tužno ga gleda ali i pomalo ispitivački. Vik ili Milan, kako
ti drago, ima te mutne, žute oči, nikad ne znaš tačno šta je u njima. Da li je to
tvoj drugi otac ili tigar? Boga pitaj!
– …a sve zbog onog što si rekao – rekao je Lari. Glas bi mu, s vremena na
vreme, bio malo viši a onda bi se vratio u normal. Nije mogao da ga
kontroliše. Zvučao je ko da je maločas ušao u pubertet.
– Kad pričamo onda pričamo samo na našem starom jeziku – odgovorio je
Vik onim svojim dubokim, finim glasom s kojim bi obrlatio sve oko njega
za sekund.
– Nije bitno na kom jeziku pričamo već o čemu govorimo.
– Da se vratimo na našu temu: Šta sam ja to rekao što te navelo da izdaš
Organizaciju?
– Zatrćemo ih, tako si rekao. Uradićemo im ono što su i oni nama. Ali, mi
nećemo ponoviti njihovu grešku. Obavićemo posao do kraja.
– Pa, šta je tu sporno?- upitao je Vik podsmešljivim glasom.
– A onda ćemo vratiti nazad naše zemlje koje su se kupale u tri mora i svi
koji nisu naši moraće da odu. Samo oni naše krvi mogu da žive na našem
tlu. Tako si rekao.
– Još ne vidim kako…
– Čak i da poverujem u to da treba da utamanimo sve oko sebe i da
krenemo s tobom u obećanu zemlju i pobijemo tamo još jednu gomilu
ljudi biću samo muškarac okružen muškarcima. Da bi živeli na tom tlu mi
moramo da imamo porodice. Žene. Ne postoje žene koje pripadaju našem
narodu. Bar mi ne znamo za njih. Žene “naše krvi” da bi “naš narod” bio
“čist”.
– Naći ćemo žene koje nisu naše i onda ćemo podizati decu u našem duhu.- Dakle, ti ćeš od majke oteti dete da bi ga vaspitavao kako ti hoćeš?
– Neću oteti. Samo ću ga vaspitavati uz njenu pomoć.
– Ali će tvoja biti zadnja. Dakle, ti ćeš ga, u neku ruku, oteti od majke i
napraviti od njega drugog sebe da bi on napravio drugog sebe s nekom
nesrećnicom i tako dalje i tako dalje.
– Tako svet funkcioniše.
– Ne moj svet.
– KOJI TVOJ SVET, IDOTE?!- zaurlao je Vik- Ne postoji TVOJ svet, ne postoji
ništa tvoje! Sve ti je oteto! A onda sam ti JA dao porodicu!” JA sam ti dao
smisao! I ti si MENE izdao! MENE! Umesto da se boriš da vratiš šta je tvoje
ti mi kukaš, smrdljiva izdajice! Napadaš NAŠU svetu ideju zbog čega? Zbog
toga što nećeš da pogledaš istini u oči: ti si kukavica koja se plaši borbe!
Pizdo!
– Nisam hteo da pucam u trudnu ženu i zato sam pizda?
– Ta trudna žena je šefica smene koja je poslala deset radnika na vešala jer
nisu ispunili normu. Šta ti misliš, da je ovo neka viteška bajka? Udario
junak na junaka? Ne, ovo je govna, krv, potuljenost, prevejanost, kurvanje
i planiranje! A šta bi ti? Da sačekamo da rodi malo kopile pa da je onda
zvekneš!?
Nastupio je tajac a onda sam čuo dva-tri tupa, vezana udarca u telo.
-Ne, Pit, pusti ga!- povikao je Vik. Da,to liči na Pita. Uvek mi je delovao kao
neko ko je miran ali osećaš da će pući kad dođe stani-pani.
– Hajde ,reci, šta si čitao? Ko ti je isprao glavu tim sranjima?
– Niko. Ja ne čitam. Samo sam razmišljao i…
– I to ti je samo palo na pamet? I još očekuješ da ti verujem?! Tupšasti,
mutavi lik sam smislio sve ovo? Hajde, reci mi pa te Pit više neće tući. Ko
je još s tobom?
– Ti ne shvataš? Svako zna da je ova priča bajka. Svako od ljudi koji su
ovde i svako ko je član Organizacije.
– PA ,ŠTO ONDA NE URADE NEŠTO?
– Plaše te se. Da, više nego od smrti i više nego od žbirova Korporacije i
njihovih vešala. Oni imaju dva zla oca – jednog koji ih ujutru tera u fabriku
i drugog, koji ih noću pohodi kao najgora mora.- Ti bi radije da budeš rob?!
– Ja bih radije da odem odavde i izaberem svoju bitku.
– Izabraćeš bitku da bi iz nje pobegao. Slušaj, dečko, ja nemam više
vremena za gubljenje. Pitaću te samo još jednom: ko te nagovorio da
odbiješ naređenje?
– Niko. Moja savest.
– Okej. Onda ću ti saopštiti da te, u ime Sinova Srbije, osuđujem na smrtnu
kaznu zbog izdaje. Kazna će biti izvršena u zoru. Služio si Korporaciji i
zato ćeš, s obzirom da oni vole taj način egzekucije, biti obešen. I još
nešto: ovo radim potpuno čiste savesti. Imaš li nešto da kažeš?
– Šta?
– Recimo imena onih koji su te zavrbovali.
– Ne. Mogu da kažem samo jedno: i Organizacija i Korporacija veruju da
ljudi ne mogu da misle za sebe, da im je potreban neko da im sipa
probrano znanje u glavu i zato ćete propasti i vi i Korporacija.
– Heheh, duhovito. Zbogom, dečko.
Začuo sam teške Vikove korake i hitro potrčao ka mestu na kojem sam bio
na početku ove priče. Metalna vrata su se otvorila uz prigušenu škripu.
Vik mi je prišao s leđa i potapšao me po ramenu. Setio sam se našeg
upoznavanja u baraci.
– Imaš upaljač?- rekao je . Okrenuo sam se prema njemu i zapalio mu
cigaretu. Njegovo izduženo, koščato lice je bilo mirno dok se vetar igrao s
dugim crnim vlasima prošaranim sedim.
– Ostaćeš ovde do zore a onda..Pobrini se za sve. Reći će ti Kal šta da uradiš.
– Dobro.
Pogledao me je pomalo odsutno. Kao da gleda kroz mene a ne u mene.
Pucnuo je prstima a usta su mu se razvukla u osmeh.
– A da, setio sam se! Još jedna stvar: kad obavite sve uzmi ulje i podmaži
vrata. Te šarke baš jezivo škripe.