Beth II
Piše: Rade Jarak
Pokušat ćemo ući dublje unutar Bethine psihe, pokušat ćemo što bolje utvrditi njenu unutarnju konfiguraciju i topiku, opisati još neke događaje koji su nanijeli dodatnu štetu njzinoj osjećajnosti i poimanju svijeta. Dva su mladića imala značajno mjesto u njezinom unutarnjem životu. Obojica su nosila časničku uniformu, te možemo pretpostaviti da je za Beth uniforma bila jako važna, ona joj je obećavala sigurnost, stabilnost i slobodu. Na neki način bila je metafora nestale očinske figure. Međutim, i tu se sudbina ponovno poigrala s Beth. Obojica su bila podjednako značajna, ali sasvim na različite načine. Prvi od te dvojice famoznih švalera, koji je očito bio bolja “prilika” i mišljenja sam da je Beth tu više zagrizla, zvao se Matt Gordon i bio je bojnik ratnog zrakoplovstva koji je u to vrijeme služio z jugoistočnoj Aziji, kao pilot u borbenoj eskadrili “Letećih tigrova”, u odredu CBI (China, Burma, India). Istaknuti borbeni as, s pet potvrđenih rušenja neprijateljskih zrakoplova i nekoliko ordena. Međutim, poginuo je u padu zrakoplova pred sam kraj rata, srušio se 10. kolovoza 1945 (inače bomba na Nagasaki bačena je samo jedan dan ranije, 9. kolovoza). Vidimo ga na fotografiji skupa s Beth u nekom finom restoranu, plavokos, širokog čela i u stranu počešljane kose, blista u časničkoj uniformi s ordenjem. Jak i muževan (isturene, malo kvrgave, karakterne brade, ušiju krupnih i klempavih) i jasnog pogleda. Na lijevoj ruci nosi sat i veliki prsten, čini se da je pečatnjak. Ruku drži na stolu, šaku je blago savio unatrag, jer drži Bethinu desnu ruku – prsti su im isprepleteni. Ona je svoju drugu ruku blago položila na njegovo zapešće i podlakticu. Svoju desnu ruku Matt je pružio na stol, između kažiprsta i srednjaka drži neupaljenu cigaretu (čini se s bijelim filterom), onako opušteno, skoro frajerski. Beth sjedi uz njega položivši svoju ruku na njegovu podlaktiucu, gracioznim i polusvjesnim, a nježnim pokretom, koju me podsjeća na neku imaginarnu sliku Boticelijevih žena, a nosi cvijet na reveru iznad ne predubokog dekoltea i crnu vrpcu (vjerojatno svilenu) oko vrata. Beth ima zalizanu kosu što ističe njezino široko ispupčeno čelo. Kosa joj je zalizana unazad, s dvije male kike koje joj kosu pri tjemenu podižu dodatno u vis, što je očito bila moderna frizura tijekom četrdesetih godina.
Fotografija je možda snimljena čak one večeri kad su se upoznali, na Staru godinu 1944. – ili možda koji dan kasnije, tijekom 1945. Sve u svemu, Matt Gordon se uskoro vratio u svoju borbenu eskadrilu, na bojište jugoistočne Azije, gdje će nesretno poginuti, kada je rat praktički već bio skoro gotov. Sudbina je bila okrutna, Bethin otac je izvršio “samoubojstvo” za vrijeme ekonomske krize, a “zaručnik” joj je poginuo na samom kraju rata.
Ne želim prebrzo donositi zaključke s naknadnom pameću (u engleskom postoji jako lijepa riječ za naknadnu pamet hindsight). Već ću se pokušati zadržati u ovom trenutku, u trenutku fotografije, i shvatiti pravu poruku koju fotografija šalje, poruku jedinstvenog trenutka zabilježenog objektivom, pa bila ona istinita ili ne. Trenutak sreće, namještene ili ne, dvoje mladih, možda budućih zaručnika. Premda je Gordonova majka nekoliko godina kasnije, nakon tragedije koja se dogodila Beth, izjavila za medije da Beth i njezin sin nikada nisu bili zaručeni. Beth je kasnije razvila priču da je ona u stvari ratna udovica, te je tome njezina mašta pridonijela detalj da je imala i dijete koje je umrlo pri porodu.
Osobina je fotografije, napisala je jednom prilikom Susan Sontag, da prikaže istinu jednog određenog trenutka izgubljenog u vremenu, da pokušao interpretirati njegovu istinu.
Nepredviđeno sam se zadržao na ovoj fotografiji, možda sam želio biti malo, bar malo skupa s Beth, u jednom dijelu života koji joj nije bio toliko nesretan, tužan i bolan. Možda ona i Matt Gordon sjede na verandi svoje kuće, ispijaju neko osvježavajuće piće i gledaju večernje nebo.
Drugi njezin dečko zvao se Joseph Gordon Fickling (u opširnoj literaturi o Beth uglavnom je poznat kao Gordon Fickling). On je, možemo reći unatoč ranom prekidu veze, ostao s Beth do kraja. Bio je takvog karaktera da je ostao slab na nju, kao prijatelj, kao netko tko je razumije i pokušava je podržeati u njezinim životnim planovima, nesebično i u „ime stare ljubavi“. Često joj je plaćao smještaj po hotelima i slao novce.
Beth se upoznala s Gordonom Ficklingom nakon što ju je policija vratila iz Kalifornije nazad u Medford, Massachussets, odakle je vrlo brzo – zbog zdravstvenih razloga – odlepršala ponovo na Floridu. Zbilo se to u rujnu 1944. Oni su prohodali, ali su ubrzo prekinuli, a Gordon Fickling se vratio na bojište. Beth je nastavila s izlascima i na Staru godinu 1944. upoznala je Matta Gordona.
Joseph Gordon Fickling. Ovaj mladi zrakoplovni potpukovnik (nije bilo ništa čudno da u vrijeme rata tako mladi ljudi stiču visoke činove), koji je služio na bombarderu B-24, bio je mršaviji i vitkiji od majora Matta Gordona, na njegovoj najuspjelijoj fotogafiji vidimo ga zalizana (tamnosmeđe kose), gotovo da izgleda kao neki filmski glumac. U usporedbi karaktera ovo dvoje ljubavnika, prosudba je izgrađena na osnovi fotografija, ali i nježnih pisama Josepha Gordona Ficklinga, i ne mora biti točna, mogli bi ih okarakterizirati u dvije riječi. Major Matt Gordon – razbijač; a potpukovnik Joseph Gordon Fickling – intelektualac.
Dakle, nakon tragične pogibije Matta Gordona u kolovoztu 1944, Beth se ponovo počinje dopisivati s Ficklingom. Odlučila se vratiti u Kaliforniju, jer je napunila 21 godinu i više nema nikakve zakonske prepreke za povratak, te se sastaje s Ficklingom na polovici puta, u Chicagu.
Više joj zakon ništa ne priječi, sada je i službeno punoljetna i vraća se u Kaliforniju da njezini snovi konačno postanu stvarni. Po treći put kreće na putovanje s kraja na kraj kontinetna, ovaj put sretna i puna nade. Pretpostavimo da je u Chicagu od Ficlinga dobila određenu svotu, kao „poguranac“, dok se ne snađe i ne pronađe posao kao model, manekenka, dok ne dospije na covere časopisa i zakuca na vrata glasovitih filmskih studija. Fickling ju je obećao uskoro posjetiti u Kaliforniji. Beth nastavlja put prema zapadnoj obali vesela i lelujava, raspoložena za nova poznanstva. Tako u Indianapolisu usput upoznaje nekog mladića, s kojim se na brzinu slika, najvjerojatnije u kolodvorskoj automat kabini za izradu brzih fotografija. Kasnije je taj mladić idetificiran i pridodan nizu čudnih likova ove tužne priče.
Inače, poznato je za Bethin životni stil da je skoro svakodnevno upoznavala mnoge ljude. Među njezinim predmetima koje je posthumno poslao Osvetnnik Crne Dalije uredništvu Los Angeles Examinera nalazio se i mali kožni rokovnik sa sedamdeset i pet imena i brojevima telefona (pitanje je da li su svi ti kontakti bili zaista njezini, ili su neki od njih bili kontakti njezinog “dobročinitelja” i stanodavca Marka Hansena).
Dakle, pitanje uspjeha bilo je samo pitanje vremena. Trebalo je proći neko vrijeme, ne predugo, adaptacije na Kaliforniju i sklapanja novih poznanstava, a onda ju je čekao život, bogata i uspješna karijera. Avantura je bila u tome.
Sada bi trebalo izvući nekakve zaključke. Mišljenja su podijeljena i oprečna. Jedan dio komentatora misli da se radilo o najobičnijem eskortu i prostituciji, ali to je uglavnom mišljenje žute štampe i senzacionalističkih medija. Većina ozbiljnih analitičara smatra da se radilo o naivnim snovima i smicalicama mlade djevojke prepuštene samoj sebi u okrutnom svijetu poslijeratne Kalifornije.