Piše: Rade Jarak
Uredništvu novina Los Angeles Examiner, 25. siječnja 1947, deset dana nakon pronalaska tijela, stigao je paket sa stvarima koje su pripadale Elizabeth Short i anonimnim pismom. Pošiljatelj se predstavio kao “Avenger of Black Dahlia” (Osvetnik Crne Dalije). U stvari paket adresiran na L. A. Examiner stigao je na poštu gdje ga je policija otvorila u prisustvu novinara (prethodno je nepoznati muškarac nazvao glavnog urednika i rekao mu da će uskoro dobiti paket “s novim materijalima u slučaju Crne Dalije, jer su dosad jako dobro pokrivali slučaj”).
Paket je sadržavao razne dokumente i predmete. Unutra su bili: Elizabethin rodni list, njezina kartica socijalnog osiguranja, dvije priznanice za torbe i jednu kutiju za šešire podignute s garderobe na Greyhound autobusnoj stanici, telegramska priznanica za paket sa željeznice, razne vizit karte, osobne fotografije; i na poslijetku – mali kožni telefonski adresar, koji je sadržavao sedamdeset i pet telefonskih brojeva i imena (s tim da su neke stranice bile istrgnute). Na kožnim koricama bila je ugravirana godina 1937, a ispod ime Bethinog “dobročinitelja” i povremenog poslodavca, vlasnika noćnog kluba Florentine Gardens, Marka Hansena.
Sve zajedno, svi predmeti i papiri bili su natopljeni benzinom, u namjeri da se unište otisci prstiju (ipak su našli djelomične, razmazane tragove nekog otiska). Negdje sam naišao na interesantan podatak da je u ono vrijeme benzin bio nešto drugačijega sastava te da se stavljao i na kosu, za oblikovanje frizure, te da se navodno čak i pile moglo ispeći u benzinu.
No vratimo se na adresar koji je sadržavao sedamdeset i pet kontakata. Ovdje postoji jedna dilema, jedna razlika koja može biti vrlo bitna. Naime, isprva sam shvatio da je to bio adresar, kao što na koricama piše, Marka Hansena, te da je Beth uzela njegov prazni adreasr u koji je upisivala brojeve svojih kontakata, date for dinner guysa, muškaraca s kojima se nalazila da je izvedu vani i plate večeru ili, eventualno, samo bijelu kavu. Shvatio sam da joj ga je Mark Hansen možda poklonio, ili ga je ona sama uzela. Ili je čak ukrala prazan adresar, ili jedan od praznih adresara koji su Hansenu očito bili višak. To mi se činilo logično. Međutim pojavila se druga informacija, u drugim također prilično relevantnim izvorima, da je to u stvari bio originalni, integralni Hansenov adresar, koji mu je Beth nesumnjivo ukrala – jer pretpostavljam da je Hansen doznao da ga je ona uzela sigurno bi je izbacio iz stana (jer je to bio uradio i za manje sitnice – naime već ju je jednom bio izbacio iz stana zbog svađe s drugom djevojkom, ali se Beth ipak kasnije vratila.).
Dakle, teoretski postoje samo tri moguće varijante oko imena upisanih u adresar. Prva mogućnost: Beth je od Marka Hansena dobila ili uzela prazan adresar, te su svi upisani kontakti, njezini kontakti i ona ih je sve osobno upisala. U tom slučaju nedostaju samo oni istrgnuti listovi.
Druga mogućnost: Adresar je pripadao Marku Hansenu i Beth mu ga je ukrala. Sve kontakte upisao je Mark Hansen. Zašto bi uzela njegov adresar? Vjerojatno zbog njegovih kontakata, ili zbog određenih kontakata kojima se možda namjeravala javiti u svrhu dobivanja poslova: modelinga, reklama, ili čak i filma. Premda, što dublje ulazim u slučaj sve sam manje sklon vjerovati da je Beth imala ozbiljnu namjeru uspjeti na filmu. Sve mi se više čini da je to bio samo plod njezine mašte, njezino fantaziranje na javi, još jedan izgovor, a ne vjerujem da je puno poduzimala po tom pitanju, ili da je uopće došla u priliku da nešto poduzme.
Te postoji i treća mogućnost: Adresar je Hansenov, njegovi su i kontakti, Beth mu ga je ukrala, ali je uz njegove kontakte upisivala kasnije i neke svoje nove kontakte.
U prvom slučaju rukopis je samo Bethin, te su i kontakti samo njeni. U drugom slučaju rukopis je samo Hansenov te su i kontakti samo njegovi. A u trećem slučaju rukopis je i Bethin i Hansenov, te su kontakti i Bethini i Hansenovi.
(Naravno, uz onih nekoliko istrgnutih, nedostajućih stranica, koje je mogao istrgnuti Hansen, Beth, Bethin ubojica, ili netko četvrti. Osobno mislim da je posrijedi druga ili treća varijanta, jer kad sam postavio vremensku crtu Bethinog boravka u Los Angelesu, shvatio sam da je ona imala adresar jedva nekih sedamdesetak dana, te da je vrlo teško mogla upisati toliko kontakata u tako kratkom vremenu.)
Ovo bi moglo biti važno sa stanovišta policijske istrage. Detektivi su naravno detaljno “pročešljali” svih sedamdeset i pet imena i, navodno, nisu našli ništa ozbiljno. Vrlo je vjerojatno da su upravo one istrgnute stranice mogle sadržavati neko ime, ime samog ubojice ili nekoga tko poznaje ubojicu.
Ukoliko je kontakte upisivala samo Beth, to nema pomoći, ona je tajnu odnijela sa sobom. Međutim, ukoliko je kontakte upisivao Hansen, ili miješano i Beth i Hansen, onda se Hansenu moglo postaviti otprilike ovakvo pitanje: Mark, pokušajte se prisjetiti koja imena u vašem adresaru nedostaju?
Dakle, Mark Hansen se mogao prisjetiti, ukoliko je on upisivao kontakte, koja imena nedostaju. To se moglo napraviti pukim čitanjem kontakata, te bi se Hansen već možda na prvu prisjetio, putem asocijacija, imena kontakata koje je možda zapisao a nema ih unutra.
Na to sam mislio kad sam spomenuo dilemu oko adresara.
(U trećoj varijanti, Beth je dopisala nekoliko imena u adresar, pored onih koje je već upisao Hansen, a tu je Beth na primjer upisala i ime ubojice, te ga je ubojica istrgnuo i vratio adresar. U tom slučaju Hansen ne bi mogao znati da baš to ime nedostaje.)
Čak sam sklon vjerovati da je bilo tako. Isprva sam mislio da je Beth uzela prazan adresar, ali zašto bi Hansen držao u kući prazan adresar star skoro deset godina (prisjetimo se, na koricama stoji ugravirana godina 1937.), vrlo je logično da je to bio njegov originalni adresar koji je Beth iz nekog razloga ukrala, te je Mark Hansen od 1937. do 1946. u njega upisao sedamdeset i pet imena, plus još ona imena koja nedostaju na istrgnutim stranicama. Dakle, možemo pretpostaviti da je to bio njegov adresar skoro punih deset godina. A kao što sam već rekao, teško mi je pretpostaviti da je Beth u tako kratkom vremenu mogla upisati baš sva imena.
Dvostruko značenje postupaka. Možemo se zapitati zašto je ubojica – ako se radi o samo jednoj osobi – jako pazio da ukloni sve eventualne dokaze pa je čak sve predmete zalio benzinom u svrhu otklanjanja otisaka prstiju, a istovremeno je javno izložio tijelo i poslao novinama Bethine stvari. Čak nije direktno izazvao policiju, nego je prvo nazvao novine. Jedini mogući odgovor je da nije odolio želji za dodatnim publicitetom.
Mogao je jednostavno baciti njezine stvari na neko nepoznato mjesto, u smeće na primjer, ili ih zapaliti. Mogao je na primjer skloniti samo adresar. Dakle, očito mu slanje adresara nije predstavljalo nikakvu opasnost. Zašto bi se inače izlagao tolikom riziku. Čak je možda adresar poslan s namjerom da unese dodatnu zbrku u policijsku istragu, ukoliko ubojica nije imao nikakve veze s njim.
Ovo sve stoji ukoliko je ubojica samo jedna osoba.
Ako se ipak radi o više osoba umiješanih u ubojstvo, onda bi se na taj način mogla objasniti višeznačnost i kontradiktornost nekih postupaka. Ali o tome ćemo pričati kasnije.
Zanima me da li se taj čuveni adresar nalazi još uvijek među zaštićenim dokaznim materijalom koji čuva LAPD. Znam da su mnogi materijali iz slučaja s vremenom “dobili noge” i nestali. Iz raznih razloga, možda – ali samo možda – zbog uklanjanja dokaza, a možda i zbog iznimne popularnosti slučaja, pa su mnogi uzimali ponešto kao suvenire. Ukoliko se adresar još uvijek nalazi među dokazima možda bi se mogla uraditi DNK analiza, koja bi mogla dati određene rezultate. Jer, pretpostavljam, u siječnju 1947. nitko nije imao pojma o dnk metodologiji, a adresar je vjerojatno pažljivo čuvan i s njim je manipulirano u rukavicama, da ne bi ostali nepotrebni otisci prstiju. Tako da, tko zna, možda bi ga trebalo podvrgnuti dna analizi, pogotovo jer se radi o tako notornom slučaju. Moguće je da su to već uradili, ali ja, eto, još nisam doznao.