Bilješka, odabir i prepjev s napuljskoga na standardni hrvatski : Suzana Glavaš
Totò, umjetnički pseudonim Antonia De Curtisa (rođen 1898. u pučkoj četvrti Stella u Napulju, preminuo u Rimu 1967., sahranjen u Napulju na groblju Capodichino) bio je slavni talijanski kazališni i televizijski glumac, komediograf, pjesnik i scenarist. Počinje glumiti vrlo mlad u malim perifernim kazalištima, a repertorij su mu isprva bile imitacije i makjete. Glumio je u stotinjak filmova, a za ulogu u Pasolinijevom filmu Uccellacci e uccellini (Ptičurine i ptičice) dobio je 1966. talijansku filmsku nagradu Nastro D’Argento i specijalno priznanje na filmskom festivalu u Cannesu. Proslavio se i kao kompozitor i autor teksta poznate napuljske pjesme Malafemmena (Zla žena).
Bio je veliki umjetnički talent na svakom polju djelovanja i veliki dobročinitelj te nikad, osim kroz autoironiju, nije isticao svoje plemenito porijeklo. Svojom karizmom i glumačkom genijalnošću osvajao je publiku u mnogim nezaboravnim filmovima koji su dio povijesti talijanske kinematografije.
Antonio De Curtis, poznat kao Totò, jedan je od simbola grada Napulja i autentičan izraz naravi napuljskoga življa.
Njegova najpoznatija pjesma na (tada) napuljskom narječju, danas priznatom kao jeziku, ‘A livella, nastala je 1964. godine i prevedena je na mnoga talijanska narječja i na dosta svjetskih jezika, od grčkog i latinskog do engleskog i njemačkog, nizozemskog i francuskog, na primjer, ali nikada do sada i na hrvatski jezik. Stoga bi iza ovog apsolutno prvog prijevoda na naš standardni jezik bilo poželjno očekivati i adaptacije na neka hrvatska narječja.
Ovim prilogom, priređenim za Dan mrtvih, prisjećamo se i jednog Totòovog nezaboravnog citata:
“Na mojoj sahrani bit će lijepo jer će biti puno riječi […], otkrit će me kao velikoga glumca: stoga što je ovo predivna zemlja u kojoj, da biste za nešto bili priznati, valja umrijeti.”
Suzana Glavaš
POVODOM DANA MRTVIH
‘A LIVELLA
https://www.ictito.edu.it/attachments/article/548/A%20LIVELLA.pdf
VASERVAGA-LIBELA-RAZULJA
Svake godine, drugog studenoga, običaj je
za Dan mrtvih obilazit Groblja,
svatko svome pokojniku počast odati,
svatko o tom treba razmišljati.
Svake godine, redovito, na taj dan
na tu tužnu i žalobnu obljetnicu
i ja onamo idem i cvijećem ukrašavam
mramorno grobno mjesto za tetu Vincenticu.
Ove godine doživio sam pravu pustolovinu…
nakon što sam bio obavio tu turobnu posjetu,
Gospe moja, sjetim li se toga, protrnem sav!
no brzo sam k sebi doš’o ohrabren kao lav.
Bilo je to ovako, čujte i počujte:
bližio se sat zatvaranja groblja,
i ja sam lakim korakom hodao prema izlazu
bacivši pogled na ponekog preminuloga.
«OVDJE POČIVA U MIRU PLEMENITI MARKIZ
VLASTODRŽAC ROVIGA I BELLUNA
SMIONI JUNAK TISUĆE PODVIGA
UMRO 11. SVIBNJA LJETA GOSPODNJEGA TRIDESETTREĆEGA».
Grb i kruna povrh svega…
…ispod svježeg križa od voštanica,
tri cvjetna vijenca s žalujućim potpisnicima
tanke i debele svijeće i šesta trajnožareća.
Tik uz sâm grob tog gospodina
majušni grobek jedan,
zapušten, bez ijednog cvijetka,
u spomen mu samo križić bijedan.
Na križu jedva se pročitat moglo
“Esposito Gennaro – smetlar”:
gledajuć ga baš mi se nekako smilovao
taj mrtvac što je bez svijećice počivao.
«Takav je život!», pomislih u sebi…
tko je im’o puno a tko nije im’o ništa!
Taj jadničak jel’ zaboga mog’o očekivat
da će i na drugom svijetu bit siromah?
I dok mi se misao uzvrtjela oko toga,
samo što nije bila otkucala ponoć,
ostadoh ja tako zarobljenik zaključanog groblja
premro od straha… u svijeće pogleda uprtoga.
Kad odjednom, koga li to spazih u daljini?
Dvije sjene idu prema meni…
Pomislih: «Ovdje mi je stvarno nešto čudno…
budan li sam, spavam il’ to samo radi mašta?»
Al’ kakva mašta: bio je to Markiz,
s cilindrom, i štapom i zaogrnut plaštom;
onaj drugi s njim s nekom ružnom alatkom,
sav smrdljiv s metlom kroči prolazom.
A taj je zasigurno don Gennaro,
sirotinja mrtva, smetlar pravi,
Al’ meni sad tu ništa nije jasno,
mrtvi su a vraćaju se tako kasno?
Bili su već negdje blizu mene
kad Markiz iznenada zaustavi korak,
okrene se i, polako polako, sasvim miran,
obrati se don Gennaru s: «Mladiću jedan!”
Od Vas bih htio čuti, smrdljivče bijedni,
s kojom ste smjelošću i kako ste se usudili
dati se sahraniti, na moju sramotu,
pokraj mene koji sam plemeniti?!
Stalež je stalež i valja ga poštivati,
al’ Vi ste izgubili smisao i mjeru;
Vaš leš je valjalo, dakako, ukopati,
al’ sahraniti ga gdje smeće odlažu!
Ja trpjeti to više ne mogu
počivati tu pored Vas u grobu.
Pronađite si, dakle, odmah neku grabu
među sebi sličnima, srodno svome rodu».
«Gospodine Markiže, nije moja krivnja,
ne bih ja Vama takvu nepravdu nanio;
moja je žena počinila tu glupost,
a ja što sam mog’o kad sam mrtav bio?
Da živ sam rado bih Vam udovoljio,
uzeo bih kutijicu s ove četiri kosti,
i baš sada, ovdje, u ovome času
sam sebe bih položio u neku drugu grabu».
«Pa što onda čekaš, ti stvore podli,
da pobjesnim što najviše mogu?
Da nisam od plemićkoga roda
već bih bio upotrijebio svu snagu!»
«Pokaži mi onda, daj, iskaži tu snagu…
Istini za pravo, Markiže, dosta mi je više
tebe slušat… a ako izgubim strpljenje,
zaboravit ću da sam mrtav i prebit ću te!
Ta što ti sebi umišljaš da jesi, božanstvo neko?
Tu unutra, hoćeš li već jednom shvatit da svi smo isti?
Mrtav si ti i mrtav sam ja baš isto tako,
i ti i ja k’o od majke rođeni».
«Smrdljivo prase! Kako se usuđuješ
uspoređivat sa mnom koji sam porijekla
slavna, plemenita i savršena,
takvog da zavist pobuđuje i samim Kraljevima?»
«Ti si tu za Božić, za Uskrs i za Uzašće!!!
Hoćeš li si već jednom utuvit u glavu, u taj svoj mozak
da još si samo rob te svoje bolesne mašte?
Smrt znaš li što je? Obična razulja:
i kralj, i državni tužilac, svaki velik čovjek
kad pređe ovu ogradu svjestan postaje
da sve je izgubio, život je za poimenične titule.
Zar tebi to još uvijek bistro nije?
Stoga, poslušaj me dobro, ne buni se više,
podnašaj me blizu, što te briga za to?
Izmišljotine su to samo za žive ljude:
mi ozbiljna smo čeljad… mi smrti smo žrtve!»