Jaroslav Seifert
Hrvanje s anđelom (1979)
Bogzna tko je prvi prizvao
tu tmurnu sliku
i progovorio o mrtvima
kao o živim sjenama
što lutaju među nama.
A te sjene naprosto tu jesu,
ne može ih se ne vidjeti.
Cijeloga života oko mene se okuplja
poveća družina.
Ali ja sam taj koji među njima
luta.
Mračne su
……………. i šute u taktu
s mojom šutnjom,
dok se predvečer smrkava
a ja sam sȃm.
Tek časomice zadrže moju ruku s perom
ako bih bio u krivu,
i odagnaju zlu misao,
što mori.
Neke su kalne
i izblijedjele,
već mi se rasplinjuju u nedogledu.
Tek jedna sjena ostaje ružičasta
i plače.
U životu svakog čovjeka
dođe čas,
kada mu se neslućeno smrači pred očima
i očajnički čezne obgrliti
glavu ozarenu osmijehom.
Srce pak žudi biti vezano
uz drugo srce,
makar i dubokim šavovima,
dok usta ne žele više
doli prisloniti se uz mjesto,
gdje je Paladi Ateni sletio
ponoćni gavran,
doletjevši nepozvan u pohode
melankoličnom pjesniku.
To se zove ljubav.
………… Pa neka bude!
Valjda to uistinu i jest.
Ali malokad je dugoga vijeka
ili čak do kraja, do smrti,
kao što to biva u labudova.
Često se ljubavi izmjenjuju
poput boja karata u ruci.
Katkad je to samo treptaj slasti,
češće duboka, gorka bol.
Ponekad samo pregršt suza i uzdaha.
Ne jednom i dosada.
…………………… Od svega najtužnija.
Svojedobno sam viđao
……………………… ružičastu sjenu.
Stajala je pred kućom
čije je pročelje okrenuto
prema praškom kolodvoru,
vječno obavijenom dimom.
Sjedili smo ondje kraj prozora.
Držao sam njezine krhke ruke
i govorio o ljubavi.
………………… To dobro umijem!
Već je odavno mrtva.
Crvena su svjetla treperila
tik uz tračnice.
Kada je tek lagašno zapuhnuo vjetar
i u hipu razmaknuo sivu koprenu,
tračnice su zatreperile
poput struna gorostasnog klavira.
Časomice bi odjeknuli zvižduci pare
i soptanje lokomotiva,
što su s prljavih perona odvozile
uboge ljudske čežnje
na sve konce svijeta.
Katkad su odvozile i mrtve.
Vraćali su se svojim domovima
i svojim grobljima.
Sada već znam zašto toliko boli
kada se otrgne ruka od ruke,
usta od usta,
kada popucaju šavovi
i željezničar zalupi
posljednja vrata vagona.
Ljubav je vječno hrvanje s anđelom.
Od jutra do mraka.
………………… I bez milosti.
Takmac je često jači.
Jao onome
………………… tko ne spozna
da njegov anđeo nema krila
i ne blagoslivlja.
Jaroslav Seifert (1901. – 1986.) jedan je od najvažnijih čeških pjesnika 20. stoljeća i jedini češki dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1984). Bio je jedan od osnivača avangardnog umjetničkog udruženja Devětsil, no s godinama se udaljavao od revolucionarnih ideala i sve više okretao intimnoj lirici, ljubavi, uspomenama i neumitnoj prolaznosti života. Prag, grad njegova djetinjstva, ostao je trajnim nadahnućem njegova pjesništva.
Njegov život obilježili su ratovi, politički prevrati i sukobi s komunističkim režimom. Godine 1929. napustio je Komunističku partiju, javno je osudio sovjetsku invaziju na Čehoslovačku 1968., a bio je i jedan od prvih potpisnika Povelje 77, inicijative koja se protivila kršenju ljudskih prava pod komunističkim režimom.
S češkog prevela i napisala popratnu bilješku: Mateja Pavlic
Ilustracija: František Kupka, San