Autor: Guido Celli
Bilješka, odabir i prijevod : Suzana Glavaš
Guido Celli, pjesnik i performer, rođen je u Rimu 1979. godine. Isprva je radio kao boksač, izbacivač iz diska, čistač, fizički radnik, magaziner, a trenutno je slobodni umjetnik. Piše i objavljuje poeme, izvodi ih diljem Italije kroz performanse glasom i tijelom, uređuje videoclipove, snima i producira glazbu. Od njegove originalne i već obilate objavljene pjesničke produkcije valja istaknuti zbirke: Tutte le cose con frutta (Sve stvari s voćem, Rim 2008., Pragerleben (Anguillara 2009.), Era solo un ragazzo (Bio je samo dječak, Rim, 2019.), Desiderio. Excerpta (Želja. Excerpta, Catania 2019), Le spalle d’oro (Zlatna ramena, Campobasso 2020.), Madre Materno (Majka Majčinsko, Rim 2020), M’ha detto Rachele (Rekla mi je Rahela, 2020), Specchio Sorella (Zrcalo Sestra, Rim 2021), Camera d’Oriente (Soba na Istoku, Rim 2021). S radijskim uredništvom Caterpillar postavlja na scenu kazališno uprizorenje Era solo un ragazzo (Per una pedagogia dei padri in poema) / Bio je samo dječak (Za pedagogiju očeva u spjevu), te kazališne predstave Sem Plumas – Poesia carnale (Sem Plumas – tjelesna poezija) i Amore Tritolo Vita“ (Ljubav Tritolo Život). Posudio je glas grupi noise spoken word Cor:unedo, osnovao je i uređuje biblioteku Il seme del sasso (Sjeme kamena), uređuje pjesničku rubriku časopisa L’Almanacco de La Terra Trema (Almanah Podrhtavajuće Zemlje) i osnivač je izdavačke kuće Sem Plumas.
Poema Pietra Madre (Kamen Majka) toliko se čita i izvodi diljem Italije da je u samo tri godine već doživjela svoje treće izdanje (1. i 2. izd. Verso Sud/Ferula Ferita 2018., 2019.; 3. izd. Ferula Ferita, Altamura 2021.) U svojoj Autorskoj bilješci ovako Guido Celli prikazuje nastanak poeme: „Pietra Madre nastala je u deset dana umjetničkog boravka na antičkoj utvrđenoj Farmi Jesce na prijelazu od srpnja na kolovoz 2018. Farma (Masseria) Jesce je u srcu Murgie, u okolici Altamure; sva je u kamenu i ima krunu od crijepova za sviranje kišnog koncerta pri skupljanju vode. Nadomak Farme teku kameni rijeke Appie, regine viarum, dok iz utrobe kamenog zdanja isijava crvenoplava boja freski bizantske škole iz XIV. stoljeća, a uokolo zdanja gnijezde se drevne kamene jame za skupljanje snijega, pasu ovce i krave koje s ostacima pšenice i žita jedu čičke, u nebo su širom zagledana neolitička naselja, dokoličari rimska točka odmorišta, uzima zadah divlja majčina dušica, firula i poneka rijetka divlja bodljikava kruška. Nastanak ove poeme dugujem osobi po imenu Donato Laborante, koji je bard Murgie.[…].” O Donatu Laboranteu piše, zatim, sljedeće: “Drevna utvrđena Masseria, no rekao bih i Murgia koja je okružuje, ima govorećeg čuvara, čovjeka- velikog umjetnika, predivna glasa, koji je putujuća naracija.” Donato Laborante je pak, u svojoj kratkoj dodatnoj bilješci, napisao kako je on doživio Cellija dok je sred kilometarskog kamenjara Murgie pisao svoje lirske sastavke: “Kad bih se nakon mnogo pređenih kilometara iznova okrenuo unatrag, vidio bih ga opet kako sjedi na velikom glatkom kamenu i piše zatvorenih očiju utješen tolikom tišinom, vidio sam boksača koji u zakutku lijevka života dočekuje riječi u preseljenju s kamena i prevodi ih preko tinte na papir od drveta, tu suštinu poput odzvanjajućeg užeta, i koji poput užetara u vlatima vune odrješuje čvorove i dvojbe.”
Kamen Majka može na hrvatskom zvučati neobično zbog nesloge u gramatičkim rodovima, no to je jedina semantička i psiholingvistička mogućnost vjernog prijevoda naslova kakvi su svojstveni Celliju i u izvorniku kao npr. Specchio Sorella (Zrcalo Sestra).
Kamen majka
(poema o krajobrazu apulijske Murgie)
I
A onda među firulama oblik kamena
što brodi vodenom površinom slame
napućene zrikavcima kao razlogom
neba punog leta sokolova.
A onda među firulama
nebo puno kamenja.
II
Kad Mjesec obasja slamu
polje kao da se pretvara u deblo
nebo u more crnila zidnih slikarija
gdje crn je potez k plavetnilu
trstika dvojba, rijeka joj glazbalo.
IV
A ako je Farma isprva bila štala
i ako je štala isprva bila manastir
i ako je manastir isprva bio predstraža
i ako je predstraža isprva bilo odmorište
kolik li je put koji nam je dolazeći došao
koliko li je rimskih Appia čovjek dolazeći prohodao
prolazeć kroz vrijeme dok je Murgiom kročio?
V
Nešto je tu poput krvi što kola stijenama
skupljene u žile voda nabujalih
u kaotičnom razbujavanju s nebesa.
Osluhneš li začuješ
nešto kao kad rijeka stijenom protječe
i to je zacijelo krv njezina od mineralnih nogu
dok otežalo pliva u sobi s pogledom na Svijet
nastojeć postati ušće okrenuto preponama dana.
VII
Cvrčanje cvrčaka je pjev kamena
nije to pjev grla, niti pjev zraka
poput pjeva vrabaca ili pjeva krošanja,
već pjev smeđeg sunca i kamenog
pjev debla usahla poput kamena
pjev paljevine i strništa poput kamena.
Cvrčci su mjesto susreta
uzmanjkao prsten
između kukca i kamena.
XIII
Divljoj majčinoj dušici korijenje je kao u loze
korijenje uraslo u tlo uokolo kamena
da se pričvrsti za Murgiu zahvatom prstiju
da se drži za Murgiu poput zuba u ustima
da poželi u Murgi okameniti se s kamenom
postati Murgia kao da je biljka od kamena.
XIV
Murgia je trbuh stjenoviti
iz koje se rađa paperje niskih života
jer Murgia je žena
trbuha glatkog k’o što je niska žena.
Murgia je, izdaleka, nizak trbuh od kamena
ravnica zaobljena majčinom dušicom i čičkom
koju je čovjek izgradio kopajući i ostavio je ženom
kao što rijeka prodire u Svijet klizeći mu u korito
vraćajući se kao živa iz mrtvih poput biljke urasle u deblo
vraćajući se mrtva Murgi poput fetusa.
XVIII
Kamen, u Murgi, ukorjenjuje biljku i pridržava živad
no najviše od svega kamen, u Murgi,
u prolazima, u rječnim koritima, dočekuje u trudnoći vodu.
Svaka farma, u Murgi, takva je da joj kamen
lovi kiše ne bi li mu skliznule u zagrljaj
poput plijena, i cisterne, i rupe
u maternicu džep njene utrobe
poput termos boce, u hladu jednog pupoljka.
Svaka nekropola, u Murgi, takva je da joj kamenje
ugošćuje zrcalo što ga kiše ugošćuju u svojim vodama
zrcalo što ugošćuje svjetlost ugošćenu u mjesecu
(da bi se razumjela noć gdje mrtvi spavaju)
zrcalo što ugošćuje svjelost Sunčevu
(da bi se znalo kamo poći na sastanak s mrtvima).
Svako dno, u Murgi, takvo je da joj kamena neviera
prima napadani snijeg skupljen po poljima
kao zimi, kad je tek napadao
da zadrži led rođen kao snijeg
kao da je snijeg i usred Ljeta.
Kamen, u Murgi, ugošćuje kiše i ugošćuje snjegove
kamen, u Murgi, žedan je kako žeđaju pustinje
grčevito se hvata za vode da joj ugosti zrcala
zadržava vode da sebe osvijetli, da u led se pretvori
kamen, u Murgi, majka je i poput majke
može Svijet predati životu, primajuć ga u svoj zagrljaj.
XXI
Kamen je živo tijelo sposobno da u luku od stotinu godina
ne izusti baš ništa
i stoga ga mi koji iznalazimo riječ za svaku stvar na Svijetu
ne znamo definirati kao živog, vjerujemo da je mrtav
nazivamo ga nepomičnim, pripovijedamo da je neživ.
No griješeći mi griješimo dva puta
jer kamen nije samo živ, već vječan
i njegovo vrijeme nisu dani leptira
mjeseci miševa, godine čeljadi
stoljeća slonova, tisućljeća maslina
milijuni vjekova kojima volimo pamtiti svijet.
Kamen živi svoje milijarde godina
postoji od iskona, bit će do kraja krajeva
i bit će majka pa kći pa opet majka i ponovno kći
jer za kamen pojava čovjeka samo je tek treptaj trepavica.
XXIX
Sve počiva u kamenu
tome nas uči Murgia
gola kakva je poput kamena
gola i puna kamenja kakva je.
XXXI
Nema sjena u Murgi
koje bi dopustile da ih se gleda.
Imati sjenu u Murgi
znači ući u kamen
gdje kamen je žena
i odlučila je voljeti.
XXXIV
Svijet je kamen, maternica, majka
sve što se ponovno rađa ne napušta
zadržava, sadržava, pridržava i privlači oko sebe
od crva do zemlje svoje mladenke
sve ima srce od kamena, pa čak i ruža.
XLV
Sve od čega je Svijet stvoren
još od prije negoli će Svijet izroditi ruke ljudima
odgujuruć od sebe valove zvukova
dio toga u krilu si zadržava.
Kamen ne zadržava ništa
uzvraća sav zvuk
zvuku koji ga je svirao:
isto to radi i sa snovima:
tko na njemu spava, glave naslonjene
sanja najcjelovitiji san što je ikad sanjao.
Jer kamen se rađa kad san još
nije imao usta da bude sviran
kad još nije imao oči da bude sanjan.