piše: Vanda Petanjek
velasquez
bila sam već ovdje
zrak mi podsjeća tijelo na gustoću
ovdje sam već sjajila u željeznoj prašini
i promatrala kosu pod užarenim elektricitetom
nemoćnu da se otme remenima tjemena
trzavica
padavica
čvrsto stegnuta stegna za okvire
sjećam se dobro
ovdje sam na nakovanj bacila haljinu
žutu
donji dio nalikovao je podrezanoj krinolini
rebrastoj u tkanju kao moja konstrukcija
lagano kvadratičnoj pod prstima
stisnutoj u struku kao pesnice
balsko savršenstvo za malu infantu
skinula sam je i gola legla na nju i na nakovanj
i svaki kvadrat
pomno
izudarala čekićem
maljem
glačala su za kukavice
* * *
saharun
hotelske sobe su čudni prostori
bezdimenzionalni kao aerodromi ili trgovački centri
nemjesta bez kazaljki u kojima potvrđujemo nevinost
kartom putovnicom ili kreditnom karticom
ima u tome istine
toliko čežnje na krevetu dva sa dva
zgusnuto žaljenje
komprimirana žudnja
dodir rukom bio bi dovoljan
reci
je li to ta praznina
džepovi od džema ostavljaju ti ljepilo na bedru
jastukom gađaš trag svjetla na zidu
ovako mokre glave
ionako ne možeš zaspati
i želiš disati još teže
uvučen u vlažnost pregiba
zna li muškarac da je žena
sama
slobodna
* * *
bill i scarlett
I.
hoteli su muzeji
ne mogu otvoriti prozor
u podnožju je zlatno svjetlo
mogao bi to biti grad
sjedim nalijepljena na staklo kao titl
za suntory hibiki 17
izložila sam se pred svima
tišina se ulijeva u zlato
kao manžete
II.
uhvatila me za kosu i zavitlala preko čaša
jednim potezom japanskog noža
zdesna bušim napeto platno
iz utrobe razapetog pamuka
prosipa se bijelo počupano perje
III.
vrabac se zapetljao među propetim eksponatima grada
zvukovi pakirani u vatromet
pretvaraju se u piktograme
šteta odustati
sada kad napokon
nismo zvuk
IV.
kiša je limeta
prolivena po zubima
dentalnim privjescima koji žvaču kapi
beskrajno joj zavidim
rastezljivoj
sudarenoj
nepozvanoj
nenadanoj
niotkudnoj
uključivoj
zreloj
u praznoj zdjeli
na punoj postelji