Piše: Rade Jarak
Glas razuma
O novom virusu, kad se iziđe iz uskog spektra uobičajenih informativnih mainstream medija i zađe dalje u Internet, pojavljuju se kontradiktorne informacije.
S jedne strane virus je nedovoljno poznat, potencijalno jako opasan za sve ljude na planeti, s mogućnošću milijuna mrtvih (!?), što bi dovelo do potpunog kolapsa zdravstvenog sustava i opće katastrofe.
S druge strane, radi se tek o običnom “sezonskom virusu”, koji je izbio u doba godine kad je inače veća smrtnost među starijom populacijom (gripa, drugi virusi) i pandemija je samo – recimo tako – krivo čitanje statistike, ili “namjerno krivo čitanje statistike”.
Istina je vjerojatno negdje po sredini. Novi virus nije toliko opasan kako se prikazuje, niti je sasvim bezopasan i bezazlen. Kod nas, jedan dio posla već je odrađen: ako se ne varam prošlo je već petnaestak ili dvadeset dana karantene i zaraza se drži pod kontrolom. Zahvaljujući naporima svih nas zajedno. Svaka čast!
Međutim, život je stao. Ako u ovom trenutku imamo pedesetak novih slučajeva zaraze dnevno, a istovremeno isto toliko, možda i više, otkaza dnevno, onda se rađa nova opasnost, gora od virusa. Ekonomski slom. (Plus, turizam je već sad gotovo uništen i teško će se oporaviti ove godine)
Vlada je u teškoj situaciji, u raskoraku. S jedne strane prijeti raspad zdravstvenog sustava, a s druge raspad čitavog gospodarstva, što bi također vodilo u neviđeno rasulo. Stoga je pitanje kako se izvući iz mišolovke u koju smo upali?
Vlada bi morala imati izlaznu strategiju
Nitko ne može “pritisnuti dugme” i preko noći zaustaviti krizu, koja se dugo kuhala. Treba još malo čekati.
Treba pričekati još desetak dana dok “vrhunac epidemije” ne prođe, ili dok se “novi virus ne ispuše” i ako ne bude epidemiološkog pogoršanja, polako stišati i smiriti medijsku paniku, umjerenim izjavama. Ohladiti retoriku.
Treba biti oprezan na oba fronta. S ciljem da bi u drugoj polovici četvrtog mjeseca došlo do popuštanja radikalnih mjera.
Već početkom petog mjeseca život bi se mogao postupno normalizirati, koliko je moguće. Da počnu prva putovanja i povratak na radna mjesta. Naravno, ovaj naš “indijanski rezervat” zavisi i od događanja u svijetu. (Kod nas ne mora biti novih slučajeva, ali negdje u inozemstvu još uvijek ih može biti. Pitanje svih pitanja je kakav će razvoj situacije biti u Americi.)
Onda, do sredine petog mjeseca većina ljudi bi krenula na posao i život bi se normalizirao. Tako bi se najbezbolnije izvukli iz gabule. Premijer Plenković nosi odgovornost za nas Indijance – tzv. građane, a i novi Predsjednik Milanović također, pa onda svi ostali prema hijerarhiji.
Eto, ovo je najbolji scenarij koji nam se može dogoditi. iskreno se nadam da će tako nekako biti. Sve drugo vodi u “vrli novi svijet”, Orwella, Kafku…