Piše: Rade Jarak
roman
- ožujak 2020-
- h
Čekao sam je u automobilu, na starom mjestu u Vončininoj. Trebala je kao nekad sići sa Šalate niz Rikardove stube.
Na starom mjestu? Smiješan sam, ironičan sam prema sebi. Pa prošla su desetljeća.
Čekam je već desetak minuta, u tišini, oslonjen rukama na volan.
Pa petnaest minuta.
Sjenovita Vončinina ulica, okružena kamenim zidom prekrivenim mahovinom, stvarala je poseban ugođaj, kao da nisam u Zagrebu. Na padinama, među drvećem bilo je snježnih krpi, od snijega koji je noćas napadao. Ožujak je naglo postao hladan, tek sada, na kraju kad je kalendarski nastupilo proljeće, pao je prvi snijeg ove godine.
Sada se nalazim na granici.
Sjedeći za volanom, dobio sam viziju.
Nalazim se na visokom i usamljenom planinskom prijevoju, pokrivenom snijegom. S jedne strane nalazi se Prošlost, a s druge Budućnost.
Stojim na prijevoju i gledam, ukočenih leđa, uporno prema Prošlosti. Ništa me ne može pokolebati.
Gledao sam i gledao, stojeći na planinskom vrhu, osamljen i smiren… ali prema Prošlosti sam nakon mnogo godina postao ravnodušan, a na Budućnost više nisam uopće mislio. Jer je nisam ni imao.
Na Budućnost više nisam mislio… Osim na jednu stvar. Čekao sam Malvinu, od jučer, od jutros.
Čvrste pete, kičma, pogled u prošlo svršeno vrijeme.
Malvina se pojavila na Rikardovim stubama.
Točnije, vidio sam njenu glavu i kaput.
Kaput je silazio niz Rikardove.
Najvažnija žena u mom životu, sada mi ništa nije značila.
Godine su prošle. Ipak, kad sam je ugledao na zavijutku Rikardovih stuba, počeo sam se čudno osjećati.
Koliko je točno godina prošlo? Dvadeset, trideset? Nisam imao vremena zbrajati godine, nakon što sam vidio njezin kaput kako se kreće na prvom zavijutku Rikardovih stuba, peševi i skuti, koji su malo zaplesali kao krila šišmiša. Sasvim su me proželi trnci. Koji su mi stegnuli dušu.
Svijet se vrti oko novca, a ljubav se dogodi tu i tamo, uz put. Ako se uopće dogodi.
Što smo mi radili tih davnih dana? Iako sam na tisuće puta ovih godina prošao kroz te događaje, jutros ih se nisam mogao točno sjetiti. Sjećao sam se nekih jako kratkih fragmenata, manjih od djelića sekunde, možda zato jer se nisam točno želio svega sjetiti.
Bilo je kao da gledam neki film, na primjer Bertoluccijev Last tango in Paris, koji je jako napet i zanimljiv, ali kad se završi i kad se dogodi negativan kraj, nemate želju da ga ponovo gledate, bar ne u skorije vrijeme, iako znate da je dobar. Film je dobar, ali kraj je sjeban.
Jer su događaji koje sam proživio s njom, s Malvinom, tih davnih godina za mene bili preteški, strašni, a da bi ih se i danas sjećao osim kratkih bljeskova, kratkih slika, ili nježnih zvukova, neke vrste “blizine” s Malvinom; nekih njezinih naglih, spontanih pokreta, ili načina kako je uzimala zrak kada bi zaustila da nešto kaže. I naravno, dubokih emocija, povezanih s tim bljeskovima, emocija nalik na halucinacije, kojih sam se morao odmah otresti, ukoliko sam želio sebi dobro.
Kasnije, bio sam prilično usamljen. Izabrao sam samoću, nipošto namjerno, nego silom prilika, kako je život stezao svoj obruč oko mene, ništa mi drugo nije preostalo. Naglo sam shvatio: možda se samo tješim da sam izabrao samoću? Samoća je izabrala mene. Ona je bila jedino moguća. Na kraju je ispalo tako.
Jutros oko šest sati, nakon što sam ustao, skuhao sam kavu i izišao na terasu. Da otpijem tih par gutljaja u miru i da polako razmislim o čudnom putovanju koje me čekalo. Primijetio sam, nesvakidašnji, veliki oblak prašine iznad grada i na prvu sam pomislio da je to prašina od potresa. Ali kako se figla tek danas, a potres je bio prekjučer? Bilo je to previše za moj mozak.
Malvina siđe niz Rikardove stube, dođe do automobila, otvori vrata i sjedne pored mene na suvozačevo mjesto.
Sjela je pored mene uz škljocanje brave i udarac vrata koje je povukla za sobom. Ne želim je opisati, ne mogu je obuhvatiti pogledom. Neka ona bude prisutna kao vibracija, neki blagi ili ponekad oštri titraj.
Neću je opisati.
Nadam se da ću izdržati u svojoj namjeri. Jer, ima li smisla da opisujem njezine bore?
Je li možda smeđa, crna ili plava? Platinasta plavuša? Je li, možda riđokosa? Radi li se ovdje o “Ligi riđokosih”? Neću reći.
Ne. Ne želim reći je li lijepa, ili ružna.
Ovo nije vrijeme oblikovanja, ovo je vrijeme dokidanja.
Možda je moja priča nalik na doba karnevala, zamislite je tako, baš kao da se zbiva u karnevalsko doba. I neka Malvinino lice ostane pod maskom.
Dok sam je čekao, u jednom trenutku upalio sam radio. Zadrečla je neka napadna muzika, koja me učinila još nervoznijim. “Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija, na kojoj će se izvršiti velika posljednja racija”… odvratno. Srećom, pjesma je jenjavala, nestajala u eteru. Pomislio sam da sam trebao ponijeti neki Mozartov klavirski koncert, sad bi me sigurno smirio. Zatim su uslijedile vijesti. “Zrak u Zagrebu, jutros je iznadprosječno zagađen” – govorio je spiker – “radi se o pijesku koji je došao čak iz Azije, iz pustinje Karakum.” Nikad nisam čuo za tu pustinju. Karakum, u Aziji. Ovo postaje čista nadrealna logika. Ugasio sam radio
–Moram hitno otići za Trst – jučer, u pet sati popodne. reče mi na mob. A nismo se čuli, koliko? dvadesteak, tridesetak godina.
Putovati za vrijeme COVID-19, kad je zabranjeno svako kretanje? Čak i među županijama. Izrazio sam sumnju. O čemu se radi? – Ne brini, prolazimo – rekla je. Ništa nisam shvatio, ali pristao sam. Jebiga. Kao i uvijek.