Jutro se otkrilo hladnoći
Neprozirno
Na ogradi balkona siva vrana
Stupaju olovni vojnici,
mažoretkinje,
žongliraju između kaosa
i privida kontrole
Melankolija me doji
svojim otrovnim mlijekom
Zadojena vještičjim biljem
hipnotično slažem rečenice
opčarana, zatravljena,
Vražji sanjar
na užarenom ugljenu
u potrazi za Svetim Gralom
Inspiracije.
Iz etera dopiru zvuci harfe
velška glazbenica i senegalski zbor
Kroz otvoren prozor
zvuk susjedove kosilice
nebesku blagost smjenjuje
oštrica svakodnevnice.
Trebala bih zaspati
na mekoj travi
na uzglavlju od vilinskog cvijeća
ispod neba na kojem klikću jastrebovi,
prožeta prazninom bez ljudi.
Usnuti
okus crvenih šumskih jagoda
nakon što se osuši rosa
Miris sanjive dunje s vrha ormara,
skrivena sjećanja iz ladice djetinjstva
Kad bih mogla zaspati tako
da se izgubim
iz svake pore zemlje
iz svake napisane riječi
ispražnjena od htijenja i žalovanja
I otisnuti se lađom
preko rubova svijeta
Kao žice na gitari
rastegnutih granica postojanja
do krajnje točke horizonta
Kad bih mogla…
Trebala bih zaspati tako
utišana u mekoći brujanja pčela i bumbara,
lelujavih misli
poput cvijeća koje njiše se u taktu vjetra,
I tako zanesena
rasplinuti se u spokoju
U iluziji beskonačnog dana.
Sandra Bogdan
