Piše: Marija Lamot
Naučena šutnja
Pa kakva su to vremena, u kojima je
I razgovor o stablima gotovo zločin
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima!
Bertolt Brecht
Nepotpuna sam
u zagubljenom svijetu
daleko od istine,
mnijući da su moje misli i kretnje
moja tišina i prividan mir, istina.
Godišnje doba, radost tmurne jeseni
i pečenje rakije od natruljenog voća.
Ovo blatno, kišno predvečerje,
trenutačni opis mjesta u suzdržanom
ritmu vremena. Kao ritualni bubnjevi
u potisnutom plemenskom životu.
Okrećem glavu prema pustopoljini
naučene šutnje.
Ne znam hoće li ova pjesma
podnijeti izricanje, plijesan riječi
iz antikvarijata povijesti.
Poput igre puzzlama slažem
prešućene slike. Selo moga oca,
visok snijeg, vojnici jašu
na teškom oružju.
Primordijalna šutnja,
zategnuta za pojasom,
ogleda se u upozorenjima
moje majke.
Prezirala sam pokoljenje šutećih,
prešućivanih ljudi.
Gradila odnose pomirenja
u svijetu metafizike.
Sklanjala obraz pred autoritetom
malogradskih moćnika,
u kancelarijama oskvrnjenih
institucija.
Branili su mi da govorim!
Zmija u želucu
probavila je upute o pravnom lijeku.
Potrošila sam sve lijekove.
Šutnja se uopće nije transformirala.
Promijenila je povodnik
koji steže upravitelj novog zatvora.
Samljevene riječi
sprema u skladište praznina…
Uzaludnost izricanja, zauzetost pjesme.
Tragičnost istine.
Odlazim na brijeg. Lišće se stapa
sa zemljom, postaje humus.
Zemlja je čista. Pada kiša.