Puni Mjesec

Piše: Rade Jarak

Godina 2020. kasna jesen, Zaro (oko 35 godina), povratnik iz Amerike, stiže u svoje selo. (Neko zabačeno selo u Zagori, može biti Dalmacija, ili Hercegovina).

Vraća se u svoju kuću. Kuća je zapuštena i na osami, izdvojena od sela više kilometara.

Ulazi unutra, otvara prozore.

Zaro kupuje automobil na sajmu, na buvljaku, Nekoliko kupaca i prodavača nose prljave maske za lice. Plaća gotovinom, koju nosi u unutrašnjem džepu jakne.

Tri djevojke nalaze se u centru sela. Ćaskaju i iz automata u dućanu uzimaju tri kave za van. To su prijateljice koje se nisu vidjele duže vrijeme. Razmjenjuju iskustva. Jedna se hvali da radi u butiku u gradu. Druga je prodavačica u Konzumu. Treća je Marija (20 god), ona im kaže da se vratila u selo iz grada, jer je izgubila posao u kafiću gdje je radila kao konobarica.

Zaro, “Amerikanac”, stoji oslonjen na zidić i promatra cure. Još dalje je grupa domaćih mladića.

Po jednu od djevojki dolazi ujak s automobilom, po drugu bratić na motoru. – Da te povezemo? – pitaju Mariju. Ona odbija, kaže: Ostat ću još malo.

Ostaje sama na pločniku, vrti plastičnom žlicom po praznoj kartonskoj šalici kave. Ispod oka pogledava “Amerikanca”.

Zaro joj priđe.

• Zdravo.
• Ćao.

Počinju razgovor.

Zaro je odveze kući.

Drugog dana odlaze na izlet automobilom. Na neku uzvisinu iznad mora. Potom se spuštaju do obale na neke gole i puste stijene.

• Ti si došao iz Amerike?
• Aha.
• Što si tamo radio?
• Svašta nešto.

Automobilom odlaze u njegovu kuću. Vode ljubav u staroj kući.

Nakon ljubavi, u krevetu, ona ga pita:

• Jesi imao ženu, tamo u Americi?
• Ne. Nisam pravu ženu… Tek tu i tamo, poneku.
• Kurve, znači?
• Ma ne.
• Jesu to bile duge veze?
• Nisu. Samo prolazne. Ništa posebno.
• A, jesi zaradio puno para?

On šuti. Ustaje. Prilazi prozoru i gleda vani.

• Imam dovoljno para. Nabavit ču stoku. Kokoši i svinje. Praviću kobasice.

Sutradan ona donosi psa, štenca. On radi oko kuće.

Prilazi joj, igra se sa psom.

– Da nam čuva kuću – kaže Marija

• Moram govoriti s tvojom majkom – kaže Zaro.
• Što će ti moja majka?

Kod njene majke u trpezariji, njih dvoje sjede za stolom. Majka donosi hranu.

• Evo, sarmica.

Jedu. Nastavlja se ragovor.

• Nemamo para. Korona je, teško se živi. Marija ne radi… Isključit će nam struju. Dobro da je još danas imamo – žali se majka.

Zaro prestaje jesti. Izvadi kovertu iz džepa, iz nje izvadi pare. Počne brojiti.

• …sedam, osam, devet, deset. Tisuću dolara. Evo. – reče i stavi novac na stol pored Marijine majke.
• Platite račune.

Majka samo gleda novac, ali ga ne uzima.

• U subotu ćemo se vjenčati – nastavi Zaro – ja ću platiti svadbu. Malu, običnu svadbicu, ionako ne smije biti više od deset ljudi. Kad se vjenčamo, dobit ćeš još novaca. Dat ću ti još tisuću dolara mjesec dana nakon svadbe, kad podignem s banke. Jel’ u redu?
• Ne moramo raditi svadbu na ovu nejmaštinu – ubaci se Marija.
• Ne. Hoću da sve bude pošteno – reče Zaro.
• Pošteno je. Spremit ću vam miraz za kuću. Stolnjake i lincune, žlice i kašike – reče majka – sve što vam treba.

Vjenčanje. U crkvi je samo nekoliko ljudi. Za oltarom Zaro stavlja Mariji prsten. Izgovara “da” i ljubi mladu.

Pred crkvom su samo tri automobila. Mladenci izlaze iz crkve, ulaze u jedan automobil. Odlaze. Nekoliko djece trči za njima i baca cvijeće.

Nekoliko dana kasnije. Zaro sjedi u dvorištu, ispred njega čašica rakije. Sjedi i šuti.

Marija nekoliko puta prolazi pored njega, hrani svinju, ali on se ne miče.

Ona uzima praznu čašicu.

• Oćeš još rakije? – pita.
• Neću.

Predvečer, Zaro i dalje sjedi na istom mjestu, samo tupo zuri ispred sebe. Marija mu opet prilazi.

• Zašto šutiš cijelo popodne? – On ne odgovara.
• Nikad nisi bio takav.
• Makni se, makni se od mene – promrmlja Zaro, skoro režeći.

Marija se instinktivno odmakne.

Zaro padne sa stolice, počne se u grčevima valjati po zemlji. Neprirodno reži i stenje.

Marija mu opet priđe, zabrinuto, preplašeno.

• Što ti je Zaro? Da zovnem doktora?
• Ne doktora. Bi’će mi bolje. Pusti me, puščaj…

Ona se makne sa strane i promatra ga iz prikrajka. On s naporom ustaje i krene prema njoj.

Unese joj se u lice.

• Zaključaj se u kuću. Zamandali vrata i prozore. Sve, zatvaraj! Vidiš da pada mrak i da će izaći… Mjesec…. Ako budem vikao noćas, ne boj se. Ako budem lupao na prozor, ne boj se… To je samo noćas… proći će… radi Mjeseca.
• Što to govoriš? Kaki mjesec? – Marija, užasnuto.
• Gubi se u kuću! Mrš! – grubo je gurne. Ona vadi mobitel iz džepa.
• Zvaću upomoć! – vikne.
• Nećeš! – on skoči na nju i uzme joj mobitel.

Dohvati je i baci na zemlju. Ona se iskobelja i pobjegne u kuću. Brzo zakračuna vrata.

Kako pada noć on počinje zavijati. Tuče i lupa o zatvoreni prozor, kapci su drveni pa ne može probiti unutra.

Dok Zaro lupa na prozor, Marija bježi kroz stražnja vrata. Noć je, ona istrči vani i bježi prema šumi. On je vidi, kreće za njom, ali ne može je stići, pada na zemlju.

Marija staje, okreće se, gleda ga kako leži, bespomoćno, kao bez svijesti, na trenutak se koleba, a zatim se okreće i nastavlja bježati. Trči kroz šumu, kroz šikaru. Posrće i diže se, nastavlja bježati.

Kad stigne u polje i kad shvati da je Zaro ne slijedi, malo se smiri. Ulazi u selo i hoda smirenije. Kad dođe do majčine kuće, kuca na vrata. (Kroz prozor vidi se odraz televizijskog programa, znači majka je budna)

Majka otvara vrata.

• Ti si. Što je bilo, što je?
• Ne znam što mu je. Skroz je popizdio… Poludio – govori Marija i ulazi u kuću.

Marija pada na kauč.

• Ne znam, puko je odjednom. Zavija ko vuk, skoro me udrio, zatuko bi me da se nisam izvukla… Daj ugasi taj Big brader.
• Nije Big brader, nego Ljubav na selu, repriza od juče – reče majka i ugasi tv. – Ajd i ti kvragu – obraća se televizoru.

Majka stoji i gleda kćer koja sjedi na kauču i tupo zuri u jednu točku.

• Hoćemo li zvati policiju? – upita majka.
• Nemoj – umorno odgovara.
• A što ako noćas bane vamo?
• Ne.Majka odlazi do sudopera. Toči rakiju iz boce u kupicu i nalijeva vodu u čašu.
• Evo ti rakija. Evo i vode. Na, pij – majka joj pruža dvije čaše. Marija popije malo rakije, pa otpije vode.
• Majke ti Božje, pa on je popizdio. Koja sirovina, divljak… ko zna što je radio u Americi – majka kaže.
• Zavijo ko vuk… Kaže Mjesec… jebo ga Mjesec, da ga jebo – reče Marija i drmne rakiju do kraja.
• Budaletina je to… budala, uništio nas – kaže majka.Majka se ushoda po sobi.
• Sotona, vukodlak, uništi nas – majka govori sebi u brk – Sotona – potom se krsti – Blažena Djevice, spasi nas.Majka izlazi iz kuće, odlazi u šupu. Uzme veliku sjekiru, donese je unutra.
• Ako noćas dođe, uzmi – stavlja sjekiru iza kauča.

Sutradan, Zaro dolazi automobilom u selo. Parkira se i ide prema Marijinoj kući. Kuca, majka otvara. Gledaju se.

• Mogu li ući?Majka ne odgovara.
• Pogriješio sam.Majka se pomakne i pusti ga unutra. Ulaze u sobu.

  U sobi, Zaro kaže: Vjeruj ni, to me hvata samo svakih trideset dana. Kad Mjesec naraste.

  Zaro izvadi Marijin mobitel iz džepa i stavi ga na stol.

• Kaže da si je tuko – majka reče.
• Nisam… Žao mi je… gdje je ona sada?
• Tu je. Nije daleko.
• Jel možemo da se pomirimo?
• Ne.
• Dobro, zajebo sam.
• Trebo si odma reći da si malo lud. Lud ko Mjesec.
• To je samo jednom mjesečno.

Majka mu nalije čašu vode. Zaro otpije.

• Sjedi.Oboje sjednu za stol
• Jesi došo pameti?
• Jesam, vidiš da me prošlo. Ako se vrati kod mene, dobićeš pare, ko što sam ti obećo, tisuću dolara. A njoj neće pasti dlaka s glave.Majka šuti.
• Sljedeći put kad bude puni mjesec, dođi i ti pa prespavaj kod nas.
• Vidit ćemo.

Vratila se. Marija i Zaro zajedno rade, premeću gnjoj, hrane svinju.

Kočarica pristaje u luku. Ribari izbacuju ribu na molo. Marko (25 godina) izlazi s kolegama na kopno. Ćaskaju kratko, a onda se razilaze. Marko sjeda u auto i odlazi iz grada.

Dolazi u selo, stavlja masku i ulazi u dućan, uzima par limenki piva i cigarete. Na izlazu iz dućana dočeka ga Marija.

• Priča se po kraju, pobjegla si od muža?
• Nisam. Vratila sam se.

Hodaju prema Markovom automobilu.

• Ima jedan problem.
• Kakav problem?
• Pa on za vrijeme punog Mjeseca poludi, i neko bi trebao biti sa mnom u kući, te noći. Da me pripazi. Neki muški… neće on ulaziti, on će cijele noći ludovati napolju.
• Ma jesi ti pri zdravoj… Da ja prenoćim u kući dok ti je muž napolju?
• Skini tu masku, molim te.On skida masku. Gleda je zabrinuto.
• A onda ti nisam valjo, onda si otišla u grad, a sad: Marko pomozi!
• Molim te, molim te. Ne mogu ja sama s njim. On je tako rekao.
• Ja sa ženom unutra, dok je muž napolju?
• Reći ćemo da si mi rođak. A to i jesi.

Večera u kući Zara, “Amerikanca”, u noći uštapa. Nebo je oblačno.

Na stolu je posluženo jelo (juha u velikoj zdjeli, a pečenje pod poklopcem), vino, voda, rakija, pored tanjura Marijine majke stoji snop novčanica.

Gosti ulaze: Marko, majka, Marija pa Zaro.

• Uđite sjedite – kaže Zaro – Ti gospođo ovđe – postavlja je pored novaca, – To je za te.

Majka sprema novac u džep.

Počinje obrok. Razgovor je usiljen. Prvo jedu juhu koju im Marija dijeli zaimačom iz zdjele.

Kišica lagano rominja po prozoru. Kad na red dođe meso, svi malo jedu. Zaro uzima veći komad, ali ubrzo odustaje od hrane. Splasne mu volja za jelom. Već se smračilo.

• Evo, svima još jedna rakija – kaže Zaro. Krene točiti.
• Danas nema Mjeseca, kiša pada – reče Marko.

Zaro uzme rakiju i ode do vrata, otvori vrata i gleda vani. Kišica polako prestaje i oblaci se razrijede.

Zaro se vraća u kuću. Sjeda za trpezu. Nitko ništa ne govori. Tišina se može nožem rezati.

Zaro naglo u grču progovori:

• Moram ja vani… a vi se zaključajte, nikome se neće ništa dogoditi.Ustane od stola i izlazi.

  Ostali ostaju u tišini. Nakon nekog vremena Marija ustane i zatvori vrata. Marko gleda kroz prozor. Mjesec se vidi između oblaka. Marija rasprema stol

• Što nam je ovo trebalo. Bit će teška noć – kaže majka.
• Šuti! Sad vidiš kako je – obrecne se Marija.

Situacija se smiri. Sjede u tišini. Marko otvori pivu.

Začuje se zavijanje u daljini.

• Evo ga, to je vuk – reče majka.
• Ne. to je on – reče Marija.

Opet se sve smiri. Majka ode spavati.

• Zavuko se negdje u šikaru. Idem ja leći… Ovo treba prespavat, a vama bog na pomoć – kaže majka i ode u sobu.

Marija i Marko ostaju sami. Ona ga, čisteći stol, slučajno dodirne. U nekoj vrsti plesa, oni se hvataju i počnu voditi ljubav. Kad su se već napola svukli, strahoviti vrisak odjekne u blizini kuće.

Marko odustane, odmiče se u stranu. Prilazi prozoru, gleda vani kroz procjep.

Isprva zbunjena, a onda sasvim obuzeta žudnjom Marija se priljubi uz njega.

• Brže… brže… ajde… – kaže. Dira ga rukama i poteže.
• Čekaj – Marko je odgurne – Tu je.

Situacija se opet smiri. Marija smalakše na pod,

Ona se opet privije uz njega. On je opet odgurne, ovaj put jače, da odleti preko sobe.

Marko sjeda u suprotni kut sobe, zabija glavu u ruke. Zaro vani jako krikne.

Jauci se polako udaljuju, postaju sve tiši.

Svanula je mutna, siva zora. Marko izlazi iz kuće. Nalazi Zara kako leži na dvorištvu, bez svijesti, promrzao i blatnjav.

Majka i Marija se pojavljuju na pragu.

Marko prodrma Zara, on zastenje. Marko se zatim okrene prema majci,

• Živ je, nesreća. Lud ko Mjesec. Idemo gospođo, što prije odavde.

Marko i majka kreću prema autu. Marija trči prema Zaru, klekne pored njega i uzme mu glavu u krilo.

Automobil odlazi, Marija ostaje sa Zarom.