Filippo D’Eliso je rođen 1964. u mjestu Baragiano u talijanskoj županiji Potenza, a živi u Caserti pokraj Napulja. Po uskoj struci je skladatelj koji se bavi interdisciplinarnim aspektima glazbene kompozicije. Studirao je isprva fiziku, a potom diplomirao na napuljskoj Muzičkoj Akademiji „San Pietro a Majella“ koralnu glazbu i zborsko dirigiranje, kompoziciju i elektronsku glazbu. Na napuljskom sveučilištu „Federico II“ specijalizirao je 2003. glazbu i kazalište, a 2006. na napuljskoj Muzičkoj Akademiji završio poslijediplomski studij iz teorije i tehnika glazbenog skladateljstva. Na istoj Akademiji pratio je nastavu iz predmeta Elektronska Fizika s osobitim osvrtom na Computer Music i Psihoakustisku. Radi kao savjetnik i glazbeni asistent, priređuje orkestracije, obrade, digitalizacije i glazbene računalne programe te izvorne skladbe za važne diskografske i kinematografske kuće, za talijanski Radio i TV. Bavi se istraživačkim radom i objavljuje stručne i znanstvene radove iz svih tih područja. Kao književnik objavio je dosad knjigu pripovijedaka Napor prisjećanja (La fatica del ricordo) u izdanju RPlibri, Benevento 2020. te, kod istog nakladnika, iste godine, zbirku pjesama Ondje je nekoć cvalo moje srce (Lì un tempo fioriva il mio cuore), iz koje objavljujemo ovaj kratak odabir u mom apsolutno prvom prepjevu na hrvatski jezik.

Priredila: Suzana Glavaš

Muk

Osluhni kamen

dok pada u močvaru blata.

Ptice lete nisko

i sve je tako blago uokolo.

Nešto se, ipak, skriva

u suncu. Uskoro će večer

i netko će otići u nepovrat.

 

Uspomena

Napuštam mjesta koja su me vidjela u odrastanju,

najdraže stvari ispaštanja nezrelog

adolescenta: kratkotrajnu svjetlost na pragu tame

u ponoru životnome. Među zablaćenim vodama

i stjenovitim brdima odbljesci zelenila

označuju moju divlju ćud. Uspomena

ranjava onog tko već krvari.

 

Ljubav

Osjetiti potrebu glasa

koji šapuće

pokraj.

Samoća

Hodam neznanim pustošima.

Ovaj svijet koji mi ubija život

rastače se u umu

i puta mu više ne znam.

Gubim se

poput lista papira prepuštena vjetru

i prašini opustošenog prostora.

Nitko se pogledom ne osvrće

ubrati prekinuti cvijet.

Tako se prelijeva posljednja kap

životnog soka u beskraj.

 

Izdaja

Izdala si moje ideale,

i vizije božanske pokatkad,

pokatkad zemaljske.

Tako ti znaš uspeti se

na moje ruševine:

predosjećaj kraja.

I nikad ne spoznaješ

da male stvari

meni tako bliske,

nemaju krila

za let nad brežuljcima,

u maglovitim jutrima.

 

Svijest

Što bih mogao ispričati

samom sebi kad više ne bih mogao čuti

bol i trpljenje?

Ovaj žamor lišća

što pravi sjenu sunčevoj svjetlosti

sa zalaskom polako utihnjuje.

Ne vidim više gdje nestaju

povici: zacijelo ne onkraj plavetnila.

A vi, neustrašivi oblaci

zašto je vaša šutnja

tako smrtna? Kad bi bar mogle

vaše vode okupati mi dušu

pustu.

Ne preostaje doli blaga svjetlost

jednog pogleda između planina i proplanaka,

ondje je nekoć cvalo moje srce.