Ilustracija Petra Brnardić – “Spirits Of The Dead”
Piše: Petra Brnardić
Mrlje na zidovima,
Slane i svijetloplave,
Kljuju oči ljeta.
Kupasta brda strše
Poput krševitih bradavica.
Čudno kako gubimo razum
U mračnim zvjezdarnicama noći
Udaljeni, glupi i gluhi
Zapljuskuje nas sluz opčinjenosti,
Ovaj zatvor gdje blagujemo
Ribe, masline i ludilo
Ugušili smo mačke u podrumima
I vodimo ljubav kao kosturi
Cvokoćući u strahu
Od jutarnje plaveti što smrzava
Naše ponovno rođenje
U magmatični plamen otoka.
Gušter je jedooki vidjelac
Krvave rožnice, i bit ćemo
Daleko, daleko među valovima
Kad sazna što se dogodilo
Tunel vruć i vlažan kao plaža
gola, sama i obeščašćena,
tuli oleinskom Olgom
to smrt se vlaži na lažima
matadorskog Don Juana
klonuo u kapi benzedrinskih
splavi na ožiljku nafte i tafta
baroknog kao vrteška sufija
oni su nagi u spirali iluminata
oni gore moju bolnost,
tigrom trgaju votku otrnuća
vasionskog tkiva, zoblju
bobe moje tintoidne tamnice,
oni glođu bedro moje
uzvrištale vivisekcije: voli me,
svinjče, kao što ranjavaš
moje rtove i uprežeš konjska
zubala, molestirajuća
krvavosti, osvježi me
gizdavim sviscima,
u pjevnim algama Kitere,
pjegama božjeg sumraka –
ja sam dragocjena, ranjena i
nedokučiva, a ti me gušiš
crnim šakama tarantule
ja lučim sardonikse i
šampanjac, a ti me
ranjavaš buljookim
odrubljenim glavama
kao kobac u jantaru
kljasti ždrepče,
mrzim ti, glođem srž,
žiletibruje
u kanjonu
ushuktalog i prijetećeg
mora, tamnog kao
sociopatski biljeg
ljubavnice
koju nikada
nećeš imati
Zašto štikle bole, a šljoke
kao plašt reptila, pterodaktila,
metamorfoziraju u
korotu femme fatale?
Zašto se mudri ljuljaju,
a mirijadna raskoš zvijezda
opustinjači u mono-mjesec?
U škrtu, ledenu papilu,
prestravljeno oko Minotaura?
U žljezdanu, mliječnu ovulu,
occulus samrtnog straha?
U japanski ovarij oralnosti,
u šeretski sedef eremitkinje?
U sluz krokodilskog jecaja,
vlažnu prašinu zmajeva oka,
jajeta zmije što se
histerično smije nad
monumentom tvoje smrti,
konačne kao krvarenje
zidnih stijena, kao otuđen
ud, relikvija ljubavnog kaosa
Laos, prepredeni mijauk
shizofrenije.
Pirova pobjeda…
vjeđe od tila i konjice
sapleše mi skute u
čipku zimskog drveća,
pjenu rožnate sove
djevojčice su nage i rosne
u saftu mraka i noževa
ličinke im pletu vjenčanice
za lorda tame, ulje u
vodi kidiše kibuc strepnje,
kraljica je premrla,
trojanska uvala joj
žal nakaznog ničea
karnalno-visceralni
dišpet smrska izobličeno
zrcalo, drsko okomitošću
i srebrom hladnim
kao osveta u kanjonu
poginulih želja
one su trudne orhideje
luče morfij,
kričavu krv
karnevala u nebu
jezera, Jelene
jebežljive Grčke
takolijepa, a tako mrtva
Damn!
Kozjom stazom
ljubim smrt
uštavljenu čipkom
tla – zla i tusta
umom, šegačim se
otrovnim drumom
balkanske planine
spas? stas
koherentnih pustinjaka
mijaukast u stazisu
oderane tlapnje
kozlad krvari
pući se i skviči
moji snovi su mrtvi
k’o somnambul
uštap, moja djeca
su luda kao indijska
božica osvete i
rakijastih raspomamljenja.
Želim, žudim
uskrsnuće
u novim štiklama
šljaštećih osamdesetih.
Prazna, mračna,
narcisoidno-uzaludna
kao grob koji
čeka pomast
u požaru Grčke.
Sama sam
kao kost na dnu
Marijanske brazde.
Ja sam mazohistična,
dekadentna Francuskinja
koja udiše vlastitu
trulež, kratki spoj,
strujni udar u
potonulo srce tame.
Izgorjet ćeš na plameniku Fujijame,
ti obješeni, titravi sveče.
Ja sam tvoj sudoku anđeo,
matemamatika mraka i čežnje
u grafitnom tramvaju tropa,
lisnato-mesnom, treptavom
kao lizerginsko oko
vampirske fuksije u zubatoj
omaglici polaroida, ida
i podzemnog seksa voštano-
-električnih narcisa –
u mokrom piru
divljih sukuba.
Nebo je pekmez, džem i sirov
but medne viskoze straha
što se kristalizira na
lepršavo-leptiroznoj zastavi
mačje revolucije u gumi i
koži ljepljive zore, tople
od sjemena i sluzi.
Trauma-zavoj-melem istočkava
rujnost zlosne karme,
kapilarnog sljeza nemoći.
Polomljenim krilima
škorpionski bodem odraz
na tkivu pučine.
Majka laže.
Nisam rođena.
Nebesa se stropoštahu
u čunj.
Zlatni zmaj i
grimizna zmija
zauvijek sretni-
nikada.
Čipkopička miriši kao zimska šuma.
Svjetlucavim čarapama dangubim i gušim um, drum na pijesku palih zvijezda, izdanih anđela, dok mi rog buši frontalni korteks i umiljato se uzmijava jednorozima livadnog pepela krasa. Oči predatora su crvene kao makedonska papričica, kao španjolska rajčica i histerija strepnje u barbarskom plamenu kopita svijeće. Pogrešan dasa srče prah, levitirajući nad gljivama doggy stylea, utvarno ljubeći kamen pokojnog romantizma. Opscena i ekstravagantna kneginja potajno se smiješi papučama Krista u raljama gonadnih vrpci zaplotnjačke račice, a vodopadi djevičanske zemlje vrište: kristalno si preporođena, zazebi biblijske stupove soli i srama, ti si šipka genijalnog derišta, fetiš raja, o, Maya, velovi imaju bademasto-sezam detalj i smrskat će se u srebrnim usminama ljubavničkog kreveta-groba dok me škopi kao keltsku vješticu orguljastog orgazma a gradovi fijuču zglobovima nebodera šarenih kao japanska karma u likri ikre.
Plastična plesnost njenih opsjednutih grudi rastočuje čini u dimijama pod crnim šakama egzorcista, svija se kao lignja, nitko ne želi biti u koži te riđovke.Vrulje bočatog ušća ukriženi su prsti pred krvoločnom lamijom.Ona kastrira i žulja, elektrošokira i snubi.O, Neona! Sve su ih objesili.