Piše: Filip Rajić
Uspomena
Jašem kroz sjećanja,
svjetlost tvoju tražim.
Tračak svjetla ugledao,
i konj se prestrašio,
ali odustao nisam,
njega pokopao,
a noge svoje uzjahao…
Glasom u divljini ptice zbunjujem,
lažem da jug, iza brda krije se…
Sunce, već u polusnu,
a ispred mene, nepoznat put…
Tko za mnom tragove mete?
Pitam se, jel ikad ptice me se sjete?
Napokon, susreo sam i tebe tu…
Koliko od tog dana prošlo je?
Koliko toga od tad desilo se?
Zaprepaštena šutiš, a odgovor čekam…
Vrijeme, lica nam je pojelo.
sjaj, odavno izgubili,
iskru među nama,
suzama potopili…
Godine bičem su nas tukle,
srce pred tobom se slama,
a na njemu je već otvorena rana…
Sve tvoje dodire još pamtim,
za sve riječi tvoje,
molim, da ne zaboravim…
Mjesec, još uvijek svjetlost dariva,
ali noć ova nije bez kraja,
vrijeme se s nama poigrava…
Oprosti mi za sve,
samo to još imam za reći,
vrijeme bliži nam se kraju,
nemamo mjesta za sve te riječi,
zato poljubi me,
prije no što svijeća ugasi se…
Oslobodi nas
Zrak sve teži je,
pritisak, iz dana u dan, raste.
Smrad ulice potapa,
napuštaju nas laste…
Oslobodi nas…
Oslobodi nas…
Iz ovih teških okova,
nek zaori glas,
koji slobodu doziva!
Sunce se od stida sakrilo,
mrak sve je obavio…
Svog se svjetla posramilo,
jer vražja je posla, obasjavao…
Oslobodi nas…
Oslobodi nas…
Iz ovih teških okova,
nek zaori glas,
koji slobodu doziva!
Melodiji s neba se nadam,
jer označava kraj…
Anđele, već noćima sanjam,
smiju li i ljudi u raj?
Čistilište
Pjevam svojoj zvijezdi,
što me svjetlom pokriva,
zašto lutam ovim hodnicima?
Šeći u krug, rekli su,
dok ne shvatiš zašto si tu…
Vječnost za tren proleti,
a odgovora nema,
nada me natapa,
nešto mi se sprema,
još jedan korak,
ovom kraja nema…
Za dušu moju,
Bog i Vrag,
novčić bacili…
Pismo ili glava?
Za njih je to,
samo šala…
Žudim za Zemljom,
gdje polako nestajem…
Zašto ovaj dan nikako da prestane?
Novčić se još u zraku okreće,
nadam se da netko, moli za mene…
Evo ih opet… s neba se spuštaju
zlatnim trubama, dolazak nagovješćuju.
Kažu Anđeli:
Hajde kreni,
samo put pod noge,
i tako,
u krug u krug…
u krug u krug…
u krug u krug…
dok ne pronađeš put.
Vrijeme
S usana, tiho odjekuje:
„Svijet se po zakonima odvija“
Nitko ništa ne čuje,
magla, svijet obavija…
Korijeni iz zemlje izviru,
ispod više mjesta nema…
Od kad zmija šapnula je,
sve se ispod tepiha sprema…
Svijeća svaka, ugasi se,
groblja tome svjedoče .
Nikoga, da sjeća se,
pazi, sat se okreće.
Prokletstvo, tama i škrgut zubi,
nitko nikog, u naručju ne drži,
vapaj, iz tame trubi,
milijune ih vrag, sad u paklu prži…
Kažu, smrti ne boj se,
ali kako, kad vrijeme nemilosrdno je?
Pred sobom, gazi sve,
i ulice, dječjim smijehom obasjane…
Ne bojim se, jer sve proći će,
iz mraka k svjetlu, i ja poći ću,
i prah postat ću…
Ali čemu onda sve?
Nek mi netko pokaže…
Sjeti se
Prazno igralište i ulica.
Bože što radiš u ovaj čas?
Skrivaš li i druga lica?
Do neba nek se čuje glas.
Ulog je velik, izlaza nema,
crnim nam se slovima piše…
Kad tama te obavije golema
I ni koraka ne možeš više,
molim te…
Sjeti se suza i krvi,
što majka je za tebe prolila…
Ni ne znaš koliko noći,
za tebe je molila…
Iz mraka k svjetlu, moraš poći,
svoju krv pustiti,
i svoje suze proliti…
Dok svaku boru,
s njenog lica ne iskupiš…