Vid Jeraj
Nego, svi u bijeg… Zar nitko nije mogao otvoriti vrata i seljanki izvući pticu ispod kotača auta? Nismo li svi mi većinu života pješaci i pješakinje? Puhao je povjetarac, u zimasto jutro. A budem ja, kad nitko drugi neće… Jel se sva istraumatizirala? Krenula žena, na pojilo s peradi. Vozačice, koje su zakasnile na zeleno svjetlo, iz zatvorenih su joj auta dobacivale. „Gospođo Cijedić, kakvo prezime… Pogođeno!“. Izvukao sam uplašenog gusana i stavio ga na rame, mrcinu. Pozvala me na čaj, tarući suzice. Iz auta parkiranog uz rubnik, pograbio sam vjetrovku i šal. Udaljavajući se, ciknula je u smjeru ceste nešto preko ramena.
Živio sam u centru jajnog turizma ili turizma s jajima, kako vam drago, već nekoliko godina. U Friedrichshainu nisam dočekao obećanu mi putovnicu, radio sam zatim kao pastir na Velebitu. Mak i nije rodio toliko da bih od toga napravio dodatni posao. Hja, spustio sam se u Liku i radio muški escort, ako vas tko pita, oko parka Plitvice. Samo tražite Nadala.
Malo engleskog i njemačkog, malo noćenja s doručkom i skupi se, sasvim dovoljno. Jedino što se prije par mjeseci pojavio taj velečasni koji je vrlo nestabilan emocionalno… Ljudi vjeruju da je istina koju im takvi govore, obično bolja od ostalih istina na tržnici, nažalost. Grmio je u ime Isusovo i s radija Isuzua MU-X, pod kojeg sam kleknuo da dovabim pticu.
Sunce je svitalo kad je zvuk plitvičkih slapova zagušio kokodakanje peradi. Gospođa Cijedić zapravo nije voljela ići na pojilo u nacionalnom parku, ma kako joj ono bilo blizu kuće. Red je red. Nije se jednom ugrizla za usnu što je bila lijena protegnuti noge do mjesta kamo me sad vodila. U svom klasičnom ponču i natikačama, znao sam je viđati kako prodaje jaja dućanima u okolici. I sad je trljala čarapom o list, da joj hladnoća umakne iz stopala.
Puštajući me u kuću, zbunila me pitanjem koliko jezika imam na duši. Odložio sam jaknicu i šal, šus topline pravo me zagrlio. Aludirajući na moju čipkastu prozirnu majicu i pokrpan jeans, s kojeg je odstranila guščje pero, zataknuvši ga u kosu, rekla je da će joj se susjede od jala batrgati poleđice poput pastrvi na suhom. Na verandu kuće nasuprot, baš je zakoračila žena u crnini, kao da nas je čula. „A evo i nje s mise… ovaj moj bivši stvarno je hit“.
Kroz kuhinju smo ušli u dnevnu sobu iz koje se ispod preparirane sove ulazilo u stepenište što vodi na kat. Samo što sam gucnuo prst kave i pokosio me umor. Sjedim u Likariji, razgovaram s konobaricom koja je cijelo djetinjstvo provela s Cijedićkom i don Kornelijem. I sve zna. Njih su dvije nekoć radile na blagajni supermarketa, a on u skladištu, kako ih je ona i upoznala. „A baš sam glupa bila, moglo je sve bit drukčije“. Pogledala je kroz mene, dalje prema parkiralištu i benzinskoj stanici. Poslije je Cijedićka zanijela i rodio se muškić, koji će s nepune dvije godine pokleknuti od salmonele.
On je jedne noći nestao, a vratio se nakon deset godina. Jedni su rekli da je trgovački putnik, drugi da je otišao u pomorce. „A ono, naš Kornelije – popina!“, okinu se konobarica krpom preko podlaktice. Dok je on propovjedao, a dobro mu ide, sindikati su se ovdje udružili s klimatskim izbjeglicama s Druge balkanske rute. „Imate vi ovdje dobrih motivacijskih govornika“, primijetio sam, ali je prečula, lobujući pogledom i dalje preko mene. Cijedićka je bila suosnivačica udruge koja je prisilila vladu na pregovore. „Zamisli to“, podmazao sam ju žestom. Baš kao i ona mene, pa ja opet nju. No, u sjevernoj je Italiji nastupila smjena generacija na tržištu radnika i njegovatelja, a Cijedićki je ostala horda kokoši iz izbjegličkih zaseoka. Doslovno, bila je do grla u jajima. „Vrzino kolo politike“, uzdahnula je konobarica.
Sjećam se kako su mi se smijali u Berlinu kad sam rekao da je moj jezik – jezik pjesnika. A, evo što da se žalim sad, posla ima, pazim na sebe, uplaćujem zdravstveno i socijalno, gledam kamo živim. Pošaljem i majci, koja zauzvrat pošalje smiley preko mjesečeve staze.
Jučer, dvije mi cure bukiraju termin. Fino uređena tulumara, balkon baca ka Krbavskom polju, dvije ulice od Macole. Složile one atmosfericu, kad netko se prodere odozdo iz vrta, baš kao da ga kolju… Mi brrr na balkon, a on se nama – zamisli! – bijesni nešto odozdo i mađija nas… Kao da je on nas zatekao, a ostao mi je dužan poruku na sekretarici. Sedam neodgovorenih poziva. „Deportacija!“, viče. Ne da termin ispovijedi. Taman sam se razbudio i nagnuo šalicu, bila je još topla.
Ispale su mu neke tablete, tik na kućnom pragu. „To sam mu ja pobjegla“, prene me Cjedićka, „Jel se jako udario?“. Razbudivši se, pomislim, „Vrijeme mi je da krenem“. Stignem još možda do crkve. „Ostani, Nadalina“, prinijela mi je jagodice grudima, skidajući znojnu rosicu iz polumjeseca majice. Još jedno zanijemjelo pitanje otpustio sam u zrak, stapajući se s njenim usnama. „Zovu te Nadalina, ne znaš?“, blanjala mi je prsa otvorenim dlanom nakon što sam se oslobodio majice.
Sjetila me drage pjesme s izbjegličke radne akcije. U znak zahvale, skinuo sam joj pončo preko glave. Ima vremena otkako sam podizao trupce s poda u paru s drugima, da bih im potom dodavao i kante s vodom. Iz mog je odraza u ogledalu tog ljeta nestao dripac koji je napustio Nuristan, prehodao Balkan i Bliski istok i preplivao, maltene, Egejsko more za sedam tisuća eura fore. „Nadalina, ste vi! Ja, Ljudevit, ako te zanima“, ustao sam tražeći majicu. Osjetio sam krv kako mi se vraća u zaležanu ruku.
„Ti si Ljudevit?“, pokušala me zagrliti. Uslijedila je mučna scena, insert iz ekranizacije romana Hrvoja Šalkovića. Slupala je servis, prolila kavu, dok sam po pepeljari odsutno kružio opuškom. Da su barem pri ruci oni Trodoni, ali kad su mi ostali u autu. Rekoh, izići ću pred kuću malo. Došao sam do peradarnice, udahnuo zrak i začepio nos. Osvrnuvši se preko ramena, pažnju mi privuče lupanje okna na kući preko puta. Snopom s mobitela osvijetlio sam desetak nesilica koje su izbacivale jaja na izmetom iskrzane jastuke flegmatičnošću demijurga. Čunjoglavi plodovi kotrljali su se niz oluke ka košari ispod mojih koljena, već podobro ispunjenoj.
Vratio sam se do auta, odlučan da krenem do crkve, a onda kući i naspavam se. A da se ipak presvučem prvo? Ipak je lik kapelan hrvatske misije Plavih kaciga u mirovanju. Uključio sam radio, s kojeg je krenuo refren pjesme, ‘Nije lako bubamarcu’ i pogledao Skype. Imao sam propušten poziv od majke. Snimila je poruku, jutros smo razgovarali. Izmamila mi je osmijeh. „Uvijek ćeš biti stranac, Nadal“, majčin je nazalni glas prekrio odjek pomalo komičnog Cijedićkinog soprana, što mi je već tinjao u ušima. „Znaš li ti da je mak s pašnjaka tvoga dječaštva, nekome čaj s minskih polja života? Ti si ptica, koju Alah više ne salijeće iz aviona. Slobodan si, Nadal… a to je velika stvar. Stoga, budi sretan!“