Piše: Romana Brolih
Geo, me(tri), ja
Otvarajući krug, krećemo, prema kraju.
Urediti život, recimo trokutom.
Nakon trokuta postajemo bolji.
Pažljivije osluškujemo želje.
Umiljavamo se da bi bili pomilovani.
Čežnjom prema pravilnom mnogokutu.
Zatvarajući krug, vraćajući se na početak.
Trokut će nas svakako urediti, srediti.
Oplemeniti ili prerezati grkljan.
Nakon što nas trokut pogodi kuglom u glavu
ili zalijepi na valjak
imamo veliku šansu.
Dragi Toni
Ovdje je hladno,
treba leći na topliju zemlju
i pronaći ljubav guvernante Rože otpuštene iz života 1982.
U potrazi za nedobivenim
sve je trzanje na posljednji prizor
i namakanje lica u želučanoj kiselini.
Ovdje je dobro,
imali smo životinje, aute i ljude.
Šansa za odlazak je usmrćena,
ponekad joj zapalimo svijeću.
Mi, zatočenici nepravilnog disanja.
Uživamo u vlastitom šarmu
i promjenama raspoloženja.
Dragi Prostor,
napamet govorim,
tko zna što bi mi donio drugi grad
u svojim ustima koja još nisu žvakala
koščatog introverta sa strahovima probuđenim iza četrdesete,
u samoći nakon naglog buđenja.
Stanujem iznad rijeke i zavijam.
Ponekad se lisice spuste po hranu.
I zmije uđu kroz zatvorena vrata.
Buket stršljena visi kao luster
u dvorištu stisnutom od vrućine.
Pjesma u parku
Na vrtuljku
je uvijek vjetar tamo je taj ples
tamo je taj svijet ostao.
Mamina težina
lomova i previranja
sa strancem koji nije nosio čokoladu,
samo vrećicu s bombonima i kuštravog psa.
Dječak mojih godina samuje u pješčaniku
na njegovim se usnama svađaju naša imena.
Gledamo se spuštenih kapaka.
On je zatrpan pijeskom i čeka
ja zaustavljam vrtuljak i slušam.
Mama i stranac traže psa,
njihove su ruke zaboravile na nas i
isprepletene lajnom ostvaruju snove.
Kroz krošnju vrbe spuštaju se neizgovoreni
pokušaji još jednog razornog susreta.