Piše: Ivan Ilakovac
Imperativ zaključivanja, taj podli učinak pritiska iznutra i izvana,
doveo me do akcije a mogao sam u miru promatrati, na primjer, elegantne
pizdarije poput toga da su bdpq isto slovo rotirano oko osi. Na to se
naslonio i zanos laskavom naravi potvrde mojih uvjerenja, jer tko ne voli
biti u pravu, takva okolnost poliže ti rane kad su najdublje i napuše ti prsa
snagom. Spoznaš da ima nade, tvoja uvjerenja nisu oborena, korak si bliže
istini i transcedenciji, možda ćeš uskoro svojim radnjama biti skladba s
postojanjem. A možda si samo nagazio u iduću zamku: potvrdu uvjerenja
koja postoji samo u tvome umu i to baš zato i samo zato što nježno masira
napaćeni odraz u ogledalu. Nađeš se u nepoznatoj ulici, staneš i gledaš niz
labavo osvijetljen put, pa zagrabiš i hodaš i hodiš, oko tebe su pucketava
svjetla neona a na kraju puta zid ili avenija mogućnosti. U mom slučaju bilo
je potonje. Žmirio sam u sunce iza krova kad su me pitali, ne znam zašto,
koji bih instrument svirao da sam glazbenik. Njima su takva pitanja samo
kotač u mehanizmu čavrljanja, zgužvani papirić koji su bacili u žardinjeru
na rubu terase, tako da me vjerojatno nisu ni čuli kad sam izdahnuo: trubu.
Sva mirnoća subotnjeg popodneva se skotrljala s mene. Ja ne bih volio
svirati nijedan instrument, nisu mi privlačne probe i dugotrajno sjedenje u
miru i zato si pitanje savršenog instrumenta do tada nisam ni postavio. Ali
kad bih morao birati, a upravo je to bilo implicirano u nečijem pitanju: koji
bih instrument svirao da sam glazbenik i stoga po logici rječnika moram
svirati, ja bih izabrao onaj što dobro pristaje i sprovodu i svadbi. Od širine
izbora u početku mi se smučilo. Svi instrumenti jednako su važni i smiješni,
debeli kontrabas, krhki triangl, Stan i Olio, toliko apsurdni da ih pamtim
kako se krevelje i smiju dok ja vrtim njihove mentalne slike ispod
zatvorenih kapaka. Možda nisu bili uopće neugodni, ali ako jesu, potpuno ih
razumijem, jer sam i ja za njih apsurdan: tjeskobna životinja. Naposljetku
sam izabrao trubu vodeći se davno usvojenim načelom. Jedna parola koja
se pripisuje Lenjinu: Prvo kobasice, onda filozofija, drugim rječima, sit
umjetnik je dobar umjetnik, davno se kao električni impuls i kao virus
probila od zjenice ili bubnjića do polusvijesti i tamo našla uvjete za rast —
ciničan karakter i ginocentričan sustav vrijednosti u kojem je materijalna
sigurnost na visokom mjestu — prema tome svoj sam instrument odabrao
odgovorivši na drugo pitanje: kada je glazba ljudima važna? Naravno, kad
se voli i kad se umire, a truba je dovoljno svečana i raskalašena za oboje.
Zamislio sam: umro je student u srijedu navečer na parkiralištu sportske
dvorane, srce mu je stalo kao sat, a u petak sviram na groblju pod
betonskim nebom ;uvečer tog istog dana nastupam u podrumu ciglenih
zidova. Prilazi mi dečko u crnoj košulji, kaže da me zapamtio na sprovodu i
naručuje prigodnu tužaljku. Odbijam primiti njegov novac. Usred galame i
pjesme osjećam se okruglim, u posjedu svih perspektiva — lavlje, lisičje i
mravlje — jer u mogućnosti sam biti galantan, a osim toga tehnika sviranja
nije mi postala instinktom nego čelo još nadgleda ošit i ruke, pa ne moram,
zapravo ne mogu se mučiti mišlju kako je nakaradno biti u noćnom klubu
nakon što ti prijatelj umre, niti zabavljati se onom kako je za preminulog
bilo bolje da je gledao nogomet za šankom nego igrao s kolegama u dvorani.
Lutajući plodnim poljima fantazije nisam se osvrnuo na svoje društvo kad
su rekli da odlaze. Sve što su mi osjetila primala mehanički ili kemijski iz
okoline — suhozeleno lišće u žardinjeri, suncem zgrijani rukohvati,
gorko-slatki gutljaj kave, zapaljeno gorivo i praseći smijeh s ulice — kao da
sam počeo gubiti razum, svaki taj detalj nosio je višak značenja na koji
nisam pristao, nisam ga stvorio, nego me obuzeo kao toplina po cijelom
tijelu. Ne znam je li to bila metafizička epifanija o naravi moga bića,
umjetnosti i stvarnosti en toto, ili konzumeristička navala dopamina, davno
uvjetovana i pomno izračunata, uvrštena u dugoročne projekcije rasta
prihoda, ali znam da je taj impuls bio nesavladivo i nepodnošljivo važan:
Kupi trubu, kreni ka istoku…