piše: Rade Jarak
Moderna umjetnost, kao baza i temelj estetskih postavki dvadesetog stoljeća je (namjerno?) zaboravljena. Na njezino mjesto došao je, nedefinirani i bezoblični fenomen, koji ću nazvati sličnim također bezličnim imenom: Novi Mainstream.
Jedna od najboljih definicija Mainstreama za koju sam čuo je usporedba koja koristi shematiku abecede. Ako je abeceda zamišljena na linearnom pravcu, na kojemu se nalaze slova od „A do Z“, Mainstream je pozicioniran i odnosi se samo na ono što se događa između slova „M“ i „N“. Svi ostali slojevi i mogućnosti realnosti koje postoje u tom rasponu (prispodobljenom abecedom) su izbačeni iz Mainstreama. Drugim riječima od „A“ do „M“ se u Mainstreamu ne govori, to je zabranjeno, kao što se ne govori ni o fenomenima od „N“ do „Z“.
Pored ove usporedbe, moglo bi se o problemu Mainstreama govoriti u horizontalnoj i vertikalnoj perspektivi. U samoj svojoj impostaciji Mainstream, kao pojam, postavljen je horizontalno, to je bezazlena riječ koja se odnosi na svakodnevni, obični život i opisuje naizgled najobičnije prozaične događaje.
Kao takvu, riječ „mainstream“ možemo smjestiti na „os apscisu“ u jednostavnom koordinatnom sustavu, a tu joj je i mjesto i razumijevanje u kolokvijalnom govoru. Nipošto nije neki značajni teorijski ili filozofski pojam.
Mainstream se odnosi na određeni, relativno stabilni bonton i zvuči sasvim bezazleno. Međutim, ukoliko ga postavimo vertikalno, a što se stalno događa u njegovoj sve većoj refleksiji, njegovoj stvarnoj upotrebi i stvarnoj svrsi u sadističkom utjecaju na stvarnost, dakle ako se postavi na „os ordinata“, koja donjim dijelom zadire u podsvijest, Animu i duboko Nesvjesno; a gornjim dijelom u kolektivnu svijest i više sfere duhovnosti, onda vidimo njegovu represivnu osobinu. I njegovu stvarnu svrhu i namjenu.
U tako postavljenom sustavu, mora doći do pucanja i općeg kaosa.
Svrha Novog Mainstreama je formiranje Novog Pojedinca. Osobine novog pojedinca, koji je projiciran kroz Novi Mainstream, je da bude jednostavno rečeno što gluplji, to jest poluidiot. I k tome, cilj je da se probude najniži ljudski osjećaji kao što su zloba, zavist i agresija. Uz to potiču se ulizerstvo, nesamostalnost i slijepo vjerovanje nasumce izabranim „vođama“.
Tu se sada negdje nalazimo. U umjetnosti, ali i u čitavom društvu. Umjetnosti praktički više i nema, jer kako umjetnik, ili onaj koji voli i prati umjetnost, kako može biti glup ili nesposoban za samostalno zaključivanje. Novi pojedinac je sve više robotiziran kroz nove birokratske metode i kontrolu. i potpuno odijeljen od kreativnih procesa. U književnosti se traži otprilike bezlično pripovijedanje, bez istaknutog autorskog pečata (što je bila jedna od najosnovnijih osobina Moderne).
Dakle, prvo je išao obračun s umjetnošću, da se zaboravi Moderna, da se zaboravi čak i onaj dio Postmoderne koji se odnosio na Modernu. Stoga svuda imate samo mainstream knjige, filmove, predstave. Više ne postoji eksperiment, istraživanje, intelektualna avantura, potraga za spoznajom. Sve što iole vrijedi i promišlja uklonjeno je i maknuto u stranu. Umjetnost je potpuno uništena, pa da bi govorili o ovom fenomenu, moram se vratiti na polje običnog i općeg života. Doduše, književnost se uvijek odnosila na običan život, i bila je presjek ta dva polja (umjetničkog i golog života) pa neću puno pogriješiti.
Na primjer, u društvu se pojavila inicijativa za gay prava i za prava LGBT zajednica. Čini se da je društvo, iz te perspektive, konačno postalo progresivno. I čini se da su ove zajednice konačno ostvarile prava na svoju „drugost“ te da je društvo konačno slobodnije, liberalno. To je privid.
Ali oni nisu ostvarili ništa, jer iako imaju minimalna prava na „drugost“ – koja su doduše stalno osporavaju od strane desnih političkih opcija – nemaju kao ni svi ostali osnovna prava na „prvost“. Jer što vam vrijedi nominalno pravo na bilo što, kad u suštini svi moraju biti poslušni, glupani i po mogućnosti i u jedinoj perspektivi dupeuvlake.
Tu se gubi cilj svih LGBT udruga, jer njihov bi cilj trebao biti, koliko ja shvaćam, radikalno traganje za ljubavlju, a ne u konačnici postati poslušnik (pa makar i kao „priznati“ gay).
Druga stvar, kod nas se u općoj zbrci – koja je samo takva naizgled, a čini se da je vrlo kontrolirana, pojavio još jedan preostatak kojega nema na Zapadu, ili ga ima u vrlo maloj mjeri. To su Engineers of the human soul. Na intelektualnom i kulturnom polju, svakako.
Engineers of Souls i dalje njeguju kritiku. Međutim, budući da su anakroni, njihova kritika, kao i kritička sredstva, pogađaju – recimo od oka – otprilike tek u jednu četvrtinu realnog problema. Tri četvrtine promašuju metu i unose dodatnu zbrku, i stvaraju kakofoniju koja onda rasturi i onu pozitivnu četvrtinu kritike koja gađa u pravo mjesto.
Stoga, moglo bi se reći ovako, ako živimo u jednoj kući čiji krov prokišnjava, u ovom vrlo kišovitom svibnju, sazvali smo skup stanara, svu rodbinu i prijatelje. Ali na kraju je izbila svađa „čiji je deda bio partizan, a čiji ustaša“, a da nitko nije razgovarao o tome da moramo popraviti krov.
Ovo je samo bezazleni primjer s krovom koji prokišnjava, problemi su mnogo dublji i veći. Naravno da ih je vrlo teško vidjeti, jer se kriju iza bezazlenog pojma Mainstream.
Pošto umjetnost skoro više i ne postoji, jer je brisanje Moderne pomelo skoro čitav prostor analitike i slobode, ostaje goli život u kafkijanskom smislu, ili kao što je napisao Orwell: „budućnost ostaje na prolima“. Međutim i sam Orwell sumnja u takvu nadu, iako nema druge. Kafkijanski gnomi i Orwellovi proli, ispadaju jedina nada.
Škrafulozni gnomi, cirkusanti, akrobate, proli…
Da zaključim, štreberski sveprisutni mentalitet Novog Mainstreama, praćen sve većim utjecajem birokracije i birokratske antilogike (koja je uvijek suprotna životnoj), skoro je pomeo umjetnost i njezinu analitiku, i opasno prijeti da radikalno banalizira i sam život. Kao što neki najavlju da je jedan od sljedećih koraka „čipiranje“ čovječanstva, za koje ipak ne vjerujem da će se uspjeti provesti bez radikalnog otpora.