Rade Jarak
Odlomak iz novog, još neobjavljenog krimi romana “Doći će jednom klizati”,
U prvom dijelu romana dva policijska inspektora Mili Kozminski i Zoki Mandić, intenzivno počinju raditi na slučaju nestale glumice Martine Čižmešije, koja je na zalazu karijere…
Drugi dio: ISTRAGA
Na sastanku istražnog tima, koji je trajao sve do pola dva poslijepodne, Kozminski se uglavnom dosađivao. Tim je bio sastavljen od mješovite ekipe iz Potraga i Krvnih i seksualnih delikata. Sastanak se otegao jer su podnošeni razni izvještaji, koji praktički nisu govorili mnogo. Analizirani su detalji oko provale i otmice. Izgledalo je otprilike ovako: u subotu, u ranim jutarnjim satima, između 5.10 i 5.50, netko je provalio u stan, Martine Čižmešije, u Šenoinoj 9, na prvom katu, obivši ulaznu bravu. U stan je ušla kućna pomoćnica, oko 7.10h, ona je obavijestila policiju.U stanu je izvršena detaljna pretraga, svi otisci i dnk tragovi koji su pronađeni poslati su u laboratotij na analizu. Još nije bilo konkretnih rezultata. Pregledavane su snimke nadzornih kamera. Od tri kamere koje se nalaze u tom dijelu Šenoine ulice ni jedna direktno ne pokriva Martinin ulaz. Uočen je mercedes monovolumen, metalik boje, u 4.42 ujutro, ali je provjerom utvrđeno da se radi o susjedima koji su se vraćali s noćnog provoda. U 5.07 ujutro na kamerama se vidi crni volkswagen polo, kako ulazi u ulicu, te se također vraća u 5. 52. i odlazi u smjeru Tomislavovog trga. To je najvjerojatnije vozilo otmičara. Automobil je pronađen sutradan, pored jezera u Rakitju. U njemu nije bilo tragova krvi. Trenutno se izuzimaju dnk i drugi tragovi. Krađa tog crnog pola, prijavljena je dan prije otmice, točnije niti sedam sati prije otmice, u četvrtak u 22.15h, s parkinga stambene zgrade u Španskom. Očito je automobil poslužio otmičaru za samu otmicu i bijeg, a u blizini Rakitja čekao ga je drugi automobil. Još nije bilo nikakve dojave i potražnje za eventualnu otkupninu, ali je moguće da se otmičar uskoro javi, ako je otkupnina bila motiv otmice. Također, urađena je analiza Martininog mobilnog telefona i listing osoba s kojima je Martina razgovarala prije nestanka. Trebalo ih je provjeriti, inspektori su dobili zadatke.
Trebalo je brzo raditi. Utvrđeni su prioriteti. Trebalo je prvo ispitati sve Martinine poznanike i bliske osobe. Jedan njezin bivši već je u trinaest i četrdeset i pet bio u stanici.
Vanja Sarić, pedeset i tri godine, sin poznatog političara iz devedesetih, bivši direktor nekoliko privatnih firmi, koje su redom propadale jedna za drugom, i vlasnik nekoliko apartmana na moru. Sada se bavio trgovinom i uvozom alkoholnih pića. Neosuđivan.
– Od tatinog sina, do propalog biznismena i trgovca štokom – reče Mandić dok je Kozminski čitao kratku policijsku bilješku, navirujući mu iznad ramena. Očito je Mandić već bio proučio spis.
– Jesi ponio fotke? – upita Kozminski.
– Jesam – reče Mandić i rastvori jaknu. Iz unutrašnjeg džepa virile su dvije fotografije.
Vanja Sarić čekao ih je u sobi za ispitivanje.
Bio je visok i suh, na prvi dojam izgledao je vrlo inteligentno, ali plaho. U blijedo plavom sakou koji se slagao s bojom njegovih plavih, malo vodenastih očiju. Kosa, prorijeđena na zaliscima, bila je skupljena u zlatni čuperak koji je, iako učvršćen gelom, venuo na sredini čela.
Kozminski mu pruži ruku. Dodir je bio mekan i vlažan. Mandić samo klimne glavom.
– Sjedite – reče Kozminski. Svo troje sjednu oko prljavog stola. Kozminski nasuprot Sariću, a Mandić sjedne bočno.
– Pričajte nam o vašem odnosu s Martinom Čižmešijom – započne Kozminski.
– Svaka sekunda, sva-svaki trenutak s njom bio mi je dra-dragocjen – plavooki ljepotan malo je zamuckivao. Kozminski i Mandić se pogledaju.
– Kad ste je vidjeli zadnji put?
-U četvrtak, dva dana prije nestanka.
– Gdje?
– Otišli smo na piće u obližnji kafe ba -bar. Po-pored njenog sta-stana. A onda sam je pozvao na ručak.
– O čemu ste razgovarali, tokom ručka?
– O o-običnim stvarima. O ži-životu.
– Kako mislite, „o životu“?
– O mojoj ženi, na primjer. Ja sam oženjen, znate. I o Martininim frajerima, de-dečkima. Tako često pričamo. O-opušteno.
Kozminski je gledao njegove prste, koji su nervozno lupkali po stolu. Tanke poput prstiju sušičavog pijaniste na kraju kratke i nesretne karijere. I ten mu je bio nekako siv, kao da je bolestan.
– Takav je naš odnos – nastavio je – Ot-otvoreno pričamo o sve-svemu.
Mandić, koji je dotad gledao nekuda neodređeno, naglo usmjeri pogled na Sarića.
– Mogu vam postaviti jedno intimno pitanje? – ispali Mandić oštro.
– Iz-izvolite.
– Jeste li imali intimne odnose s Martinom u zadnje vrijeme?
– Ne… Nisam.
– Kad ste spavali skupa zadnji put?
– Prije pe-pet, še-šest go-godina.
– A jeste li u međuvremenu željeli spavati s njom?
– Jesam… ali ona nije že-željela…ne-nemojte misliti da sam ja… O-odavno smo prekinuli, o-odavno sam se s tim pomirio.
– Gdje ste bili u subotu ujutro, kad je nestala, između pet i šet sati? – nastavi Mandić jednako oštro.
– U svojoj kući. Moja supruga mo-može po-potvrditi.
– Imate li neku ideju tko bi to mogao uraditi? – upita Kozminski mirnije.
– Nemam. Zaista… na koga da uprem prstom?
– Je li joj netko prijetio, je li bila u nekom problemu? – ponovi Mandić pitanje.
– Ne znam.
– Sigurno? Vama se povjeravala. Razmislite – Mandić ponovi upornije.
– Ne znam – glas Vanje Sarića lagano zadrhti, kao da je na rubu plača.
U tom trenutku Mandić izvadi dvije fotografije iz unutrašnjeg džepa jakne i baci ih na stol. Potom ih ispravi i postavi točno ispred Vanje Sarića.
Na prvoj fotografiji bili su Martina Čižmešija i Vanja Sarić u nekoj spavaćoj sobi. On sjedi na krevetu, samo u donjim gaćama, a Martina stoji do njega. Na sebi ima samo uske čipkaste gaćice, a gore je zagrnuta nekom svilenom maramom. Vide se njezine gole grudi. Iz polumraka fotografije izranjaju njezine bradavice kao dva oka nekog indijanskog totema. Sarić joj je desnom rukom obgrlio bokove.
Na drugoj fotografiji, koja je snimljena u istoj sobi, Martinino je lice u krupnom planu. Isprva, izgleda kao obična, doduše malo čudna portretna fotografija. Ali, u lijevom uglu fotografije vidi se vrh muškog spolnog organa, koji je usmjeren prema Martininom licu. Njezino lice je prekriveno kapljicama sperme. Ispod, u dnu fotografije netko je crnim flomasterom napisao riječ „BUKAKE“.
– Što možete reći o ovome? – upita Mandić.
Vanja Sarić je s nevjericom gledao u fotografije. Imao je izraz kao da će se ispovraćati.
– Slike smo našli u ladici Martininog noćnog stolića.
– Ovaj… ja…
Jedna kapljica znoja izbije na čelu Vanje Sarića, izgledala je kao komadić gela koji se odlomio od olinjalog plavog čuperka i kliznuo niz hrbat čela.
– Što znači ovo „Bukake“? – nastavi Mandić.
Sarić se konačno malo sabere.
– Špri-špricanje, na ja-japanskom. U žargonu znači svr-svr-svr…
Tu Sarić zastane i pogne glavu. Zurio je u prljavu površinu stola. Inspektori su čekali.
– Svršavanje po licu – konačno izgovori.
Kozminski se zagleda u fotografiju. U Martinino lice opervaženo kapljicama sperme. Kapljice sperme bile su poluprozirne, ponegdje izdužene ili razvučene. Nalikovale su na neke nježne boginje, ili vodene kozice. Slina mu mimo njegove volje navre u usta.
Ponovo je gledao ono lice, čiji je film gledao jutros i ponovo su ga prošli trnci. Obuzelo ga je nejasno uzbuđenje, koje se širilo duboko iz utrobe.
Osjetio je opet kao da ga uvlači moćni vrtlog, snažna sila koja je iznad njegove moći. Kao da više nije policijski inspektor, nego mali dječak ostavljen na ulici.
– Stare su to fo-fotke. Prije pet godina, najmanje. Vje-vjerujte mi. Vidi se da smo mla-mlađi oboje. Nemojte da moja žena sa-sazna za njih. Mo-molim vas.
– O kome vam je Martina pričala? Je li imala novog ljubavnika? – Mandić je ignorirao njegovu molbu.
– Ne, nije mi rekla da ima ne-nekog no-novog. U-uglavnom je pričala o prošlim vre-vremenima.
Sva trojica zašute nakratko. Kozminski se pokušavao sabrati.
– Sada bi trebali poći na poligraf. Moramo vas dodatno testirati, jer vi ste jedan od posljednjih koji su razgovarali s Martinom. Jeste li suglasni za to? – reče.
– Na po-poligraf? – upita Vanja Sarić iznenađeno.
– Da. Niste obavezni, možete i odbiti. Ali, ako ste nevini, ništa vam neće škoditi – reče Kozminski.
– Ukoliko odbijete poligraf, to će biti vrlo indikativno za nas – doda Mandić.
Vanja Sarić je spustio glavu. Razmišljao je. Čekali su.
Na kraju podigne glavu i reče: U redu, pri-pristajem. Ne-nemam što kri-kriti.
– Dobro – reče Kozminski – nazvat ću poligrafistu da vas primi.
Izvadi mobitel i nazove.
– Vojkane, evo tu je gospodin Sarić, za test.
– U redu, sve ok. Poligraf je spreman.
– Onda dođi u kancelariju, pa obavite to.
– Može.
Sva trojica su čekali šutke.
– Ne-nemam što kriti – Vanja Sarić ponovi još jednom, nakon čitave minute tišine.
Vojislav Nevistić, poligrafski tehničar, uskoro uđe u prostoriju. Bio je ćelav i robustan, na granici debljine. Imao je pedeset godina, i više od deset godina radio je na poligrafu. Bio je iskusan u poslu i teško ga je bilo preći, Kozminski je to vrlo dobro znao.
– Dobar dan – reče.
– Gospodine Sariću, to je poligrafist. Odite s njim – reče Mandić.
– Budite večeras kod kuće, ponovo ćemo vas posjetiti – reče Kozminski.
Suhi dugonja ustane i promrlja nešto u znak pozdrava. Kad je otišao s poligrafistom, Kozminski je gledao fotografije koje su ostale na stolu. Mandić krene da ih skupi, ali Kozminski ga preduhitri. – Ja ću ih uzeti – reče i stavi ih u svoj džep. Osjetio je kako su mu ruke nakratko zadrhtale, a Mandić ga je upitno pogledao.
Potom su se spustili do parkinga, vrijeme je brzo curilo. Trebali su otići na Gornji grad, razgovarati s Leonom Šebaljem, još jednim poznanikom Martine Čižmešije, čiji je telefonski broj ona najčešće pozivala posljednjih dana. Nazvali su ga i obavijestili da ih pričeka kod kuće.
Ušli su u Kozminskijev hyundai i krenuli prema Gornjem gradu.
– I što misliš o Sariću? – upita Kozminski dok je vozio.
– Isprepadan je frajer, nema on veze s tim.
– Krije li nešto?
– Nemam pojma… Mutan je, u to nema sumnje. Nego, hajde stani u Draškovićevoj da uzmem burek. Gladan sam, od jutros nisam ništa okusio.
– Gdje ćeš uzeti?
– U Dubravici. Hoćeš da uzmem i tebi?
– Može, ali meni uzmi u onoj pekari pored.
– U Mlinaru? Loš im je burek.
– Ma ne. U onoj drugoj.
– Kod Šiptara? Pa tamo je premasno.
– Nije. Tamo je dobar burek. U Dubravici je premasan. Zalijepi ti se za papir.
– Ja ću ipak uzeti u Dubravici.
– Meni uzmi od Šiptara. Ja sam momak starog kova. Mrzim ove nove konfekcijske pekarnice sa zaleđenim pa podgrijanim tijestom.
– Kako hoćeš. U redu… Sir ili meso?
– Meso. A može i sir, ako ne bude.
– Ok. Ali ti, momak, nemaš pojma što je burek.
– Ti ćeš me učiti.
Kozminski zaustavi automobil u Draškovićevoj, a Mandić ode do pekarnica. Dok je čekao Kozminski je gledao tramvaje koji su prolazi s lijeve i desne strane, vjetar je nosio jednu praznu najlon vrećicu i nekoliko papira sredinom ulice. Uskoro se Mandić vrati s dva bureka, jedan u papiru s logom Dubravice, a drugi bez ikakvog loga. Oba su bila na prvi pogled podjednako masna.
Odvezli su se na Langov trg, zaustavili se pored pumpe i jeli.
– Mucavi je mamlaz. Ne vjerujem mu – reče Mandić punih ustiju.
– Ne govori dok jedeš. Prvo prožvači.
– A tko je ovaj drugi? Leon Šebalj.
– Šezdeset godina. Vlasnik kafića u centru.
– Dobrostojeći picolovac.
– Doduše, malo je zašao u godine.
– A jest, u pravu si. Baš me zanima, kakvu je tip imao furku s mačkom, hajde da ga vidimo.
– Idemo – reče Kozminski, i ubaci masni papir kroz prozor automobila u kantu za smeće.
Kuća Leona Šebalja nalazila se na Gornjem gradu, u Basaričekovoj. Pored restorana „Pod starim krovovima“ bilo je jedno slobodno mjesto i Kozminski vješto parkira automobil. – Imali smo sreće – reče – Inače smo mogli kružiti još pola sata okolo.
Kuća je bila starija, ali nedavno adaptirana i svježe ofarbana. Pozvonili su na ulaznim vratima.
Otvorio im je dobrodržeći, niski djedica, ne veći od metar i sedamdeset, u kućnom ogrtaču boje trule višnje. Oko vrata je nosio svilenu maramu. Imao je kratku sivu kosu i njegovanu, fazoniranu, sijedu bradu. Oči su mu bile bademaste i mirne.
– Izvolite? – pogledao ih je upitno.
– Policija – reče Kozminski i posegne u džep da izvadi značku. Umalo izvadi Martinine slike koje je bio spremio prije nepuni sat vremena. Konačno, izvuče značku i pokaže je. – Došli smo zbog nestanka Martine Čižmešije. Vi ste Leon Šebalj?
– Jesam – reče djedica smireno. – Čekao sam vas – doda.
– Onda možemo li ući? Postavili bi vam nekoliko pitanja?
– Možete ući, svakako. Izvolite, evo ovuda…
Popeli su se drvenim stepeništem koje je škripalo pod njihovim koracima, na kat gdje se nalazio prostrani dnevni boravak.
Dnevni boravak bio je stilski uređen i prilično mračan. Na tlu debeli tepih, teške zavjese na prozorima, nekoliko lampi s abažurima, starinske stolice i dvije tamnocrvene chesterfield fotelje. Masivni radni stol dominirao je prostorijom. Na njemu je bilo nekoliko starinskih figurica, jedna je predstavljala konja u propnju, a druga čovjeka s nekom pticom na glavi, Kozminskom se učinilo da se radi o jastrebu.
– Sjedite.
Kozminski i Mandić uvale se u meke chesterfield naslonjače. Leon Šebalj sjedne na starinsku stolicu sa zaobljenim rukohvatima. Čekali su jedno vrijeme dok im se oči ne priviknu na polumrak koji je vladao u sobi.
Kozminski prvo primjeti da Leon Šebalj na nogama ima papuče s izvezenim grbom. Zatim primjeti uokvirenu fotografiju na radnom stolu. Na slici je bila sretna obitelj, očito: majka, otac i kćerka. Kozminski je prepoznao Leona Šebalja, na fotografiji je bio mlađi bar dvadeset godina.
– Tko je na slici? Vaša obitelj? – upita.
– Da – odgovori Leon Šebalj – Moja pokojna žena. Umrla je prije petnaest… ne, ima već i skoro šesnaest godina. A ovo je moja kćerka Monika. Ona je doktorica i danas je sretno udata.
– Kada ste se upoznali s Martinom Čižmešijom? – upita Kozminski.
– Davno. Ima cijelo desetljeće.
– Jeste li bili u intimnoj vezi? – nastavi Kozminski i pokuša vidjeti njegove oči u oskudnom svjetlu sobe. Bile su vrlo tamne.
– Jesmo. Ali prije desetak godina. I veza je bila vrlo kratka, tek nekoliko mjeseci. Martina je bila prekinula sa Slastičarem. To jest, Slastičar je poginuo. Pao je s krova, prilikom bijega od policije. O tome se pisalo u novinama.
– Kako ste se upoznali?
– Upoznali smo se jednog popodneva u mom kafiću. Tad sam držao kafić na Jarunu. Bilo je prošlo oko dva mjeseca nakon Slastičareve pogibije. Martina je došla u kafić sama i bila je vrlo mirna i tiha. Čitala je neku knjigu. Prepoznao sam je, naravno, počastio je pićem i ušli smo u razgovor.
Malo po malo smo se upoznali i zbližili. Redovno je dolazila poslijepodne u kafić s knjigom. Ja sam je također redovno čekao. Potom sam je jednom prilikom pozvao na večeru i tako smo počeli izlaziti zajedno. Uskoro smo tišli u krevet, nije da se hvalim. Ali nije dugo trajalo. Razlika u godinama bila je prevelika.
Ali ostali smo u fenomenalnim odnosima. Ja sam preuzeo ulogu oca, ili starijeg brata. Popravim joj nešto u stanu, kad je potrebno, donesem juhicu ako je bolesna. Kad je usamljena uvijek može doći u moj kafić. Zatvorit ćemo vrata, ispratiti goste i razgovarati uz neki koktel do ponoći, ako treba. Uvijek može plakati na mom ramenu. Eto, takav je naš odnos.
– Potajno ipak želite spavati s njom? – ubaci se Mandić.
– Da se ne lažemo… njoj je teško odoljeti. Ona je takav tip ženske, vamp, i sami to znate. Mačka i po. Ali ja sam uspio izgraditi odnos prijateljstva i povjerenja, ako me shvaćate. I ovo, sve ovo me gadno pogodilo. Ona mi jako nedostaje. Kao da mi je kćer nestala. Popio sam jutros apaurin, a inače ga nikad ne pijem.
– Ali nada da ćete je poševiti i dalje traje – Mandić je ispitivao granice Šebaljevog strpljenja.
– Dajte, ne govorite gluposti – Leon Šebalj odgovori staloženo.
– Vi ste je posljednji nazvali. U petak navečer oko deset sati – reče Kozminski.
– Da razgovarali smo kratko. Javio sam joj da sam nabavio odličan, originalni zeleni čaj iz Indije. I dogovorili smo se da joj ga sutra ujutro donesem. Kad sam stigao oko pola deset ujutro, u zgradi je bila policija. Sve je već bilo gotovo. Evo, čaj je još tu, na mojoj polici.
– Je li vam ona nešto rekla u telefonskom razgovoru? Je li djelovala uznemireno?
– Nije. Rekla je da gleda neki film. Mislim od Fassbindera. „Brak Marie Braun“, da, gledala je taj film. I rekla je da Hanna Schygulla dobro glumi. Voljela je komentirati način na koji rade druge glumice. Bila je opuštena i mirna, bar sam imao takav dojam.
– Znači ne znate tko bi je mogao oteti, je li joj netko prijetio ili slično?
– Ne. Pojma nemam. Potpuno sam šokiran. Mislim da bi meni rekla da je bila u problemu. Ali nikad se ne zna.
– Dobro. Možda se nečega u međuvremenu sjetite, nekog detalja koji vam je bio nelogičan. A sad vam je promakao.
– Ako se sjetim, javit ću vam.
– I još nešto. Dođite sutra u osam ujutro u glavnu policijsku postaju, idete na poligraf.
– Na poligraf? – djedica podigne obrve.
– Da. To je redovna procedura. Vi ste zadnji razgovarali snjom.
– U redu.
Nakratko svi zašute.
– Mi sad idemo – reče Kozminski i ustane.
– Otpratit ću vas – reče Leon Šebalj – Čekajte da upalim svjetlo na stubama.
Kad su sišli na ulicu, Leon Šebalj ih još jednom pozove s vrata.
– Inspektore, čekajte!
Kozminski i Mandić se okrenu. Kozminski se vrati do ulaza.
Leon Šebalj je izgledao uznemireno. Doboko udahne, a glas mu zadrhti: Znate, bio sam joj poput dobrog duha, poput oca, pazio je svakodnevno… Fali mi… Fali… Nedostaje…
Kozminski ga još jednom odmjeri i mahne rukom: Sve pet. Vidimo se sutra.
Na ulici je bilo osjetno hladnije. Digao se vlažan i hladan vjetar. Nebo je bilo još olovnije i kao da je pritiskalo grad.
Brzo ulete u automobil, zgureni pod naletom vjetra.
– Dobro je da smo našli ovo mjesto, jer bi se inače morali parkirati pred Saborom – reče Kozminski dok je pokretao motor.
– Potjerala bi nas saborska straža, ha ha – kiselo se nasmije Mandić.
– Idemo na kavu – doda nešto kasnije kad su izlazili iz Opatičke ulice.
Kozminski pogleda na sat. Bilo je 16.10. trebali su još otići na Zelengaj, posjetiti ženu Vanje Sarića. Imali su vremena. Zaustavi automobil pored Palainovke.
– Idemo na kavicu.
– Ajmo.
Kafić je bio poluprazan. Samo jedan mlađi par sa psom i jedan penzioner u kutu koji je čitao novine. Kozminski i Mandić sjednu i naruče dvije ožujske.
– Vrijeme je da se i mi malo opustimo – reče Kozminski i natoči pivo.
Otpije gutljaj i zadovoljno frkne.
– Hajde da nazovem Vojkana da vidim je li Vanja Sarić pošao poligraf.
Dok je Kozminski razgovarao s poligrafistom, Mandić je otpio momački gutljaj piva.
– I što je bilo?
– Prošao je test – reče Kozminski i spremi mobitel u džep.
– Samo, Vojkan mi je rekao još nešto – nastavi Kozminski – Kaže da je Vanja Sarić na kraju dao jednu čudnu izjavu.
– Kakvu?
– Rekao je da „ona nikada nikoga nije voljela“.
– Što bi to trebalo značiti?
– Pojma nemam.
Dovrše pivo u nekoliko dugih, žednih gutljaja.
– Idemo, vrijeme je – reče Kozminski.
Odvezli su se na Zelengaj, jedan od elitnih kvartova na padinama Medvednice.
Stali su pred urbanom vilom na dva kata, okruženom tamnim i vlažnim stablima crnogorice. Stabla su bila prigušeno zelene boje, s nijansama smeđe. Vila je bila izgrađena u modernističkom stilu, s mnogo ravnih linija, s lođama i balkonima isturenim u prostor, te s aluminijskim rukohvatima i bakrenim olucima.
Pozvonili su na ulazu. – Tko je? – upitao je ženski glas s parlafona.
– Policija – odgovori Kozminski.
– Pričekajte sekundu.
Otvorila im je crnka, na pragu četrdesetih, visoka i lijepo građena. Velikih i prodornih očiju, ciganskih, crnih kao ugalj. Lijepih crta lica, s blago našminkanim usnama.
Još jedna zgodna mačka, pomisli Kozminski. I Mandić je bio iznenađen pojavom Lucije Sarić.
– Izvolite, uđite dečki –rekla im je uz namješteni koketni osmjeh kakav imaju djevojke na izboru za mis.
Odmjeriše je od glave do pete. Nosila je kratku kožnu jaknu, a ispod je imala krem dolčevitu i crnu mini suknju, koja je isticala njezine duge, gole butine i tanke listove. Oko nožnog zgloba nosila je tanki srebrni lančić. Na nogama je imala ružičaste kožne mokasinke s ravnom petom.
Kozminskom je izgledala kao lutka iz izloga, koja je nekim čudom oživjela i unosi pomutnju među normalan svijet.
Odvela ih je do zastakljene terase u prizemlju. Prostorija je imala bar pedeset kvadrata, mali šank od knaufa, pletene stolice i stakleni stol. Imala je dugu staklenu stijenu, odakle se pružao pogled na vrt nalik na japanski, s mnogo brižno pograbljanog kamenja u raznim nijansama sive i tamnosmeđe i tek nekoliko zelenih površina, podšišanih kao u Wimbledonu. Tek tu i tamo mogle su se vidjeti neke egzotične biljke, koje su rasle iz kamenih vaza i koje inspektori nisu poznavali. Prepoznavali su samo običnu trstiku koja je rasla uz zid što je okruživao vrt. Iza zida vidio se visoki, tamni pojas šume. Kozminski se nakratko osjetio kao ubogi vrtlar koji je došao do bogate gospođe da joj uredi vrt i uskoro će dobiti instrukcije.
Ponudila im je da sjednu u pletene fotelje, odmah do stakla, odakle se pružao carski pogled. U prostoriji je bilo toplo, ali nigdje nije bilo radijatora na vidiku, dakle, sigurno je radilo podno grijanje.
– Hoćete nešto popiti. Imam sok od bazge, ili možda nešto žestoko?
– Ne hvala – odbije Kozminski uljudno.
– Kako hoćete… ne pijete na dužnosti pretpostavljam. Ali ja ću sebi ipak natočiti jedan balić – reče i natoči prst viskija u kristalnu čašu, u koju ubaci dvije kocke leda. Potom se vrati do fotelje, sjedne i pogleda ih otvorenim, prilično koketnim pogledom.
– Dakle? Recite? – upita.
– Pa mogao bih i ja jedno piće, ako nije problem – ispali Mandić naprasno, iznenadivši Kozminskog.
– O, nema problema, svakako inspektore – reče ona uz novi osmjeh, ustane i lelujajući bokovima ode do šanka.
Kozminski se sjetio nekih kriminalističkih slučajeva gdje su sve žene bile ružne kao ponoć, a u ovom su slučaju izgleda sve bile vrlo zgodne. Ipak, u tijelu i pokretima Lucije Sarić bilo je nešto umjetno, izgledala je presavršeno.
Ona donese piće i pruži ga Mandiću.
– Hvala – reče Mandić. Malo promućka viski da se led brže otopi.
Lucija Sarić i dalje je koketirala s njima. Martina je bila plavuša, a Lucija je crnka. Kozminski i Mandić gledali su njene mačkaste pokrete i gustu crnu grivu koju je jednim pokretom koketno zabacila na leđa.
– Kosa mi se kovrča na ovom vlažnom vjetru – rekla je. Zbilja, na krajevima njezine grive pojavilo se nekoliko valovitih uvojaka.
– Što nam možete reći o odnosu vašeg supruga i glumice Martine Čižmešije koja je nestala prošle subote ujutro? – upita Kozminski.
– Ah, tako… Znala sam da ste zbog toga došli. Što mogu reći? Hm… Moj muž je, znate, malo čudan. Naročito u odnosu s tom nestalom ženom. Nadam se da nije on tu nešto upleten.
– To bi nam vi trebali reći. Kakvi su bili njihvi odnosi? – prekine je Kozminski.
– Ah… Gledala sam mu kroz prste, bio je sasvim opsjednut tom ženom, tom glumicom na kraju karijere. Ali ni ja nisam ostajala dužna. Mi, u stvari, već odavno samo formalno živimo zajedno – reče i koketno prebaci nogu preko noge, pri čemu bljesne njezina mliječnobijela put.
Kozminski je pogledom istraživao liniju njezinih nogu. Bila je savršena, morao je priznati.
– On je u stvari cockcold – reče Lucija Sarić i izazovno se nasmiješi prema inspektoru Mandiću.
Kozminski začuđeno pogleda nju pa Mandića.
– Kako ste rekli… nisam shvatio. Što to znači? – ispali Mandić.
– Znači da mi tolerira veze s drugim muškarcima – odgovori Lucija Sarić, ne skidajući osmjeh s usana.
Dugo ga je fiksirala pogledom, u kojemu se nazirao mutni bljesak dnevnog svjetla.
– Gdje je bio vaš suprug u noći s petka na subotu? Preciznije, rano ujutro između četiri i šest? – Kozminski prekine tišinu, pomalo ljuti zbog očitog koketriranja Lucije Sarić s Mandićem.
Lucija Sarić konačno polako okrene glavu prema Kozminskom.
– Navečer, igrali smo karte u troje. Ja, moj ljubavnik i moj muž, Vanja. Popili smo više od pola boce viskija. Ja sam otišla s ljubavnikom u svoju sobu, a Vanja je otišao spavati u drugu sobu. Bilo je oko tri ujutro. Spavao je kao zaklan, a oko pet sati je ustao i povraćao u kupaonici. To sigurno znam jer sam čula buku, a ujutro sam našla tragove rigotine u kadi. Spavao je do iza deset sati. Onda je ustao i popio kavu, tabletu za glavobolju i pojeo tost s maslacem. Bio je nizašta, totalo uništen mamurlukom.
– Znači, vi potvrđujete njegov alibi? – upita Kozminski.
– Da – reče crnka i opet se okrene prema Mandiću. – Imate li vi, inspektore, neku vizitku na kojoj je vaš broj telefona, da mi je date, pa da vam se javim, ako se sjetim nečega novog, ili ako mi jednostavno bude do razgovora? – upita fiksirajući ga u oči i ne skidajući izazovni osmjeh.
– Imam, svakako – odgovori Mandić poput robota. Izvadi vizitku iz jakne.
– Izvolite – reče i pruži joj vizit kartu.
Lucija Sarić nehajno mahne rukom prema šanku. – Odložite je tamo.
Mandić se ustane i poslušno odloži vizit kartu na šank pored mini bara. Kozminski nije mogao očima vjerovati kako siroti Mandić obigrava oko nje kao potrčko. A bilo je tu i doze ljubomore. Lucija Sarić i Zoran Mandić gledali su jedno u drugo kao u luna park.
– Hvala vam inspektore – reče Lucija Sarić.
– Kad je vaš suprug napustio stan u subotu? – upita Kozminski kiselo.
– Tek poslije jedan sat poslijepodne. Konačno se sredio i otišao na Britanac na kavu. I da malo prosmuca po sajmu antikviteta.
– Znači on nema veze s otmicom. Vi mu dajete alibi? – nastavi Kozminski.
– Tako je – reče Lucija Sarić.
Lucija Sarić ponovo izmjeni dugi pogled s Mandićem.
– Hvala vam gospođo, vrijeme je da idemo – Kozminski kiselo presiječe njihovo koketiranje. Ustane i krene prema izlazu.
– Doviđenja. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti inspektore? – riječi su bile upućene Mandiću uz zavodnički osmjeh koji joj nije silazio s usana. Oći su joj bljesnule lukavim sjajem.
– Svakako – odgovori Mandić zbunjeno. – Doviđenja.
– Doviđenja inspektore – ponovi divlja crnka.
Na ulici, Kozminski je zamišljeno pogledao Mandića.
– Ti si… ti nisi normalan… – Kozminski je taman zaustio da propisno iskritizira Mandića što koketira sa svjedokom, kad mu zazvoni mobitel. Na ekranu su bila tri slova.
– Halo.
– Bok. Možeš li sutra u deset sati na starom mjestu?
– Može.
– Važi.
– Vidimo se.
– Pusa.
Treći dio: GOSPOĐICA MASKA
Sutradan nije bilo sastanka u stanici u Heinzlovoj, jer nije bilo nikakvih novih pomaka u istrazi, niti novih detalja, pa je Kozminski mogao otići na Dolac.
Trebao se sastati s jednom tajanstvenom prijateljicom, Kineskinjom Lee.
Znao je da joj Lee nije pravo ime, ili je Lee možda samo dio njezinog pravog imena. Na stotine milijuna Kineskinja i Kineza zvali su se Lee. Bilo je idealno predstavljati se tako, ako ne želite otkriti vaš pravi identitet. Ali i da je znao njezin pravi identitet, što bi mu to pomoglo? Skoro ništa. Nije imao pojma o Kini i Kinezima.
U stvari, jednom prilikom je čuo njezino pravo, puno ime, ali naravno nije ga zapamtio. A poslije mu više nije bilo važno.
Upoznao ju je prilikom istrage ubojstva na Zagrebasčkom velesajmu, kad je nastradao jedan novokomponirani poduzetnik, a u čije su ubojstvo navodno bili upleteni i Kinezi. A ona mu je bila prevoditelj u slučaju.
Tada se Kozminski sprijateljio s gospođicom Lee.
Pretpostavljao je da i ona radi za Trijade, ili je upletena u neku vrstu špijunaže, ali ništa mu nije smetalo. Volio je s njom otići na čaj. Odgovarala mu je njezina mirnoća i staloženost.
Lee je bila sušta suprotnost Martini Čižmešiji. Uvijek u strogom, neupadljivom sakou sive ili crne boje, kose skupljene na potiljku u malenu, skromnu punđu. Na njezinom malom, ali čistom i pravilnom licu, isticale su se jedino kose obrve i koso skrojene oči, koje su uvijek bile mirne i koncentrirane, oštre i pronicljive.
Lice joj je uglavnom bilo ukočeno, poput maske. S vremenom, Kozminski je naučio čitati iz najmanjih nijansi. Iz najmanjih promjena na njezinom licu, iz naglog pokreta irisa, iz naglog bljeska u očima, ili po dužini pogleda kojim je fiksirala neku stvar ili mjesto, i tako je pokušavao shvatiti njezine misli. Ili je samo mislio da zna čitati te tajanstvene znakove.
Lee, ime izlizano poput morskog oblutka, uvijek na neki način lažno kao nadimak, ime koje nikad nije davalo ni jednu preciznu informaciju o osobi, osim toga ime koje je bilo potpuno apstraktno i nije ni najmanje budilo maštu.
Piti blagi zeleni čaj s njom bilo je kao ući u carstvo Tišine, gdje je Kozminski sjedio kao hipnotiziran usred bučne vreve na Dolcu. Ona je bila kao sidro koje te vuče na dno oceana. Bila je kao batiskaf, komora za dekompresiju, u kojoj se može fizički osjetiti i opipati Tišina, i onda, iz te pozicije, dalje razvijati misli.
Često je razmišljao može li nešto biti između njega i Lee, ima li među njima neke privlačnosti. Njegovom egu je prijalo što svako malo sjedi s tako otmjenom i egzotičnom ženom. Ali među njima nije bilo nikakve kemije. I ona je uvijek prema njemu ostajala hladna, daleka i poslovna.
I kad su se ujutro u deset našli na Dolcu, sjeli su u jedan od kafića u nizu odmah do tržnice, na mjesto uz staklo, odakle se pružao dobar pogled. Naručili su, kao i uvijek, dva zelena čaja. Razbarušenost, razbacanost i obline Martine Čižmešije koja je opsjedala Kozminskog zadnjih dana, nakratko je smijenila strogost i koncentracija gospođice Lee, njezin jaki fokus i askeza. Lee je jutros Kozminskom izgledala kao da je od kartona. Komad kartona, izrezan i nalijepljen na Dolac koji je u to, iako hladno vrijeme, svejedno bio prepun galame i dovikivanja. Gospođica Lee kao strano tijelo, drugi svijet, mirnoća.
– Kako si, danas? – upita Lee.
– Konfuzno.
– Radis na slucaju Cizmesija? – reče nakon kraće pauze, nije dobro izgovarala glasove „č“, „ž“ i „š“, iako je skoro perfektno govorila hrvatski.
– Da, i ne možemo pronaći ništa čvrsto. U medijima se digla prava halabuka. Više od pola policije radi samo na tome. Ali nitko nema pojma tko bi mogao biti otmičar.
– Gumarevic Misko – reče Lee, zagledana i dalje u ljude na tržnici.
– Tko je taj? – upita Kozminski začuđeno.
– Poznajete ga, imate ga u datoteci. Sitni diler. Pritisnite ga i doznat cete vise o slucaju.
– Odakle znaš?
– Moji kontakti. Ne pitaj me kako.
– U redu – složi se Kozminski – Kako si rekla da se zove?
– Misko Gumarevic. Zvani Misko Guma. Pritisnite dripca.
Kozminski izvadi mobitel i pošalje sms poruku Mandiću. „Provjeri Miško Gumarević, hitno. Moguće da je upleten u nestanak glumice.“
Gospođica Lee mirno otpije gutljajčić čaja.
– A ti, što ti radiš u zadnje vrijeme? – Kozminski prekine tišinu.
– Otvorila sam putnicku agenciju.
– Da?
– Da. Mnogo Kineza dolazi ovamo. Moze se zaraditi.
– Znači da si sad u biznisu.
– Ali ne mogu naci nikoga da mi bude tajnik. Nudim pet tisuca kuna placu, za pocetak, a kasnije moze biti i visa. Ah, ali nitko nece raditi. Ne mogu shvatiti. Toliko nezaposlenih.
– To su Hrvati. Kukaju, a svi bježe od posla.
Nakratko zašute. Gledali su vani, promatrali su svakodnevne poslove na tržnici. Prodavači, svi odreda u masnim i debelim jaknama, s nabijenim kapuljačama i kapama, zamotani u gunjeve, stoički su trpili hladnoću i vjetar.
– Gdje si sljedeći tjedan. Hoćemo se opet vidjeti? – upita Kozminski.
– Nisam tu. Idem za Peking.
Kozminskom zazvoni mobitel. Mandić je bio na vezi.
– E… reci…
– Gumarević je sitni diler. Stanuje u Petrovoj. Da ga skupimo?
– Može, Idemo odma’. Gdje si?
– Na Branimirovoj, dolazim po tebe na Dolac.
– Ok, čekam te.
Kozminski spremi mobitel-
– Skupit ćemo Miška Gumu – reče Kineskinji.
– To bi vam bilo pametno. Doznat cete nesto, mislim.
Kozminski plati čaj i kratko se pozdravi s Kineskinjom.
– Kad se vidimo?
– Za mjesec dana.
– Hvala na informaciji i bok.
– Bok – Kineskinja klimne glavom. Kozminski ode s Dolca.
Mandić ga je skupio u Staroj Vlaškoj.
Nakon pet minuta vožnje zaustave se ispred prizemne i trošne kuće u Petrovoj ulici.
– Ovdje je –reče Mandić.
Iziđu vani i razdvoje se. Kozminski pokuca na vrata, a Mandić obiđe kuću, naiđe na drvena vrata na niskom plotu, gurne ih i uđe u stražnje dvorište. Dvorište je bilo blatnjavo i puno stare krame.
– ‘Ko je? – upita muški glas iznutra.
– Policija. Otvorite! – reče Kozminski.
– Samo malo…
Tišina. Zatim se začuje neki mukli šum. Kozminski zalupa na vrata.
– Otvorite!
Miško Guma klizne kroz stražnja vrata u dvorište. Ali tamo naleti na Mandića.
– Stani! – vikne Mandić i baci se prema njemu.
Uhvati ga za rame, ali u ključnom trenutku se oklizne na gnjecavu hrpu blata. Gumarević ga udari laktom i otrgne se. Mandić padne na pod, a Gumarević se prebaci preko ciglenog zida koji se nalazio sa suprotne strane dvorišta.
Mandić se pridigne, otrese blato i pojuri za njim.
Preskoči zid i nađe se u dvorištu veće zgrade, stigao je vidjeti Gumarevića kako preskače drugi kameni zid. Mandić preskoči zid i nađe se u parku Petrove bolnice. U isto vrijeme Kozminski je trčao s vanjske strane, trotoarom.
Ugledao je Gumarevića kad je istrčao na ulicu. Imao je na sebi crne hlače i sivu široku trenirku s kapuljačom. Kozminski potrči za njim. Znao je da neće moći dugo izdržati, jer ga vrlo brzo može zaboljeti slomljeno koljeno. Stoga je svu snagu uložio u taj kratki sprint.
Bio je na metar od Gumarevića i skoro ga je mogao dohvatiti rukom, kad je ovaj naglo skrenuo na Lobmayerove stube. Tu Kozminski opet izgubi korak, dva.
Međutim, vratio se i sa zadnjom snagom potrčao uz stube. Bol u koljenu bio je sve jači. Srećom, na sredini stuba išao je neki siromah u ritama, koji je nosio veliku vreću punu plastičnih boca. Gumarević udari o njega i posrne. Kozminski tad sustigne Gumarevića i sa zadnjom snagom se baci na njega.
U padu ga uhvati za nogu i obori na tlo. Pritom Kozminski nezgodno kukom udari o brid stepenice, bolno je jauknuo, ali nije puštao bjegunca. Klošar koji je nosio plastične boce sa čuđenjem ih je posmatrao, potpuno ukočen. Gumarević se nije micao.
Na dnu stepenica pojavi se Mandić. U nekoliko skokova stvori se do njih i skoči Gumareviću na leđa.
– Ne mrdaj, uhićen si! – vikne.
Škljocnu lisice i Kozminski tek onda pusti nogu i ustane s bolnom grimasom. Bol u kuku bila je vrlo jaka.
Podignu Miška Gumu i odvedu ga do automobila. Malo se ugruvao prilikom pada na stepenice, ali bio je u jednom komadu. Odvezli su se u Heinzlovu.
Doveli su ga u sobu za ispitivanje. Miško Guma imao je prilično veliku kljuku, a malu i uvučenu bradu, tako da je nalikovao na pticu. Kosa mu je bila, crna, gurgurava i masna, začešljana unazad. Bio je preplašen i spuštao je pogled, zureći u stol.
– Znaš li zašto si ovdje? – upita Kozminski.
– Ne znam.
– Ajde, pričaj sve što znaš o nestanku Martine Čižmešije – naglo upadne Mandić.
– One glumice? Nemam ništa s tim… zaista, gospodine inspektore. Niš’.
– Znamo da znaš. Kreni u priču. Skrati nam muke – reče Kozminski.
– Gumeni, znamo da dilaš drogu. Pjevaj! – ubaci se Mandić oštrije. – Nemamo vremena zajebavati se s tobom.
– Ne znam ništa, majke mi!
– Dobro, prebacit ćemo te u odjel za narkotike, smrdljiva dilerčino! Hoćeš li tako. Ako propjevaš nećemo te karati. To nije naš posao, mi istražujemo nestanak glumice, Čižmešije. Shvaćaš li? Trebaju nam informacije.
– Nemam ništa s tim, kažem vam. Samo sam nešto… vidio.
– Što si vidio? – ubaci se Kozminski.
– Vidio sam čovjeka koji drži zarobljenu ženu. Svezanu ko salamu, u napuštenoj tvornici, na madracu. Vidio sam ga samo s leđa, nisam mu vidio facu. Ali, nije mi dugo trebalo da shvatim da je svezana ona o kojoj govore na televiziji i u novinama.
– Gdje si je vidio? – navali Mandić.
– U napuštenoj tvornici u Susedgradu.
– Što si tamo radio?
– Onako, šetao..
– Lažeš! Imao si štek za drogu.
– Rekao sam vam da nemam ništa s tim.
– Brzo, vodi nas onamo! – reče Kozminski.