Piše: Omer Ibrahimagić
SREĆ(K)A
Naumpadne mi jedan što je silne pare dobio,
zaboravio živjeti ko prije,
otišao u naopako i
ruku na sebe podigao.
I nje se sjetim.
Preko noći je postala nobl, a krišom je ismijavaju dok joj se klanjaju.
Onaj je izgubio povjerenje u ljude,
od roda se odrodio.
Ima samo jednog slugu,
sve ostalo su mačke,
a i one mu se ulizuju.
A jedan drugi je slistio pravo bogatstvo i sad, ko biva, živi:
malo pod mostom, malo u napuštenoj tvornici.
……….
Kupim srećku, zatvorim oči, duboko udahnem i poželim:
Valjda ja, Bože dragi, nisam te sreće da me potrefi ‘ bingo’!
SVE SAM KRIVO MISLIO
Mislio sam da se rat i ubijanje dešavaju negdje drugdje
i da se prošlost olahko zaboravlja jednostavnim pritiskom na polje delete
u glavi robota nazvanog Homo sapiens.
Čvrsto sam vjerovao kako mržnja i zavist
posjećuju neke zaboravljene vrste životinja, nikako čovjeka.
Pledirao sam da pohlepa i licemjerje mogu kulminirati tek u snovima,
a da ih se java, kao takva – gnuša.
Meni su glad, bijeda i smrt bile tek historijske činjenice,
nikako prezent, nikako futur.
Iako su moje oči, iz postavke ptice,
gledale kako, kao po diktatu,
na snenim padinama djetinjstva niču ubava groblja živih,
nalik velikim tepsijama sa slasnim hurmašicama.
Pa i za ljubav sam, avaj,
isključivo mislio da se događa samo u nekim udaljenim zemljama,
u nekim dalekim vremenima,
nekim drugim ljudima.
Okrenem li se i pogledam li: sve sam krivo mislio
MODEL ŽIVOTA
Tekući problemi ispunjavaju posude života običnika razmjerno brzo.
Nije, stoga, jednostavno, odteretiti ih, usprkos htijenju i trudu.
Pomahnitali korov oholosti i samodostatnosti zauzima prostore
u kojima smo kanili podizati đulistane popločane dobrohotnošću.
Vjera napušta naše duše i naše misli, naše postupke,
seli se na retrovizore automobila,
smješta na kape i zlatne ogrlice koje svojom težinom savijaju šije,
ističe se blještavom štampom na jeftinim majicama kupljenim na vašarima.
I dalje slijepo vjerujemo mapama što su ih iscrtali loši kartografi,
iza čijeg rada ostaju potopljenosti i krhotine, a propast ko jeka odzvanja.
Valja pokušati istrajati u ovom svijetu neočekivanih obrata,
kojemu se konca ne vidi,
a put preostalosti nije vrijedan putovanja jer je isuviše težak,
možda teži od obzirnosti same.
Obrubljeni skrupulama prošlosti,
ne shvatajući sadašnjost,
prestrašeni hajvanlucima i mahnitostima kojima nas plaši budućnost,
zaustavljeni u koračaju,
hiberniramo.
Možda je to izbor onih koji ne posjeduju snagu nečovječja,
tako potrebnu za uspjeh.
Već danas i ovdje, na bilo koji način.
DOBA NEVINOSTI (HLJEB / KRUH ZA KASNIJE)
Kupujemo hljebove, gutajući knedle od sramote,
polažući ih u skrajnute kalupe za presiromašne i ogladnjele,
te neznane junake koji jedva štiklaju kraj na kraj,
bez nade prizivajući vrijeme za biti i život za biti.
Natkriljeni tamnim plaštom bijede zimskih predvečerja,
pokriveni mrtvim satima i mrtvim uglovima,
ilegalci preuzimaju pošiljke kojima osiguravaju varljivo produženje.
Stid zatomljuju tako što hljebove pokušavaju sakriti od samoga Boga,
ušuškavajući ih u unutrašnje džepove iznošenih kaputa,
kupljenih u vremenima prevare.
Bojažljivo se obaziru, susprežući pokrete,
a zatim, u mračnim prolazima, otkočeni glađu,
užurbano vade somune kao djecu iz bešike,
u magnovenju,
preostalim zubima kao skapelima otkidaju komade,
halapljivo ih proždiru.
Oni su nesretnici kojih je sve više u igri velikih brojki
Ministarski automobil prolazi mimo njih.
Bulumenta se zaustavlja, pratilac ulazi u pekaru i uzima gomilu peciva.
Hljeb za kasnije ne kupuje.
Oči odabranog, sa mjesta suvozača,
vide samo kifle, zemičke i lepine
dok, vrele i uspuhane, plešu u rukama osobnog čuvara.
Kroz sigurnost zatamnjenih stakala,
bijelo je pecivo posve crno.
Tuzla, 2013.
* U Tuzli se stalno povećava broj korisnika javnih kuhinja. U Bosni i Hercegovini traje akcija (Hljeb / Kruh za kasnije) kupovine i odlaganja peciva u korpe posebno namijenjene građanima u stanju socijalne potrebe. Ovo pokazuje koliko su veliki duša grada, dobrota i empatija pojedinaca, ali i koliko je nepremostiv ponor između bešćutnosti „ovog našeg“ kapitalizma (iako nas bilbordi svakodnevno uvjeravaju da je to društvo kakvo bi trebali sanjati) i posvemašnjeg siromaštva, srozavanja i bijede ljudi.
NOVEMBRA
Cigara u pepeljari, prazna rakijska boca,
cipela na nozi, a druga na podu,
pored tebe, u krevetu, nalivena droca,
osušenih sluznica traži tečnost, vodu.
Kaseta u videu, normalno, Mušica barska,
još se vrtiš oko sobe, il ona oko tebe,
duboko u glavi Indija, Brazil, Ostrva Farska,
otići ćeš tamo: potražiti sebe!
Groziš se svog lica u zrcalu jutra,
tješiš se da cura izgleda puno gore.
S kojom ćeš se, čovječe, probuditi sutra,
i možda već popodne spržiti na more?
Bijela Drina u džepu, na nogama čarapa nemaš,
lijeno otvaraš oči, bole te, tako im došlo,
sabah – zorom dimiš, crnu kafu spremaš,
dok pogledaš na sat – jutro prošlo.
Tako dani prolaze i vreća se puni.
Neka ih, nek prolaze, ja znam šta od života hoću! –
rek’o si mi davno prije nego: Cugni!
Spavaću po danu, a hodaću noću!
Osjetio jesi, od života stvari,
što širinu ti daju, svu puninu geste.
Budi dušom mlad i kad tijelo stari –
čovjek dušom jeste!
* Barska mušica je film sa Mickey Rourke – om uz koji je odrastala moja generacija
GODIŠNJICA MATURE
Na početku, pod teretom uljudnosti i sujete,
laskamo kako se nismo ništa promjenili
kroz sve ove zime u kojima čestito ne zgrijasmo duše.
Nejasno se prisjećamo ljeta u nama,
smušeno pričajući priče bez fabule i reda,
ne dijeleći ništa zajedničko do stare fotografije
sa kojih nas promatraju bezbrižni ljudi koje više ne prepoznajemo.
Nespretno pokušavamo da se uživimo u međusobne terete i brige,
izdajnički misleći o nečemu sasma drugom,
krišom hvatajući pogled konobarice,
iskusno joj išareteći kako je dno čaše posve suho.
Poput neodraslih slonova, surlama se života hvatamo za repove vremena,
koje nam tu noć, ma šta činili i ma kako uporni bili, izmiče uvijek bar za pedalj.
Trudimo se izgledati opušteno i, paradoksalno, promoviramo nezrelost,
djetinjasto sanjajući kako nas jedino ona čuva od posvemašnje starosti u nama.
To bi trebao biti pouzdan znak kako se stvari i doslovno ne mijenjaju.
Zaklinjemo se na vječna prijateljstva,
obavezne obnove rituala i uzvratne posjete,
mehanički bilježeći većinu adresa,
istovremeno ne zapisujući imena i prezimena onih koji na njima žive.
Tješimo se da nas je moglo ne biti,
da nas je samo proviđenje spasilo,
i kako smo, u biti, sretnici koji su uspjeli preživjeti golgotu.
Na koncu, u sitnim satima,
počinjemo zdušno vjerovati u istinitost našeg licemjerja,
zaboravljajući da oskrnavljena tijela pamte sve protraćene godine.
Čekajući, između praznih čaša,
opijajuću svjetlost zore,
i još jednu priliku za odmak i zaborav.
O PISCU
Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata i Književnost.
Publicirao je knjige:
– «Boje Sunca» (proza, 2000.),
– «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara – liječnika, 2007.),
– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja),
– «Obične riječi» (poezija, 2012.),
– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),
– «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),
– «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja),
– «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.).
Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.
Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).
Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i profesor Univerziteta u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.