Piše: Stefan Bošković
Svijeća dogorijeva na mermernoj ploči. Oblaci sporo klize i propuštaju zrake. Četrdeseto je jutro otkako je otac umro. Plamen je nevidljiv. Postavljam dlan i trpim bol. Nisam znao gotovo ništa o tom čovjeku iako smo cijelog života dijelili isti prostor. Pažljivo sam mimoilazio porodična okupljanja i popodnevne obroke. Ni smrt se nije dogodila pred mojim očima. Dok se borio s posljednjim uzdasima, pokušavao sam da svršim po grudima jedva punoljetne djevojke iz susjednog stana. Zatekao sam ga na tepihu, ukočene vilice, ruku skupljenih uz tijelo. Grudi su proizvodile tupe i odsječne zvuke. Ostaci riječi su željeli van. Nadao sam se da među njima nije moje ime. Kasnije sam smotao tepih i položio ga pored kontejnera. Tog trenutka javilo se peckanje u mošnjama. Naslijedio sam herbarijum, enciklopediju gljiva i ključ bez privjeska.
Dok koračam prema kolima, osmatram groblje. Očev portret se topi pod bijelim suncem. Vozim polako, obilazim kružni tok i izranjam na magistralu. Deset godina radim u školi. Unija sindikata prosvjetnih radnika najavljuje dvočasovni štrajk. Gasim radio i spuštam stakla. Zaustavljam se na lokalnoj stanici. Prosipam kantu vode po glavi i ramenima. Preplanuli radnici sjede u limenom hladu. Nudim ih cigaretama. Pušimo svi. Tražim da natoče još jednu kofu. Prosipam je po njima i odlazim.
Vjetar u mokroj kosi, trnci u mudima. Kabriolet bi bio rješenje. Pogledam u retrovizor. Ričard Gir. Otac me je uporno odvraćao od glume. Sada je mrtav, a ja sam star. Ostavljam zapaljeni grad, mokre radnike i groblje. Pretičem kamione, male automobile, brda i nakrivljene čemprese, ulazim u makazice, izlazim iz tunela, siječem pune linije. Ispruženi palčevi sjede pod suncobranom, kraj sladoleda. Naglo kočim i vozim u rikverc. Djevojke su bez riječi zauzele sjedišta. Posmatram ih u retrovizoru. Desno biće sklanja kosu sa čela. Podsjeća na vilu. Ušne školjke izrastaju u oštre hrskave antene. Njen pogled rasipa plavetnilo. Ten prsate drugarice je zelen, pun razrijeđenih pjega. Gutamo komade vrelog zraka koji upadaju kroz prozore. Uzak put se primiče kapiji na koju je okačena drvena ploča: nudistička plaža „Magelan“. U dosljednoj tišini napuštamo vozilo. Plaža se nazire iza krošnji. Suve iglice nestaju u kosama. Razbacani po drvenim ležaljkama, prosvjetni radnici su zauzeli mjesta. Pogubljeni i poluodjeveni, skupljaju ostatke hrabrosti za predstojeći čin. Vođa prilazi i urla: gaće skidamo u petnaest do dva! Ne osjećam ni najmanju nelagodu zbog načina na koji izgovara glupost. Dok okamenjenog pogleda posmatra oči vile, u kojima se smjenjuju nijanse osnovnih boja, njegovo tijelo se zaustavlja u grču. Gledam na sat. Peckanje u mošnjama se ravnomjerno smjenjuje s vrelinom. Sijedamo nedaleko od linije talasa. Istočni vjetar razbacuje vilinsku kosu. Prozirne, poput kože tarantele, antene na ušima se presijavaju u boji kajsije. Sise njene drugarice reflektuju svjetlost prema otvorenom moru. Horizont je zasut šarenim odijelima kajtera. Veliki skakavci uzlijeću s površine vode.
Žmurim. Otac stiže iz mraka. Metre koji nas dijele ne uspijevam da pretrčim. Uska staza je ograđena pečurkama. Iz prstenaca kulja zeleni dim. Kaže da dišem polako i ravnomjerno. Nije bezbjedno. Glas mu je u ehu. Miješa se sa žamorom na plaži. Zatim: talasi poklapaju sve. Vila me drži za ruku. Pijesak žulja. Visoki kajter sijede brade bori se s talasima. Struja ga nemilosrdno goni prema pučini. Uznemireno ustajem i podižem ruku kao znak za nevolju. Poništava je probojni zvuk pištaljke s druge strane plaže. Štrajkači se hitro svlače. Trče po vrelom pijesku i mijenjaju pravac dogovorenim pokretima. Opušteni kurčevi bljeskaju poput jata salpi. Stari kajter je promijenio pravac. Talasi ga nose ka stijenama. Pokušaću da pomognem. Vila i drugarica me slijede. Zmajevi prolijeću nad glavama. Cipele se pune sitnim pijeskom. Nasukani starac hramlje i zamiče. Za njim mili polomljeni zmaj. Iza stijena se gomilaju trske u maloj močvari. Gubimo trag. Parole prosvjetnih radnika odlaze niz vjetar. Pokušavam da se koncentrišem. Vila prinosi ruku mojim usnama. Duž linije života, rastu pjegave gljive. Siguran sam da je otac zadovoljan.
Kamena staza vodi uz brdo. Udaljavamo se od obale. Trske ćute. Poslije dužeg pješačenja izlazimo na čistinu. Vrata kolibe su zagrađena polomljenim zmajem. Kroz prozor osmatramo drveni krevet, stolicu i sto. Krvavi tragovi su svuda po podu. Starac sjedi okrenut leđima. Čini se da nešto zapisuje. Zatim ustaje i hoda prema krevetu. Uz bolne grimase skida surfersko odijelo natopljeno krvlju i slanom vodom. Ostaje nag. Primiče se ogledalu. Rukama opipava tijelo. Sred grudi zijeva krvava pukotina. Pesnicu zavlači duboko u ranu. Čeprka po utrobi, gura je do lakta, uživa ili trpi bol, a potom izvlači veliki plavi kamen. Drži ga ponosno, kao planetu. Slušamo teško, isprekidano disanje. Vila hvata moja ramena. Prsti sisate drugarice svlače mi pantalone. Hvata me za kurac i drobi ga debelim prstima. Zgnječeni komad mesa curi među prstima poput tople gline. Muda se nadimaju. Molim je da prestane. Stisak se pojačava. Četrdeset dana boli, razliva se utrobom. Iz uda počinje da kulja pijesak. Usta mi se suše, tijelo se olakšava. Poluostrvo miriše na smrčak. Nalet slanog vazduha zabija se u nozdrve kao koplje i pokreće bujicu crne krvi.
Oslobađam se stiska i padam na zemlju. Starčevi uzdasi su nestali. Ništa se ne čuje sem pucketanja u ušima. Ćutim sklupčan, glave zabijene među koljena. Nikog nema u blizini. Zeleni lavirint me ponovo dovodi do plaže. Usporavam hod. Prosvjetni radnici sjede u tišini, zbijeni kao kolonija tuljana. Dok se približavam, skidam odjeću i bacam je u stranu. Ostajem nag i ukopan u mjestu koje čini da se osjećam prijatno. Udobno smještam blijedu zadnjicu. Nakon zvuka pištaljke svi skaču na noge i uglas viču: „Sloboda! Sloboda! Sloboda!“ Kajteri sijeku talase. Najveći među zmajevima uzdiže se visoko ka nebu.
*
STEFAN BOŠKOVIĆ je rođen1983. godine u Titogradu.
Objavio je roman “Šamaranje” nagrađen na konkursu za Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori. Objavio je zbirku priča “Transparentne životinje”. Dobitnik je druge nagrade na “Festivalu europske kratke priče“ 2016 za priču“ Fashion and Friends“. Priča ”Transparentne životinje” uvrštena je u ovogodišnju antologiju Best European fiction -Dalkey Archive Press. Priče su mu prevedene na engleski, njemački, kineski, ruski, slovenački, albanski I makedonski jezik. Scenarista je dugometražnog filma ”Ispod mosta, na travi, među stijenama” kao I nekoliko nagrađivanih kratkometražnih igranih filma “Umir krvi”, “Peloid”, “Put”, “Martin”, “Pathos”. Dramski tekstovi su mu izvođeni I objavljivani u antologijama.