Piše: Slavka Jurić (odlomak iz rukopisa romana “Simfonija otoka”)
Vijest
Nema tog godišnjeg doba koje bi sretno dočekalo tužnu vijest, kao što ni najgori vremenski uvjeti ne mogu utjecati na čovjeka kad je sretan. Zapravo, sve je jedno veliko godišnje doba koje bismo mogli nazvati – stanje duha.
U proljeće kad se sve budi, zeleni i život još jednom pobjeđuje nad dekadencijom i smrću, morbidno zazvuči vijest o nečijoj smrti. I onda u to cvrkutavo i mirisno ozračje provlaći se ideja odlaska, raspadanja i smrti. Ili u ljetnim večerima, kad je zrak težak i jedva ulazi u pluća od vreline, dobiti jednu takvu vijest čini mi se još strašnije. Slično je i s ljudskim godinama. Ponekad se čovjek iako mlad može osjećati umorno i opterećeno kao da na njemu leži težina jedne planine.Tako mora da se osjećala moja majka kad je napuštala svijet.
Primio sam vijest, potvrdu o Ruthinoj smrti u logoru jednog zimskog dana, četiri mjeseca nakon povratka iz rata. Bio sam sam u mom stanu i slušao sam Chopinov Nocturno. Svaka mi se pojedina nota te skladbe urezala tog dana u tijelo. Dok su prolazile kromatske pasaže čitao sam perom napisanu poruku. Prohodni ton, ukras od gornje note bio je tako neumoljiv, nametao se kao jedini moguć, uporan i nepromijenjiv kao ta vijest. Čak je i triler bio zastrašujući. Tonovi su klizili po klavijaturi kao zrnca bisera, a rukopis su natopile i smočile suze koje su padale na papir jedna za drugom. Tu strašnu vijest koju sam zapravo cijelo to vrijeme inkubirao duboko u duši, ali je nisam htio prigrliti kao istinu dojavila mi je njena sestra Sara koja je na vrijeme pribjegla u Sjevernu Ameriku.
Nisam mogao ostati u stanu. U glavi sam imao bujicu osjećaja i misli koje su se nametale, zamišljajući što sve mora da je proživjela na putu do smrti. U vagonu dok su ih transportirali mislila je možda još ima nade, možda nas vode u radni logor gdje ćemo nešto graditi ili izrađivati. Jer zašto bi nam onda dali da nosimo svoje osobne stvari? I još jače je stiskala u ruci fotografiju na kojoj smo bili nas dvoje jednog lijepog proljetnog dana na Jelačić placu. Tog dana smo već bili u planovima za zajednički život. Onda je vlak dugo negdje stajao, neko dijete je plakalo u vagonu, smrzavali su se jer iako je zima bila pri kraju, vozili su se negdje prema sjeveru. Tata je rekao da ih voze negdje u Poljsku po svoj prilici. Mama i on su se držali dostojanstveno. Ona je stiskala čvrsto ruku male sestre i govorila kako će sve biti dobro. Ali, Ruth je realno vidjela situaciju. Vozili su se već dugo, u vagonu je bio užasan smrad, neki su vikali da su gladni…Kako je vrijeme prolazilo i mamu je napuštao optimizam i bila je klonula duhom.
U svakom čovjeku do samog kraja uvijek postoji tračak nade, ta jedna mala spasonosna misao koja kaže: ali, gle, možda se dogodi neko čudo i budemo spašeni! Dolaze ti valovi očaja koji se izmjenjuju s intervalima nade i vjere da će sve biti dobro. Ali, kad su stigli na odredište i kad su kroz rupe na vagonu vidjeli mrtva tijela koja se ležala u polju podalje od mjesta gdje su se zaustavili bilo je jasno da su došli u smrt. Dalje ne mogu, ne smijem zamišljati jer ću svisnuti. Bilo bi mi lakše da znam da je umrla putem do tamo ili da ju je neki monstrum od oficira upucao na mjestu, nego da je prolazila agoniju svlačenja, čekanja na odlazak „pod tuš“.
Bilo je grozomorno hladno, ali ja tu hladnoću nisam ni osjećao. Grabio sam prema Mirogoju kao da ću je tamo sresti, tamo gdje vlada pobratimstvo mrtvih duša. Kao što je Orfej otišao u podzemlje za Euridikom, ja sam otišao na najljepše zagrebačko groblje. Možda će mrtvi zagrliti ovu moju tugu i povesti me tamo gdje je moja draga.