Piše: Predrag Matvejević
Na mjestima koja spominju stari zapisi danas ih je, kako izgleda, manje nego što ih je bilo. Ponegdje su posve iščeznule. Zatekoh stručak bunike (tatule, op. R. Jarak) na Campu della Guerra, a cimbalariju uz lavlju glavu maskarona na mostu Canonica. Uz Fondamenta Nuova, u staroj jezuitskoj crkvi u kojoj je i danas Tizianovo „Mučeništvo Svetoga Lovre“ i Tintorettovo „Gospino Uznesenje“, na vanjskoj strani zidova, u vlažnu dnu, izbijaju vlati morskoga pelina. Slična se biljna siročad zadržala i na groblju San Michele, „otoku mrtvih“ do kojeg se, kao u antičkom mitu, dolazi lađom, uz grobove onih koji su odavno zaboravljeni i koje nitko više ne održava. Nađoh ih i kraj ploča pod kojima počivaju Josif Brodski, s kojim sam provodio večeri daleko od Rusije, i Igor Stravinski koji do kasne noći blaži moje nesanice. U San Nicolo del Lido, na napuštenom židovskom groblju sačuvale su se još bolje, usprkos svemu, većina poznatih nam zidnih travki – tu niču uz srušene spomenike, jer zidova više nema.
I Arsenal je u neko doba nalik na groblje. Kad su iz dviju njegovih darsena svakodnevno izlazile „oble lađe“ i „lađe duge“, galije, galeazze i galiuni, „cocche“ i „caracche“, kažu da nije bilo mjesta ni za najmanju stabljiku – gazila su je snažna stopala, plijevile vješte ruke, trle brodske kobilice. Sad rastu buseni korova, među matunima, na bankinama, kraj zarđalih bitvi i polomljenih lanaca.
Onaj tko prepoznaje vlati što niču u kamenu i po zidovima mogao bi možda drukčije gledati slike ovdašnjih majstora. Uputio sam se sa stručkom crkvine u ruci prema palači Labia, koju je ukrasio Tiepolo: promatrao sam odmornijim okom oslikane zidove, uočavao detalje koji su promicali mome pogledu prilikom prethodnih posjeta, činilo mi se da vidim više ili bolje. Pošao sam do Velike škole Svetoga Rocca, zaštitnika okuženih, koju je oslikao Tintoretto. Na golemom platnu koje prikazuje Kristovo raspeće vidi se, uz ostalo, kako iz zida izbija krhka maurka? Na podnožju križa, koje podižu konopci, ruke, ramena, iz kamena je izrasla biljka s neobičnim listićima, nalik na celidoniju. I na svijetlo-tamnoj Posljednjoj večeri, između dviju stuba uz koje se penje siv pas, niknula je također slična stabljika: jedna od onih koje sam maločas spominjao. I na Tiepolovoj „Kalvariji“, u crkvi Svetoga Alviža, Krist je pao pod križem na gomilu kamenja iz koje izbijaju jadni listići i vlati. Na slici, također Tiepolovoj, koja je dugo bila u crkvi Svete Agate kod benediktinki u Lendinari, kraj plavoga plašta svete mučenice savila se duga, tamnozelena, zidna travka. U Galerijama Akademije je Canalettov Capriccio con colonato e cortile, u dvorištu, među pločama kojima je obloženo, niknuli su uz kolonadu čuperci divlje, bezimene flore. I na slikama koje nisu rođene u samoj Veneciji možemo ih naći: na Mantegninu „Poklonstvu kraljeva“ (Adorazione dei magi), u Ufizima u Firenzi, vidi se špilja i u njoj Gospa s Kristom; pred njom su duge, izravnane stijene po kojima hode kraljevi, među kojima raste crkvina. I u Jeruzalemu također, na Zidu plača, iz raspuklina među stijenjem, izrastaju slične vlati i listići. Na mjestima gdje tvore male bokore, zaliveni su vjerojatno suzama ufanja ili pokajanja.
Hodao sam tako danima, tražio iznova, gledao opet Carpaccia i Giorgionea, Tiziana, Veronesea. I oni su prolazili uza zidove iz kojih su izbijale ove skromne i neugledne biljke. I u njihovu su doba one tu rasle i venule. Bilo ih je jednako u ondašnjoj Veneciji kao što ih je i u ovoj kojom prolazim – one su dio jedne i druge.
Malo tko još zna imena tim vrstama gradskoga bilja. Čak se i rječnici kolebaju, navodeći ih bez reda i zamjenjujući jedne drugima. Od očiju prolaznika skrivaju ih stepenice i portali, balkoni, verande. A one nisu običan korov što zauzima prostor drugima. Nitko ne želi mjesto koje im je pripalo, nikome nisu na smetnji. Drukčija, pravednija povijest dat će možda i ovom biljnom proletarijatu značajnije mjesto. Bez njega bi slika svijeta – slika same Venecije – bila sigurno siromašnija.
——-
Predrag Matvejević (Mostar, 7. listopada 1932. – Zagreb, 2. veljače 2017.), hrvatski i bosanskohercegovački pisac i publicist. Hrvatski i talijanski državljanin, član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2002. Spada među najprevođenije hrvatske književnike u svijetu, a možda najpoznatije njegovo djelo Mediteranski brevijar prevedeno je na 23 jezika. Njegova knjiga Razgovori s Krležom je od objave 1969. doživjela niz reizdanja, i jedno je od glavnih dokumentacijskih djela o Krleži. Grupa talijanskih intelektualaca je 2016. predložila Matvejevića za Nobelovu nagradu za književnost.