Hrvoje Ormuž
Dugo sam kovao taj ključ
Dugo sam kovao taj ključ. Od odbačenog komada hrđavog željeza, pod udarcima čekića, pretvorio se u sjajan, hladan i tvrd komad čelika. Lijepo je ležao u ruci, pomalo me čak i ispunjavao ponosom. I do vrata sam već došao. Ili tek. Samo sam trebao gurnuti ključ u bravu, pritisnuti kvaku i otvoriti vrata. Znao sam što je unutra. Dok sam se uspinjao, zamišljao sam kako ću biti zadovoljan, možda čak i sretan kad stignem pred vrata. Ponosan, nesumnjivo. Ali nisam. Bio sam umoran, prvenstveno umoran. Boljele su me noge pa sam sjeo odmoriti. Ionako mi se nigdje ne žuri, uostalom eto me, stigao sam. Zašto nisam sretan, zvonilo je pitanje u mojoj glavi. Pa to je tvoj izbor, tvoj trud, tvoje zadovoljenje. Trebao bi biti sretan, morao bi biti sretan. I kako to obično biva; sve o čemu se dugo misli postaje sumnjivo. Javile su se nesigurnosti, dvojbe. Želim li ja uopće ući, da nisam kovao ključ kovanja radi? Bojim li se onoga unutra, možda to mjesto nije onakvo kakvim sam ga zamišljao. Hoću li biti sretan unutra, jer sada sretan nisam. Koje su konzekvence ulaska, mogu li se vratiti nazad? Ništa više nisam znao, sva odlučnost onih zadnjih par koraka izgubila se. Počeo je dijalog, jer gdje je jedan, uvijek su dva. Zašto si isprva i krenuo na taj put, jer nisi bio sretan? A nisi li uložio golem trud u kovanje tog ključa, da ne spominjem odricanja, i zar te ta težina nije činila zadovoljnim? A još i sama pomisao na cilj, sretnim? I nije li taj cilj dao smisao tvom životu, nije li se potvrdio kroz tvoj život? Točno znaš što je iza tih vrata, zadnja pretvorba, dijete. I cijena ti je poznata, vatra je tvom čekiću bila tvoja ljudskost. A onaj koji jednom svane više ne može zaći. I kako je sva tvoja ljudskost izgorjela, a samo su ljudi sposobni za sreću, unutra sreću naći nećeš. Pronaći ćeš sebe. I nije te bilo strah, samo si bio umoran. Otvaram vrata.
Kava poslije treninga
Kava poslije treninga, bilo je lijepo, sunčano. Nisam sjedio sam ni par minuta, eto Dražena. Završila mu je smjena, popiti će kavu. O čemu bi mi nego o ženama. Kaže on da je imao neku malu, na treningu, nevjerojatna guzica. Desetka. I on je solo. Ajmo mi rađe o filozofiji, pričam mu o Nietzcheu. O rastu. Nije loša tema, ali sve nas nekako vraća na te nesretne žene. Očigledno nas oboje to muči. Mi o ženama, Ada sjeda za stol. Došla na trening. Viđao sam je gore, popričali par puta, popili jednom kavu. Izgleda ok, u četrdesetima je, kao i ja. I zna se razgovarati. Nakon par nevezanih rečenica, Ada nas davi da nam napravi horoskop. Ona je sva u tome. Prvo je Dražen na tapeti. Kažu zvijezde da je on jako osjećajan, I da bi trebao imati neki javni posao. Naravno da ima javnu dužnost, vodi grupne treninge. Skeptični, kakvi smo, malo smo je zafrkavali, ali ne da se ona smesti, sad sam ja na redu. Da, u redu, imam u podznaku neku živinu i tako dalje, bezvezarije. Gleda Ada tu glupu aplikaciju i pita me, da li mene ljudi slijede. Ne, ne slijede me. Vrte se oko mene, trabanti. Kao ja vibriram, po Adi, ja sam rođeni vođa. Nikada nije vidjela tako dobar horoskop, ja sam astrološko čudo. Visoko inteligentan, vođa… Tražim najbolje žene i u vezama mi je najvažnija povezanost, nije seks. Skoro sam pao sa stolca od smijanja, onda zbilja nisam do sada svim svojima lagao kad sam im to govorio. Strašno. Tema je na stolu, žene i veze. Dražen, naravno, kao i uvijek trubi svoju neandertalsku spiku, nije ni čudo da mu niti jedna ne da. Kao, žene su slabe i seks im se gadi. Samo smo se pogledali, Ada i ja, rekoh mu odi doma mali, nemaš pojma o ženama. Žene su jače od nas, u svakom smislu. I moralno i intelektualno, a i fizički. A seks vole više od muškaraca, više im treba i dublje ga osjećaju. Sva sreća da nam je priroda dala taj kurac, kojega one trebaju, jer da nije tako već bi nas odavno posmicale ko suvišnu, nekorisnu stvar. Slaže se Ada, da, jer žene se zaljubljuju, orgazmi to trigiraju, pa zato trpe sva ta muška sranja, primitivizme, neosjećajnost i loš seks. Vidim da si imala loših ljubavnika, podbadam. Istina, samo su dva, tri znala kaj rade, ostali su bili kao zečevi. Stvarno, ponekada me je sram kaj sam muškarac, pa svaki bi morao znati i biti sposoban zadovoljiti ženu, a ne misliti samo na sebe. Uostalom, žene ti daju sebe pa je i red da im uzvratiš sa orgazmom ili dva. Dražen je u međuvremenu zbrisao, mumljajući kako smo otrovni. Klinac, naučiti će. Priča ide dalje, pita me imam li koga. Nemam, ali tražim. I to je tema za sebe, većina traži nekaj kaj trebaju, a ja tražim ono kaj već imam.
Ciklički se ponavlja
Ciklički se ponavlja. Uvijek dolazi tiho, na golubljim nogama. Prvi znaci su povlačenje u sebe, gubitak interesa za sve. Obično počinje rano popodne. Prvi dan, dva, čak se i pojadam nekome, kasnije više ne. Sjedim na terasi i gledam promet na Selskoj. Uz kavu ne čitam novine, nemam živaca za te tričetvrt idiote. Na poslu se moram natjerati nekaj raditi, distrakcija je dobrodošla. Ubrzo me ljudi počinju izbjegavati, čelični se pogled vratio. Pred starom glumim da je sve u redu, ne želim da brine. Vježbam nemilosrdno, previše i preintenzivno. Ako sam s nekim u to vrijeme, ne javljam se. Slušam muziku, Free bird, uživo, uvijek me malo digne. Black Sabath. Ne čitam. Živim od kofeina i nikotina, slatkog. Misli slijede jedna drugu, eklektično. Šećem, kilometrima, sa slušalicama u ušima. Ne želim samilost, samo želim mir. Nakon par dana spuštam se do dna, do blata. Kulminacija. Ne borim se više, nema smisla, ionako sam izgubio, puštam da me um vodi. Srećom ta faza ne traje dugo, krećem gore, prema hladnom zraku. Misli se fokusiraju, obično na nešto iz prošlosti, neki neriješeni problem koji je negdje ostao visjeti. Svaki me put iznova začudi kako to onda nisam riješio a tako je lako, smješim se. Kierkegaard je imao pravo, tjeskoba je glasnik promjena. Završava sretno, umro je još jedan dio moje ljudskosti